Danas san kao Kishonov sin, što zamjenio je dan za noć, u knjizi Kod kuće je najgore. Zamjenih sve što zamjeniti se moglo u ovoj trgovini protiv sebe. Nisam se namjerno pokušavala vratit u ˝normalu˝, nego sam tragom obveza morala ustati u 8. To za moj organizam, koji je prešao na sustav 3 – 12, znači alarmantno paničarenje od 3 – 5 i najdublje moguće spavanje 5 – 8. U 8 sam u komatoznom stanju.
Ni kava na najdražem mjestu, a u dobrom društvu, ne može mi pomoći, jer osjećam onaj prokleti grč u stomaku što samo pojačava ovaj okus neispavanosti u ustima. Kolač mi izgleda gadljivo, a ja san od onih što uživaju u kavi, al' je ne podnose na tašte. Šačica razgovora donekle odvalači misli od ovog psiho – fizičkog mučenja. Al' brzo završava.
Odlazim. Drugdje. Mislim na san, al' više od toga na ručak. Danas glumim šeficu od kužine. Glavna je u odsustvu, prva do nje danas treba chicken soup for the soul (koju pripremih), tako da je malom od kužine, utjelovljenom u mojoj osobi, danas trebao biti dan vježbe za ono što želi naučiti spremati onoliko dobro koliko to dobro zna jesti. Trebao biti. I propao. Zajedno s bezukusnim punjenim paprikama, unatoč uloženom trudu i radosti oko pripremanja svake sitnice. Roditelj mi reče da nisu toliko loše koliko ja zanovijetam, al' uspoređujući ih s kraljevskim majčinima ja ih mrzim. Istina, ona ima 20 – ak godina utakmica u nogama više od mene. A i majka je, to je najbolji začin svakoj hrani.
Ja mrzim poraze. Ovi kulinarski su posebna kategorija... ne zato što sam ja tip domaćice/kućanice (smatram to ajme majko teškim i nezahvalnim poslom, doduše, možda mi samo fali rutina u tome), nego zato što volim jesti. Mrzila bih civilizaciju u kojoj bi jeli tabletice. Užitak je neprocjenjiv. Istina, kratko traje, s obzirom na uloženi trud prije i poslije.
Nakon popunjavanja one neobjašnjive rupe u stomaku (You can eat and eat, but nothing can fill that emptyness!) sa 150 – ak grama Mikado čokolade, vraćam se svom popisu top20 koji slažem već par dana. I evo ga: