Na kraju grada.
U mraku.
Gdje Bog zbogom je rekao.
Bar što se civilizacijskih pokazatelja tiče.
Autobusna stanica.
Dvije izgubljene duše.
Sjede.
Čudan lik se šeće.
Nevjerica.
Nemoguće je da nas autobus može spasiti iz ove divljine.
Mislim na nečiji rizual zazivanja Gospoda u nevolji.
Oponašam isti.
Molim Ga da pošalje autobus u mrklu noć, niti kilometar udaljenu od svjetlom obasjane civilizacije.
Izgovoram naglas ironično kako vjerojatno nikada neće doći.
U tom trenutku se ukazuje.
Crven i u tami.
Ulazim.
Spominjem pokaznu kartu.
Odgovara mi spasonosno da sjednem.
To je autobus broj 31.
Nema poništivač karata.
Vozi dva sumnjiva tipa.
Scena nalikuje onoj iz niskobudžetnih alternativnih filmova snimanih samo jednom kamerom.
I horor je moguć.
Autobus strave.
Ipak je moj autobus spasa.
Tko zna gdje je završio.
Koji mu je krajnji cilj.
Ili ovaj možda nikud ni ne stiže.
Možda je poslužio samo ovim dvjema izgubljenim dušama.
Izgubljenim u mraku.
Gospod uvijek nađe načina da nas privede k svjetlu.
Post je objavljen 19.10.2005. u 23:32 sati.