Predvečerje u mom gradu, na najlipšoj rivi na svitu, u ne baš najlipšem kafiću, pred malom čarobnom kutijom što u slici i zvuku donosi događaje iz metropole, u nogometno – najupućenijem ženskom društvu, utjelovljenom u osobi one Djevojke od 14 palmi što vam je već spomenuh.... predvečerje je u mom srcu.
Svima poznata utakmica samo što nije počela. Nekakve najave su u tijeku. Mi smo na vrlo dobroj poziciji, jer nam je u vidokrugu i mala čarobna kutija i ljudi oko nje, čak i oni malo dalje od nje, što su samo u prolazu.
Do nas sjede dvije mame s djecom. Jedna uporno pokušava svog mališana u kolicima, a s dudom u ustima, uvjeriti da je ostavi na miru da popije kavu do kraja. Druga svako malo doziva svoje dite da prestane trčat okolo. Prave puš – pauzu za predah, a ja razmišljam zašto mi toliko škodi duhanski dim iako uz njega odrastoh?! Njih utakmica uglavnom ne zanima.
Ali... jedna neumorna bakica je više nego zainteresirana. Stoji u prolazu između mene i njih i pokušava pratit šta se događa. Doduše, mora pratit i protečnost turista, jer je ona Sobe – sobe bakica. Zato svako malo trči za svim turistima koji nose neku prtljagu. (Baš me zanimalo kako se uspijevaju razumit?!) Vraća se na tu svoju poziciju promatrača u prolazu i uočavajući gužvu na terenu pita me što se to deru te dodaje da sigurno viču na Niku. Ja joj odgovaram da ne čujem dobro šta se deru. A u sebi ne mogu virovat da ona zna tko je Niko. Prija se smije, kaže da ne može zamislit svoju nonu kako gleda nogomet. Osim utakmice, sad smo već gledale i bakina driblanja: od turista do prolaza, od prolaza do stolice u kafiću na dobroj poziciji, pa opet u trku do potencijalnih spavača, natrag do usputnih prolaznika i poznanika, pa i do onog vršnjaku što mu je objašnjavala o kojoj se utakmici radi... jer utakmici se svakako vraćala.
Ne znam u kojoj je fazi promatranja prija sad bila, ali ja san sinjala i ono mlado društvo pred tv – om, vrlo navijački raspoloženo, a rekla bih da nemaju više od 12. Pitah se jesam li ja tad pokazivala interes za nogomet, makar u muškom društvu kao i one?! Zamjetih i slučajne upade nekih drugih curica pred ekran željnih toga da vide Niku.
Ispred nas su sjedili neki dečki nešto mlađi od nas, jer jednog znam iz viđenja iz gimnazije. Pridružio im se prijatelj kojeg utakmica nije zanimala pa im je pričao neke lovačke na sav glas.
Iza njih su na nešto povišenijim stolicama sidili konobari u društvu jednog policajca, koji se jedva osvrnuo kad se oglasio protuprovalni alarm u susjednoj optici. Tek kasnije se pojavio neki Security tip.
Negdje u daljini vidim i jednog dečka što mi je još jučer sjedio nasuprot u obližnjem kafiću. Dvaput. Otišao pa se vratio za par minuta i smjestio par metara dalje. Doduše, naše bezbrižno meračenje ipak je moralo završiti sa zalaskom sunca, pa nisam vjerovala da ću ga ikad više vidit. Kad ono on u društvu prijatelja od jučer, a ja u društvu prije od jučer. Svit je više nego mali. Jučer je nosio crnu košulju dugih rukava, a sad je u bijeloj kratkih rukava. I nema one kulerske Ray Ban sunčane ispod kojih skriva (Sevin) pogled ispod obrva. Al' ima tu neku (opet) kulersku frizuru. I kulerski hod... uočavam da odlazi prije kraja utakmice. Ne znam hoće li se vratit k'o jučer, jer mene zove jedan sladoled iz Hajduka, a toj gladi nikad ne odoljavam, jer si ne volim uskraćivat slatke radosti.
S moje lijeve strane, na mjestu onih mama s djecom, sad je jedan friški bračni par, u društvu s još dvojicom prijatelja. Rekla bih da su u raaanim dvadesetima. Znam da su friški po čestitanju konobara istima i po njihovom pokazivanju bračnog prstenja. Držim da su vjenčani od subote, jer su njeni umjetni nokti još u savršenom stanju. Očito se poznaju, jer ovaj konobar što nas je poslužio sjeda s njima za stol. Iako izgleda vrlo simpatično i pristojno imam osjećaj da mu žilama kola još nešto osim krvi. Pogled ga odaje, iako se stvarno trudi biti full cool!
Sad me već muči i onaj prodavač kukuruza, što zimi kestenje peče, jer nisam sigurna da ima stolicu za sist da se odmori malo. Al' uvjerih se za koji trenutak da može birati hoće li sidit il' stajat... pa se izmjenjuje u tom odlučivanju... malo sidi, malo stoji.
Malo dalje od nas je gužva... čovjek s čunjevima zabavlja prolaznike. Nisam vidjela da u ikakav šešir potražuje novac. Valjda je radoholičar ili radozabavljač. Šušur je neki u zraku. Turista ima još sasvim dovoljno da se nekad pitaš jesi li u svom gradu, jer se toliko jezika izmjenjuje ulicama da ti je teško prepoznati domaći.
Svakorazni glasovi dolaze iz one male čarobne kutije i sad kad je predvečerje preraslo u pravu litnu večer. Ekipa pred kutijom se već primirila, manje podiže glas i manje psuje tuđe matere. Ne znam je li pivo tome krivo ili utakmica bez golova. Nakon 50 – ak minuta valjda manje očekuješ. Neki odlaze, neki ostaju... a večer polako raste u noć, ponegdje neonski razbuđenu... Za jedne je nogomet u pitanju, a za druge život u malom, za jedne u kutiji, za druge oko kutije! koji li ste vi?!
.............................................................................................................................................
edit: tekst je promjenjen, odnosno malo posložen zbog tzv. konstruktivne kritike by Rođena. rekla mi je da je prezgusnut i da ga ona zato odbija pročitati, a ja joj rekoh da ona poznaje samo kritike (i još svašta nešto joj rekoh) i da ga neću prominit iz inata. glup inat. nije me prošao. al' je ona bila u pravu. ja sam samo slijedila onu buku misli što mi je u glavi, sad je buka nešto tiša, ova od inata ju je nadglasala:) !
Post je objavljen 12.09.2005. u 17:39 sati.