Spomenuh već ribice svoje, zlatne ribice, što ispunjaju želje samo u filmovima (bar se ja nisam više bavila raspoznavanjem željenog u dobivenom i mogućom učinkovitošću istih). Jednu izgubih prije nekoliko godina, drugu u otužno ovosrpanjsko jutro, a treću odlučih izgubiti što prije. Moja odluka nije mogla biti samo moja. Bila je obiteljska. Roditeljica se odlučila isključiti iz rasprave (jer je njoj bilo svejedno ako ribica završi i u kanalizaciji), Roditelj se protivio puštanju ribice, Rođena je navijala za to da je pustimo u divljinu kakvu je ribica mogla samo sanjati u svom ala Nemo životu, a ja sam bila neodlučna. Znala sam samo da nema smisla da ribica živi sama unutar nekoliko staklenih zidova. Ta, još u prošlom stoljeću napisah esej kojem je glavna tema bila upravo moj poticaj ribicama da preskoče staklene zidove i zarone u svijet tolikih mogućnosti, iako mi je bilo jasno da im je tad jedina mogućnost bila nasukavanje na pločicama. Očito je i njima to bilo jasna pa me nikada nisu ni pokušale poslušati. Ipak, ja stvorih dramu u eseju i dobih 5, iako je tema (lektirska) bila sve samo ne pogođena.
Dakle, nakon dugog vjećanja odlučismo se za oslobađanje ribice. Bila je nedjelja, sutra je završavao odmor i mi smo morali poći, bio je to krajnji čas da je ispustimo u vodu što nam život znači. Spremila sam ribicu u teglicu. Krenuli smo. Nas troje. U pomalo čudnom i otužnom raspoloženju. Roditelj je predlagao da odustanemo. Al' bilo je već gotovo. Kad smo se dovezli do vode držala sam je u nesigurnim rukama. Nisam bila hrabra pa dadoh teglicu Rođenoj. Budući da je ona najviše vjerovala u tu neočekivanu slobodu, radosno je ribicu ispustila u vodu. Iz smrknutog neba počelo je kišiti. Ribica je u plićaku kružila. Pa zaranjala sve dublje i dublje. Opet se vraćala plićaku iznad kojeg smo je gledali. Pa zaranjala. Činila krugove. Gledala druge ribice, od kojih se znatno razlikovala. Pa zaranjala. Kao da nije mogla vjerovat koliko je vode okružuje. Isplivala je više u tih nekoliko minuta, nego u sve godine života u akvariju. To mi se činilo dovoljno smislenim razlogom za opravdanje našeg postupka. Al' opet se vraćala u plićak. Ocu se to nije sviđalo pa je predložio da je pokušamo vratit u teglicu. Rođena je spustila teglicu u vodu, ribica se približila... i okrenula se jednom zauvik prema plavom prostranstvu. Još smo je gledali kako se bljeska, al' se sve rijeđe vraćala u plićak. Kiša je već bila ozbiljna. Rekli smo joj zbogom. I krenuli svojim putom. A ona svojim.
Vjerojatno se više nikada nećemo sresti. Roditelj vjeruje da sigurno nećemo, jer sumnja da će preživjeti među grabežljivcima. Doduše, sumnja on da će i njegove ćerke preživjeti među grabežljivcima njihovog svijeta pa se nada da će se što kasnije zaputiti iz svijeta staklenih zidova u svijet tolikih mogućnosti, u kojem su neke mogućnosti i dobre. Ne znam je li to razlog koji me drži u plićaku... al' me još uvijek drži?! Zaronim... i vratim se u okružje sigurnog... bar još na neko vrijeme?!
Post je objavljen 18.09.2005. u 19:19 sati.