Mislim se hoću li objavit ovaj post. Previše mi je mučno od njega. Sad je u službi psihoterapije. I jednog Munchovog krika u prazno?! Niste vi taj krik u prazno...
..............................................................................................................................................
I have confession to make! I'm pushover*! Zašto mi treba ovakvo spektakularno priznanje?! Zato što se nadam da ću to promijeniti priznajući krivnju. Kajući se. Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! E sad, je li mi oprošteno?! Može li biti oprošteno toliko ustrajavanje u nečemu što nikome ne koristi, a mnogima škodi, meni ponajviše... grižnjom savijesti i pasivnom agresijom. Još prije nekoliko godina, na još jednom raskrižju mog života, na kojem se odlučivalo o budućem zvanju i zanimanju, entuzijastično sam vjerovala da mogu promijeniti bar još koji svijet osim svoga. Željela sam studirati Poremećaje u ponašanju, ali me netko u tom pokušaju nepovratno zaustavio. Danas sam sigurna da je tako bolje, iako do te spoznaje nije bio lagan put, jer ja teško podnosim poraze, osobito poraze onih ciljeva čije je ostvarenje ovisilo isključivo o meni... ili sam bar tako tada vjerovala. U međuvremenu sam ipak na vlastitom primjeru naučila da upisivanje na fakultete ne ovisi isključivo o onome tko se upisuje... nego bogme o onima koji upisuju, jer tko je još vidio da fakultet upisuje istu kvotu studenata na drugom roku, roku koji se nije trebao odvijati jer su upisne kvote popunjene još na prvom roku. Da utvrdimo gradivo: nepostojeći rok, nema prijamnih ispita ni kvalifikacija, za neke ni plaćanja studija, kvote su popunjene, a ipak je upisan dupli broj studenata. Kako ja to znam?! Djevojka koja je sa mnom dijelila mjesto, samo malo ispod crte na prvom roku, inače moja poznanica, upisala se. Doduše, uz pomoć jedne ˝tete˝ iz ministarstva. Ne zamjeram njoj. Nimalo. Obe smo izgubile u prvoj trci, a iščekivanje nije bilo nimalo lagano. I nju je netko prevario prvi put. Slučajno joj je upalio drugi put kad je izgubila već svaku nadu... i ruku na srce, ona je to više zaslužila zbog moje kasnije spoznaje da ja taj posao nikada ne bih mogla ni željela raditi, a ona je imala ozbiljnih iskustava s potrebitima već u prijateljskim krugovima i pokazala se ustrajnom, ozbiljnom, tolerantnom i prije svega optimističnom s obzirom na ishod, popravak, ozdravljenje ili što god! Tad sam se pokazala kao pushover! Iako sam napisala jedno prosvjedno pismo Slobodnoj Dalmaciji koje nikada nije objavljeno. Jedna draga gospođa me poticala da se obratim novinarima i napravim priču od toga. Doduše, prije me je upitala što ja očekujem od toga?! Želim li da me upišu na faks?! Ja sam samo odmahnula glavom i rekla joj da ja ne želim taj faks toliko da bih sebe pogazila. Kad nisam mogla pošteno neću nikako. Lako oduševljenje splasne kad te netko polije hladnom vodom. Tad mi je rekla da nijedan novinar neće stat iza mene ako ništa ne tražim osim vlastitog zadovoljstva. Odlučila sam nastavit dalje kao studentica drugog faksa. I ne žalim zbog izbora. Ali i dalje ostaje problematičnom ona moja osobina: prokleti pushover! Ne želim vidjeti ono što mi se ne sviđa dok gledam, pa uspijevam ne vidjeti. Razvila sam tu majstoriju do savršenstva. Ja znam da je ta osobina u funkciji obrambenih mehanizama... ali kao što mi je netko dobronamjerno rekao početkom 2005., početkom godine velikih odluka, a čudnih poraza: ˝Nećeš moći dugo ne vidjeti. Bolje je da ne znaš. Zdravije je. Ali morat ćeš i ti progledat jednog dana. Dogodit će ti se to uskoro!˝ Ovo nisu bile prorokove riječi, bar ja nisam željela da budu, iako su se ostvarile. Još ne znam na žalost ili na radost moju. Čekam da prođe još malo vremena da uz što manje osjećaja procijenim dogođeno. Uspijevam vidjeti ono što gledam, ali još uvijek ne reagiram, nego se povlačim bez riječi. Šutnju, vlastitu, doživljavam kao kaznu prezrenom svijetu i njegovim svjetovnjacima! A bujice neizgovorenih riječi me preplavljuju. Ne znam, doduše, kako oni to doživljavaju. (I ne baš) Jednostavno pokopajem žive što su me razočarali prolazeći pokraj njih kao da ih nema. Boli to. Najviše zato što time idem protiv sebe. Čemu sva ova priča?! Pa eto, u ovaj dan kad mi je poklonjen onaj znak u kojem znam da pobjeđujem, i dalje gubim! Bio je to toliko željeni poklon, a nisam ga željela kupiti sama sebi, jer ja volim da stvari imaju svoju priču. Rođena mi je ispunila tu želju i u ime onih što su me željeli pa su mi zato i omogućili da dođem na ovaj svijet prije dovoljno godina. Rođendanski, a životni darak (iako je roćkas za par dana, nije ona strpljiva dovoljno da bi čekala do tada:)). Danas sam ga prvi dan nosila oko vrata i čim sam ga skinula sve su me moći napustile! Uđoh u dućan u koji već godinama ulazim, s malim grčom u stomaku, jer već neko vrijeme ne znam što ću vidjeti kad uđem. Zagrljaj 50-godišnjaka 13-godišnjakinji i zvuk jednog glasnog cmoka! Razdvojiše se. A ja?! Zatražim kruh i Jamnicu. Platim. I iziđem. Sve bez pogleda ijednom od njih dvoje. Nasmijaše se pošto izađoh. Obećah sebi da više nikada neću kročiti tu, kad već nisam sposobna reći im da mi se gade i da ću ih prijaviti!
Vjerujem da možete pretpostaviti kako se gadljivo osjećam kad mi je trebao ovoliki uvod?! I vjerujem da znate zašto ne mogu i ne želim raditi s ljudima koji imaju poremećaje u ponašanju (delikventi, alkoholičari, narkomani, pedofili...)?!
* pushover=onaj koji popušta, koji se povlači, koji dopušta da ga gaze
Post je objavljen 02.09.2005. u 20:04 sati.