|
Jesen je vrijeme sabiranja plodova za onoga koji je na vrijeme sijao! Sabirem... li...?! Sabireš... li...?! |
|
Spomenuh već ribice svoje, zlatne ribice, što ispunjaju želje samo u filmovima (bar se ja nisam više bavila raspoznavanjem željenog u dobivenom i mogućom učinkovitošću istih). Jednu izgubih prije nekoliko godina, drugu u otužno ovosrpanjsko jutro, a treću odlučih izgubiti što prije. Moja odluka nije mogla biti samo moja. Bila je obiteljska. Roditeljica se odlučila isključiti iz rasprave (jer je njoj bilo svejedno ako ribica završi i u kanalizaciji), Roditelj se protivio puštanju ribice, Rođena je navijala za to da je pustimo u divljinu kakvu je ribica mogla samo sanjati u svom ala Nemo životu, a ja sam bila neodlučna. Znala sam samo da nema smisla da ribica živi sama unutar nekoliko staklenih zidova. Ta, još u prošlom stoljeću napisah esej kojem je glavna tema bila upravo moj poticaj ribicama da preskoče staklene zidove i zarone u svijet tolikih mogućnosti, iako mi je bilo jasno da im je tad jedina mogućnost bila nasukavanje na pločicama. Očito je i njima to bilo jasna pa me nikada nisu ni pokušale poslušati. Ipak, ja stvorih dramu u eseju i dobih 5, iako je tema (lektirska) bila sve samo ne pogođena. Dakle, nakon dugog vjećanja odlučismo se za oslobađanje ribice. Bila je nedjelja, sutra je završavao odmor i mi smo morali poći, bio je to krajnji čas da je ispustimo u vodu što nam život znači. Spremila sam ribicu u teglicu. Krenuli smo. Nas troje. U pomalo čudnom i otužnom raspoloženju. Roditelj je predlagao da odustanemo. Al' bilo je već gotovo. Kad smo se dovezli do vode držala sam je u nesigurnim rukama. Nisam bila hrabra pa dadoh teglicu Rođenoj. Budući da je ona najviše vjerovala u tu neočekivanu slobodu, radosno je ribicu ispustila u vodu. Iz smrknutog neba počelo je kišiti. Ribica je u plićaku kružila. Pa zaranjala sve dublje i dublje. Opet se vraćala plićaku iznad kojeg smo je gledali. Pa zaranjala. Činila krugove. Gledala druge ribice, od kojih se znatno razlikovala. Pa zaranjala. Kao da nije mogla vjerovat koliko je vode okružuje. Isplivala je više u tih nekoliko minuta, nego u sve godine života u akvariju. To mi se činilo dovoljno smislenim razlogom za opravdanje našeg postupka. Al' opet se vraćala u plićak. Ocu se to nije sviđalo pa je predložio da je pokušamo vratit u teglicu. Rođena je spustila teglicu u vodu, ribica se približila... i okrenula se jednom zauvik prema plavom prostranstvu. Još smo je gledali kako se bljeska, al' se sve rijeđe vraćala u plićak. Kiša je već bila ozbiljna. Rekli smo joj zbogom. I krenuli svojim putom. A ona svojim. Vjerojatno se više nikada nećemo sresti. Roditelj vjeruje da sigurno nećemo, jer sumnja da će preživjeti među grabežljivcima. Doduše, sumnja on da će i njegove ćerke preživjeti među grabežljivcima njihovog svijeta pa se nada da će se što kasnije zaputiti iz svijeta staklenih zidova u svijet tolikih mogućnosti, u kojem su neke mogućnosti i dobre. Ne znam je li to razlog koji me drži u plićaku... al' me još uvijek drži?! Zaronim... i vratim se u okružje sigurnog... bar još na neko vrijeme?! |
|
Dragi putniče namirniče, danas ti želim nešto reći pa ako nisi spreman za loše vijesti pođi dalje. Ako si spreman ostati uz mene onda te molim da surađuješ. Nakon što pročitaš ovih nekoliko redaka, odvoji malo vremena i razmisli što vidiš dok gledaš svijet oko sebe?! Shakespeare je već rekao da je cijeli svijet pozornica, a ja od tebe tražim da promotriš samo onu pozornicu na kojoj si i ti. Taj mali komad svijeta što okolina tvoja se zove. Kuća, zgrada, ulica, kvart, škola, dućan, frizerski salon, kladionica, mesnica, igralište, autobusna stanica... taj mali dio svijeta kroz koji svaki dan koračaš. Otvori oči i pogledaj. Zatvori oči i razmisli. Pitam te vidiš li muža što ženu svoju tuče, ženu što muža vara, roditelje što tuku djecu, djecu što tuku roditelje?! Vidiš li mladića što se pred maloljetnim bratom drogira, oca što uz alkohol zaboravlja da mu je sin ovisnik, djevojku što je za drogu zarađivala prodajući svoje tijelo, a danas se smiješi k'o biljka kad svaki dan odlazi i dolazi s heptanonske terapije?! Vidiš li ženu u zrelim godinama što s balkona prodaje sinovu drogu, invalida u kolicima nemoćna da sam sebe ubode, ali je ipak na igli?! Vidiš li čovjeka što je pokušao nožem u prsa završiti svoj život i majku što joj se sin predozirao u kupaonici u kojoj se danas ona kupa?! Vidiš li one retardirane roditelje čiji najstariji sin, iako mu je tek deset godina, pokazuje znakove manijakalnog ponašanja?! Vidiš li ženu što je uhvatila na djelu muža s ljubavnikom?!! Vidiš li pedofila na djelu?! Vidiš li narkomanski izgubljen pogled konobara što ti donosi kavu?! Vidiš li ženu kojoj u privatne posjete dolaze svećenici?! Vidiš li profesora što sa studenticom spava?! Vidiš li ženu što s kruhom mali konjak kupuje?! Vidiš li negdašnjeg razrednika kako tetura jer je 'ko zna na čemu?! Vidiš li ženu što noću u đardinu radi i djecu ostavlja prepijanom i prestarom mužu?! Vidiš li poznatog sportaša što ženu vara s poznatom sportašicom, k tome još i ovisnicom?! Vidiš li ženu što joj je muž prokockao kredit za kuću?! Vidiš li čovjeka što umislio je da ga tvoj poznanik posvuda prati? Vidiš li ženu što jedan tjedan bježi od muža, a drugi mu se vraća?! Vidiš li... ?! ... Vidiš li ide li ovaj svijet k vragu?! I vidiš li idemo li i ti i ja s njim ili protiv njega?! Vidiš li je li uopće moguće ići protiv njega?! |
|
Neka san ist(i)a kao on... |
|
Danas san kao Kishonov sin, što zamjenio je dan za noć, u knjizi Kod kuće je najgore. Zamjenih sve što zamjeniti se moglo u ovoj trgovini protiv sebe. Nisam se namjerno pokušavala vratit u ˝normalu˝, nego sam tragom obveza morala ustati u 8. To za moj organizam, koji je prešao na sustav 3 – 12, znači alarmantno paničarenje od 3 – 5 i najdublje moguće spavanje 5 – 8. U 8 sam u komatoznom stanju. Ni kava na najdražem mjestu, a u dobrom društvu, ne može mi pomoći, jer osjećam onaj prokleti grč u stomaku što samo pojačava ovaj okus neispavanosti u ustima. Kolač mi izgleda gadljivo, a ja san od onih što uživaju u kavi, al' je ne podnose na tašte. Šačica razgovora donekle odvalači misli od ovog psiho – fizičkog mučenja. Al' brzo završava. Odlazim. Drugdje. Mislim na san, al' više od toga na ručak. Danas glumim šeficu od kužine. Glavna je u odsustvu, prva do nje danas treba chicken soup for the soul (koju pripremih), tako da je malom od kužine, utjelovljenom u mojoj osobi, danas trebao biti dan vježbe za ono što želi naučiti spremati onoliko dobro koliko to dobro zna jesti. Trebao biti. I propao. Zajedno s bezukusnim punjenim paprikama, unatoč uloženom trudu i radosti oko pripremanja svake sitnice. Roditelj mi reče da nisu toliko loše koliko ja zanovijetam, al' uspoređujući ih s kraljevskim majčinima ja ih mrzim. Istina, ona ima 20 – ak godina utakmica u nogama više od mene. A i majka je, to je najbolji začin svakoj hrani. Ja mrzim poraze. Ovi kulinarski su posebna kategorija... ne zato što sam ja tip domaćice/kućanice (smatram to ajme majko teškim i nezahvalnim poslom, doduše, možda mi samo fali rutina u tome), nego zato što volim jesti. Mrzila bih civilizaciju u kojoj bi jeli tabletice. Užitak je neprocjenjiv. Istina, kratko traje, s obzirom na uloženi trud prije i poslije. Nakon popunjavanja one neobjašnjive rupe u stomaku (You can eat and eat, but nothing can fill that emptyness!) sa 150 – ak grama Mikado čokolade, vraćam se svom popisu top20 koji slažem već par dana. I evo ga: TOP 20 (a hrana je u pitanju) 1. škampi i/ili riječni rakovi na buzaru 2. pizza 3. pršut 4. slane srdele 5. kokoš na gradele (a i sve s gradela) 6. prasetina s ražnja (home made) 7. peka 8. pastrva u kukuruznom brašnu, frigana 9. zelena salata (i skoro sve salate) 10. pržene lignje 11. rižot od morskih plodova 12. dagnje na buzaru 13. juha 14. blagve i šampinjoni (na sve načine), a posebno pohane uz tartar umak 15. blitva 16. punjene paprike (liti), sarme (zimi) 17. kiseli kupus i (domaća) pura, kuhani 18. mozak frigan na foliji 19. raža, frigana 20. arbuni, pastrve ili lignje s krumpirima (u foliji) P.S. Ja većinu ovih stvari znam spremat. Ne ispadnu uvik tako dobro kako bi ja tila, jer nisu ni sjena maminim uspjesima, al'... učim, ponajviše sebe radi. Moram još pripomenut da je za punjene paprike potreban majstor, što ja očito još nisam, al' prepoznajem majstoriju, zato uglavnom jedem samo mamine, jer se u njima ne raspoznaju sastavni dijelovi. A ja sam poznata po tome što ne volim, za neke osnovnu kulinarsku namirnicu (čak i za moju mamu), kapulu (a ni luk ne preferiram). Znam da je u meni problem... ali to je jače od mene! |
|
Preuzeto s Iskona: New Orleans: Bolesnici ubijani morfijem Bolesnici su podijeljeni u tri kategorije: traumatizirani, ali u dobrom stanju, oni kojima je bila potrebna pomoć i oni kojima pomoći nema. Svi su eutanazirani. Što reć o vrlom novom svijetu?! Almighty Bushu?! Demokraciji?! Suosjećanju?! Obećanoj zemlji?! Zemlji za sve i ni za koga?! Iako bih najradije rekla: go to hell! Znam da su oni već tamo! Pakao na zemlji! Amerika – zemlja novih robova, rada od jutra do sutra, otplaćivanja kredita za nekeretnine koje neće nikad uživati, jer će prije izgorit u tom ognjenom paklu želja i (ne)mogućnosti… svojih ili tuđih?! Žrtve su rođene! A eutanaziraju ih svaki dan oduzimanjem svijesti! Ne znam je li ovo Gospodnji eksperiment (a držim da je Gospod iznad ovakvih niskih obračunavanja sa svijetom)?! Ili je kula babilonska u pitanju?! Samo… zašto li se uvijek kula urušava po najmanjima?! Zar joj je vrh toliko čvrst da se ni Gospod ne usudi protiv njega?! |
|
Predvečerje u mom gradu, na najlipšoj rivi na svitu, u ne baš najlipšem kafiću, pred malom čarobnom kutijom što u slici i zvuku donosi događaje iz metropole, u nogometno – najupućenijem ženskom društvu, utjelovljenom u osobi one Djevojke od 14 palmi što vam je već spomenuh.... predvečerje je u mom srcu. Svima poznata utakmica samo što nije počela. Nekakve najave su u tijeku. Mi smo na vrlo dobroj poziciji, jer nam je u vidokrugu i mala čarobna kutija i ljudi oko nje, čak i oni malo dalje od nje, što su samo u prolazu. Do nas sjede dvije mame s djecom. Jedna uporno pokušava svog mališana u kolicima, a s dudom u ustima, uvjeriti da je ostavi na miru da popije kavu do kraja. Druga svako malo doziva svoje dite da prestane trčat okolo. Prave puš – pauzu za predah, a ja razmišljam zašto mi toliko škodi duhanski dim iako uz njega odrastoh?! Njih utakmica uglavnom ne zanima. Ali... jedna neumorna bakica je više nego zainteresirana. Stoji u prolazu između mene i njih i pokušava pratit šta se događa. Doduše, mora pratit i protečnost turista, jer je ona Sobe – sobe bakica. Zato svako malo trči za svim turistima koji nose neku prtljagu. (Baš me zanimalo kako se uspijevaju razumit?!) Vraća se na tu svoju poziciju promatrača u prolazu i uočavajući gužvu na terenu pita me što se to deru te dodaje da sigurno viču na Niku. Ja joj odgovaram da ne čujem dobro šta se deru. A u sebi ne mogu virovat da ona zna tko je Niko. Prija se smije, kaže da ne može zamislit svoju nonu kako gleda nogomet. Osim utakmice, sad smo već gledale i bakina driblanja: od turista do prolaza, od prolaza do stolice u kafiću na dobroj poziciji, pa opet u trku do potencijalnih spavača, natrag do usputnih prolaznika i poznanika, pa i do onog vršnjaku što mu je objašnjavala o kojoj se utakmici radi... jer utakmici se svakako vraćala. Ne znam u kojoj je fazi promatranja prija sad bila, ali ja san sinjala i ono mlado društvo pred tv – om, vrlo navijački raspoloženo, a rekla bih da nemaju više od 12. Pitah se jesam li ja tad pokazivala interes za nogomet, makar u muškom društvu kao i one?! Zamjetih i slučajne upade nekih drugih curica pred ekran željnih toga da vide Niku. Ispred nas su sjedili neki dečki nešto mlađi od nas, jer jednog znam iz viđenja iz gimnazije. Pridružio im se prijatelj kojeg utakmica nije zanimala pa im je pričao neke lovačke na sav glas. Iza njih su na nešto povišenijim stolicama sidili konobari u društvu jednog policajca, koji se jedva osvrnuo kad se oglasio protuprovalni alarm u susjednoj optici. Tek kasnije se pojavio neki Security tip. Negdje u daljini vidim i jednog dečka što mi je još jučer sjedio nasuprot u obližnjem kafiću. Dvaput. Otišao pa se vratio za par minuta i smjestio par metara dalje. Doduše, naše bezbrižno meračenje ipak je moralo završiti sa zalaskom sunca, pa nisam vjerovala da ću ga ikad više vidit. Kad ono on u društvu prijatelja od jučer, a ja u društvu prije od jučer. Svit je više nego mali. Jučer je nosio crnu košulju dugih rukava, a sad je u bijeloj kratkih rukava. I nema one kulerske Ray Ban sunčane ispod kojih skriva (Sevin) pogled ispod obrva. Al' ima tu neku (opet) kulersku frizuru. I kulerski hod... uočavam da odlazi prije kraja utakmice. Ne znam hoće li se vratit k'o jučer, jer mene zove jedan sladoled iz Hajduka, a toj gladi nikad ne odoljavam, jer si ne volim uskraćivat slatke radosti. S moje lijeve strane, na mjestu onih mama s djecom, sad je jedan friški bračni par, u društvu s još dvojicom prijatelja. Rekla bih da su u raaanim dvadesetima. Znam da su friški po čestitanju konobara istima i po njihovom pokazivanju bračnog prstenja. Držim da su vjenčani od subote, jer su njeni umjetni nokti još u savršenom stanju. Očito se poznaju, jer ovaj konobar što nas je poslužio sjeda s njima za stol. Iako izgleda vrlo simpatično i pristojno imam osjećaj da mu žilama kola još nešto osim krvi. Pogled ga odaje, iako se stvarno trudi biti full cool! Sad me već muči i onaj prodavač kukuruza, što zimi kestenje peče, jer nisam sigurna da ima stolicu za sist da se odmori malo. Al' uvjerih se za koji trenutak da može birati hoće li sidit il' stajat... pa se izmjenjuje u tom odlučivanju... malo sidi, malo stoji. Malo dalje od nas je gužva... čovjek s čunjevima zabavlja prolaznike. Nisam vidjela da u ikakav šešir potražuje novac. Valjda je radoholičar ili radozabavljač. Šušur je neki u zraku. Turista ima još sasvim dovoljno da se nekad pitaš jesi li u svom gradu, jer se toliko jezika izmjenjuje ulicama da ti je teško prepoznati domaći. Svakorazni glasovi dolaze iz one male čarobne kutije i sad kad je predvečerje preraslo u pravu litnu večer. Ekipa pred kutijom se već primirila, manje podiže glas i manje psuje tuđe matere. Ne znam je li pivo tome krivo ili utakmica bez golova. Nakon 50 – ak minuta valjda manje očekuješ. Neki odlaze, neki ostaju... a večer polako raste u noć, ponegdje neonski razbuđenu... Za jedne je nogomet u pitanju, a za druge život u malom, za jedne u kutiji, za druge oko kutije! koji li ste vi?! ............................................................................................................................................. edit: tekst je promjenjen, odnosno malo posložen zbog tzv. konstruktivne kritike by Rođena. rekla mi je da je prezgusnut i da ga ona zato odbija pročitati, a ja joj rekoh da ona poznaje samo kritike (i još svašta nešto joj rekoh) i da ga neću prominit iz inata. glup inat. nije me prošao. al' je ona bila u pravu. ja sam samo slijedila onu buku misli što mi je u glavi, sad je buka nešto tiša, ova od inata ju je nadglasala:) ! |
|
Predvečerje. Jedna crkva. Jedna livada. A mnoštvo ljudi. Pred crkvom. Na livadi. Slušaju i mole. Mole i slušaju. Neki i zviraju okolo. Dica trče. Upoznaju novu dicu. Susreću se poznanici. Prijatelji. I neprijatelji. Čak i oni koje bi najmanje očekivao. Neki prigovaraju što razgovarate. Dok ne sretnu nekog svoga. I ne upuste se u ćakulu. Da neki nisu smrtno ozbiljni, moglo bi se pomislit da je piknik u pitanju. Dobro, slavlje je. Rođendansko. Samo što nema torte. Svićice su tu. Neki drže i govore. Između ostalog, zahvaljuju što smo se pojavili u ovolikom broju. Kažu... da nas je lipo vidit. Šesni smo. Osim što slušamo. I pljeskamo kad nam se sviđa šta govore. Čudan osjećaj. Svi ti se čine poznatima. Možda zato što ste tu iz istog razloga. Kad vas hvale zbog toga dođe vam zapivat. Činim pravu stvar. Al drugu neku pivaju. Pa se priključiš. I misliš se kol'ko nas ima?! I sve ti je oko srca lipo. Ne znaš jel' ljubav u pitanju. Infarkt?! Il' je vrime za himnu. Pa srce desnicu zove. Pitaš se. Svašta nešto. A ne triba ti odgovor. Nikome od vas ne triba. I baš vam je lipo. Dok napuštate ledinu. Jer taj rođendan završava. I pjevušite. Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Naša majko, naša zoro zlata! Još jedanput... sretan Ti rođendan! |
|
Cili dan mi je u glavi jedna rečenica iz Sleepersa: One down, Shakes, one down! |
|
Došao je noseći osmijeh na licu i bile ruže u rukama. Nije on tip od cvića, iako je oženio Cviće. Ona mu je rodila ovu što joj cviće danas nosi. Obrazložio je svoju gestu riječima da mora netko nosit cviće kad je momak daleko, misleći na onoga za koga bi volio da je momak! I on voli imat pokriće za geste... pa valjda to od njega naslijedih! Dodao je još da je to za njegovo muško – žensko dite. Ja mu samo odgovorih da je cviće za žensko dite, a da bi novac trebao bit za muško dite u meni! Prisjećali smo se dana u koji sam rođena. Zapravo, ja se ne sjećam tog bolnog istiskivanja u ovi svijet, kao ni prvog plača, ali Rođena se sjeća Roditeljičinog odlaska u bolnicu, jer ju je ispratila u suzama. Na vrhu skala, ona i Roditeljičin brat ostali su plačuć... kojeg li ispraćaja i kojeg li dočeka novom životu... čak i ovom kojeg su toliko željeli! Ne mogu oživjeti sliku svoga prvog plača... ali mogu njihovog... čak mi im se dođe pridružit u slici... jer ljubav je velika bila u pitanju! |
|
Dan je bio kao stvoren za rezime! Rezime tjedna omogućila je nedjeljna propovjed. Ukratko bih je mogla svesti na nekoliko i ne baš jednostavnih rečenica! Opominjite i naučiti podnijeti opomenu! Opominjite, jer opomena nije prijekor savršenoga manje savršenom. Ona je izraz ljubavi i požrtvovanosti! A onaj koji opominje redovito je u gorem položaju od onoga kojeg se opominje, jer postoji velika opasnost da opomenom ugrozi dotadašnji odnos upravo zbog nerazumijevanja ili krivog razumijevanja onog koga se opominje. Onaj koji je bio uz mene ovaj tjedan zna zašto je govor o opominjanu došao kao melem na ranu. Onaj koji će biti uz mene sljedeći tjedan možda će moći pročitati kako su se ostvarila obećanja što ih sebi svečano dadoh večeras. Rezime godine uglavnom preskočih. Rezime gimnazijskih dana podijelih s onom što ih je sa mnom dijelila (za potpuni ugođaj nedostajala si nam Djevojko, nadam se da će ti novi dan biti manje uzburkan). Volim se bar jednom godišnje vratit na nečije okrete na peti, poglede i kojekakve nemoguće situacije kako bih proanalizirala što su značili... u dobrom društvu naravno. Pobjedonosne izjave na kraju su svake godine drukčije, a to je čar kojoj ne mogu odolit slatkom ovisnošću. Držim da je bilo iznenađenja;), che tu ne pensi amica?! Rezime života je takav da se radujem onom danas kojem već nazdravismo! Blizanke moje... bilo je lijepo i bilo je toga dosta, al' ja ne patim od žaljenja ili bar ne bih voljela, ne večeras! Idemo dalje! U dobrom društvu! |
|
Čini nam se da smo napredovali. Al' tanka je granica između napredovanja i nazadovanja?! Neka vječna pitanja koja nam se nameću već su odavno tuđa pitanja, jer onaj koji je bio prije nas postavljao ih je prije nas. Ali nisu nam zato manje vlastita! Rođena su u našem hrvanju sa životnim strahom ili strahom od života... ili od onoga što tek ima biti?! I zato... ovi što su se davno prije nas othrvali strahu, toliko othrvali da više nisu s nama, u onom trajnijem od mjedi služe nam kao porodničari istine. Naše istine. Jer joj mi dopuštamo da se rodi po tko zna koji put. Eto... nekad mi se čini da samo mjena stalna jest! Izbor iz Camusovog Mita o Sizifu: Suditi o tome da li ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno filozofsko pitanje. Misliti, to znači, prije svega, htjeti stvoriti svijet (ili ograničiti svoj, što je u stvari isto). Snažne istine propadaju čim se spoznaju. Ipak... hrvajte se! I dopustite im da se rode! Možda to postane vaš spomenik! ;) |
|
Mislim se hoću li objavit ovaj post. Previše mi je mučno od njega. Sad je u službi psihoterapije. I jednog Munchovog krika u prazno?! Niste vi taj krik u prazno... .............................................................................................................................................. I have confession to make! I'm pushover*! Zašto mi treba ovakvo spektakularno priznanje?! Zato što se nadam da ću to promijeniti priznajući krivnju. Kajući se. Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! E sad, je li mi oprošteno?! Može li biti oprošteno toliko ustrajavanje u nečemu što nikome ne koristi, a mnogima škodi, meni ponajviše... grižnjom savijesti i pasivnom agresijom. Još prije nekoliko godina, na još jednom raskrižju mog života, na kojem se odlučivalo o budućem zvanju i zanimanju, entuzijastično sam vjerovala da mogu promijeniti bar još koji svijet osim svoga. Željela sam studirati Poremećaje u ponašanju, ali me netko u tom pokušaju nepovratno zaustavio. Danas sam sigurna da je tako bolje, iako do te spoznaje nije bio lagan put, jer ja teško podnosim poraze, osobito poraze onih ciljeva čije je ostvarenje ovisilo isključivo o meni... ili sam bar tako tada vjerovala. U međuvremenu sam ipak na vlastitom primjeru naučila da upisivanje na fakultete ne ovisi isključivo o onome tko se upisuje... nego bogme o onima koji upisuju, jer tko je još vidio da fakultet upisuje istu kvotu studenata na drugom roku, roku koji se nije trebao odvijati jer su upisne kvote popunjene još na prvom roku. Da utvrdimo gradivo: nepostojeći rok, nema prijamnih ispita ni kvalifikacija, za neke ni plaćanja studija, kvote su popunjene, a ipak je upisan dupli broj studenata. Kako ja to znam?! Djevojka koja je sa mnom dijelila mjesto, samo malo ispod crte na prvom roku, inače moja poznanica, upisala se. Doduše, uz pomoć jedne ˝tete˝ iz ministarstva. Ne zamjeram njoj. Nimalo. Obe smo izgubile u prvoj trci, a iščekivanje nije bilo nimalo lagano. I nju je netko prevario prvi put. Slučajno joj je upalio drugi put kad je izgubila već svaku nadu... i ruku na srce, ona je to više zaslužila zbog moje kasnije spoznaje da ja taj posao nikada ne bih mogla ni željela raditi, a ona je imala ozbiljnih iskustava s potrebitima već u prijateljskim krugovima i pokazala se ustrajnom, ozbiljnom, tolerantnom i prije svega optimističnom s obzirom na ishod, popravak, ozdravljenje ili što god! Tad sam se pokazala kao pushover! Iako sam napisala jedno prosvjedno pismo Slobodnoj Dalmaciji koje nikada nije objavljeno. Jedna draga gospođa me poticala da se obratim novinarima i napravim priču od toga. Doduše, prije me je upitala što ja očekujem od toga?! Želim li da me upišu na faks?! Ja sam samo odmahnula glavom i rekla joj da ja ne želim taj faks toliko da bih sebe pogazila. Kad nisam mogla pošteno neću nikako. Lako oduševljenje splasne kad te netko polije hladnom vodom. Tad mi je rekla da nijedan novinar neće stat iza mene ako ništa ne tražim osim vlastitog zadovoljstva. Odlučila sam nastavit dalje kao studentica drugog faksa. I ne žalim zbog izbora. Ali i dalje ostaje problematičnom ona moja osobina: prokleti pushover! Ne želim vidjeti ono što mi se ne sviđa dok gledam, pa uspijevam ne vidjeti. Razvila sam tu majstoriju do savršenstva. Ja znam da je ta osobina u funkciji obrambenih mehanizama... ali kao što mi je netko dobronamjerno rekao početkom 2005., početkom godine velikih odluka, a čudnih poraza: ˝Nećeš moći dugo ne vidjeti. Bolje je da ne znaš. Zdravije je. Ali morat ćeš i ti progledat jednog dana. Dogodit će ti se to uskoro!˝ Ovo nisu bile prorokove riječi, bar ja nisam željela da budu, iako su se ostvarile. Još ne znam na žalost ili na radost moju. Čekam da prođe još malo vremena da uz što manje osjećaja procijenim dogođeno. Uspijevam vidjeti ono što gledam, ali još uvijek ne reagiram, nego se povlačim bez riječi. Šutnju, vlastitu, doživljavam kao kaznu prezrenom svijetu i njegovim svjetovnjacima! A bujice neizgovorenih riječi me preplavljuju. Ne znam, doduše, kako oni to doživljavaju. (I ne baš) Jednostavno pokopajem žive što su me razočarali prolazeći pokraj njih kao da ih nema. Boli to. Najviše zato što time idem protiv sebe. Čemu sva ova priča?! Pa eto, u ovaj dan kad mi je poklonjen onaj znak u kojem znam da pobjeđujem, i dalje gubim! Bio je to toliko željeni poklon, a nisam ga željela kupiti sama sebi, jer ja volim da stvari imaju svoju priču. Rođena mi je ispunila tu želju i u ime onih što su me željeli pa su mi zato i omogućili da dođem na ovaj svijet prije dovoljno godina. Rođendanski, a životni darak (iako je roćkas za par dana, nije ona strpljiva dovoljno da bi čekala do tada:)). Danas sam ga prvi dan nosila oko vrata i čim sam ga skinula sve su me moći napustile! Uđoh u dućan u koji već godinama ulazim, s malim grčom u stomaku, jer već neko vrijeme ne znam što ću vidjeti kad uđem. Zagrljaj 50-godišnjaka 13-godišnjakinji i zvuk jednog glasnog cmoka! Razdvojiše se. A ja?! Zatražim kruh i Jamnicu. Platim. I iziđem. Sve bez pogleda ijednom od njih dvoje. Nasmijaše se pošto izađoh. Obećah sebi da više nikada neću kročiti tu, kad već nisam sposobna reći im da mi se gade i da ću ih prijaviti! Vjerujem da možete pretpostaviti kako se gadljivo osjećam kad mi je trebao ovoliki uvod?! I vjerujem da znate zašto ne mogu i ne želim raditi s ljudima koji imaju poremećaje u ponašanju (delikventi, alkoholičari, narkomani, pedofili...)?! * pushover=onaj koji popušta, koji se povlači, koji dopušta da ga gaze |