|
Ako niste raspoloženi za tugu jedne devetogodišnjakinje, iz usta dvadesetineštogodišnjakinje, nemojte čitati dalje. Otvaram blog. Pogled mi najprije pada na 1991, tj. na stanje na brojaču. Odvrtio je do broja koji u ovom trenu doziva u postojanje one turobne misli što su se nataložile na (još uvijek) dječjoj duši. A ta jadna duša danas proživljava ono što joj se događalo 1991. kad je još sasvim nevina bila. Kad nije znala kakvo zlo rat je i kakve posljedice ostavlja ne samo na kućama, nego i na domovima. Nije brojač kriv. Netko je temelje uzdrmao prije nekoliko dana. Prisilio je dušu da kroz suze spozna da nije oprostila. Da oprostiti ne zna. Jer ne želi. Tek pošto se oporavila i po tko zna koji put uljuljkala u zablude vlastite kako je njen ne-oprost zapravo ne-zaborav tj. pamćenje u spomen na žrtve, opet su joj uzdrmali temelje. Uzdrmali su ih oni zbog kojih Slobodnu više ne kupuje. Da se ne živcira. Jer joj je prebolno vjerovati da o slobodi u Slobodnoj slobodno pišu ljudi poput Dežulovića. Bez obzira koliko ga je pokušavala razumijeti nije joj uspilo. Iz tko zna kojeg čula-rekla-kazala razloga vjerovala je da on ima nekakve veze s Bosnom i žalila je zbog onog što mu se vjerojatno događalo u toj Bosni, a onda je saznala da je on rođen u Splitu i prestala ga je žaliti. Nije više bilo traumatičnog razloga zbog kojeg se mogao pretvoriti u autora bez skrupula. Istina, bolest njegova mogla je biti razlog žaljenja, ali je ona vjerovala da bolest može promijeniti čovjeka na bolje. Gnjev njen je probuđen napisima u Slobodnoj od 03.10.2005. Autor govori o novoj knjizi “Pjesme iz Lore”. Podsijeća na zločin koji se dogodio u Gradu, njenom i njegovom. Ona misli: žrtve su svuda oko nas. On misli: žrtve su ovi što ih ja spominjem. E pa gospodine Dežuloviću, varate se. Volila bih da ste sad u moj glavi i da vam suze idu na lice pri pomisli na jesen 1991. Volila bih da očima devetogodišnjakinje gledate u to prokleto rujansko poslijepodne kad vas je izbezumljena majka poslala na magistralu da zaustavite autobus Crvenog križa koji je, kako su najavili na radiju, trebao vaše najbliže, tog prijepodneva prognane od tamo gdje je i vaš dom, odvesti u Loru. Lora je za mene upravo to poslijepodne. Poslijepodne u kojem sam saznala da su moji najbliži prognani. Poslijepodne u kojem ih vode u Loru. Poslijepodne u kojem ni sveznajuća majka ne zna odgovore, nego obezglavljenja naziva sve moguće institucije države i grada. Poslijepodne u kojem majka ne zna da joj je s prvim tenkom razorena kuća koju je (i) u trudovima gradila. Poslijepodne u kojem samo panično ponavlja da će ih u Lori ubiti iz brodova koji su još uvijek JNA. Poslijepodne u kojem ipak nisu stigli u Split. Predvečerje u kojem se ne zna di su vam majčini roditelji. Predvečerje u kojem vam očevi roditelji prepričavaju bijeg u zadnji trenutak. Predvečerje u kojem još uvijek ne znate da će vam za mjesec dana biti zarobljeni bliski članovi obitelji s još nekolicinom ljudi i u kojem ne znate da ćete za nekoliko mjeseci biti na njihovim sahranama u tuđu zemlju, nakon što ih brutalno ubiju i ostave. Gospodine Dežuloviću, vjerujte mi, žrtve su posvuda oko vas. Ne rugajte im se. Ne osilujte ono za što je bolje da miruje. Koliko god se trudila da potisnem ovaj gnjev što se nataložio u meni, nešto/ Netko mi ne da da ga ostavim da trune u meni. Neka radije trune ovdje. Oprostite mi ako sam vas uznemirila. Trebala sam drugoga. A nemam snage za drugoga. Nemam snage za borbu s vjetrenjačama. Ja sam falši Don Quiote. |
| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv