U slici i stihovima
§§§
§§§
§§§
§§§
Posjetite:
Online izložbu
Pisma za dušu:
"Vilo moja"-klapa Crikvenica
Skoro saki put
kad se mi pogjedamo
ti i ne odzdraviš
ko da se ne poznamo
A da mi te k sebi zvat
kad ćeš zaspat
prvo sna da ti rečen
da volin te još.
Vilo moja
ti si moj san, ti si moj san,
al lagje bilo bi
da si tuja mi
da te ne poznan
da te ne znan.
DOSAD "OBJAVLJENO" u Bračnim vezama:
O braku:
Kakav naslov da dam ovom tekstu?
Roditelj
Zavjet
Crtica iz dnevnika
Dar
Kako se rješiti sexa?
I sama pomisao je grijeh?
Dušo poševi me, odmah sad!
Fundamenti bračnog suživota
Mnogo zajebana radijacija
Mama, kako se prave djeca?
Bračne veze I.
Bračne veze II.
Bračne veze III.
Bračne veze IV. (Moje ja)
Bračne veze V. (potomstvo)
Druga strana bračnih odnosa
Suživot sa ženom ili gdje žive predmeti
Kako se rješavaju bračni problemi
To cheat or not to cheat
Samo jednom se ljubi
Neke stvari o partneru ipak je potrebno znati prije braka
Madr in lou
Kako sam ga skužila
Kaj ne kužiš?
§§§
Međuljudski odonosi
Gay meets pedofile
Zašto više ne pišeš, BigMamma?
Što svaka žena treba posjedovati...
HOT! Stara cura
Restoran
Što je previše, previše je
Tata
Teoretska pitanja
Kućna pravila
Quo vadis dr. Buković?
Snjeguljica viđena u Hvaru
Mentalno silovanje
Kakvima nas oni vide?
Sve smo mi Bridget?
Izaberi mene
La vita e bella
U raljama velegrada I.
Quo vadis, Croatia?
Two down, how many to go?
Zašto me niste naučili?
Ingordeca
Ne možeš bit' prorok u svom' selu
Za bloga miloga...slavimo sexualnost
Sudaranje ličnosti ili - o čitanju
Strahovi
Bajka
Svaka žena može imati svakog muškarca
PTS ili jednostavno: ZLOSTAVLJAČ
Umeđumrežite se!
Ljubav je naga
And the answer to the big question is: 42!
La vita e bella
§§§
Up close and personal...
Sine moj
Goodbye 40
Razbijeno čelo ili kako sam se ponovo razočarala u ljudski rod
Uputstva za smrt
Ave Trpimire! Kosa je spašena.
Odluka je pala: Prelazim u kritičare. Za početak same sebe
Ja sam mama!
Prva polovica krize
Sjećanje
Narkoman
Volim te
Moj maji muškajac
Dan kad sam skunula ružičaste naočale
Obale moje sunčane
Kako sam se podvojila
Ti nisi samo jedan u nizu, ti si onaj koji ostaje
Savršenstvo s manom
A rekla je ne!
Fališ mi mama
Pape moj
Oda meni
Riznice sjećanja
Ustaj radni narode Crne gore, podne je
Obitelj (sa prekidima iz Portugala)
15 godina života manje
Ja sam naivna...
Mom voljenom
Dan kad je pala nevinost
Snaga je u meni
Onom kojeg volim najviše
Vikend na selu
Kameni osmijeh
Svima onima kojih više nema
Nostalgija ili povratak u budućnost
Dio mene
Zapravo ono što želim može se formulirati i ovako
Na što trebate obratiti pažnju kad ste kod mene u gostima
§§§
Hvar onlineNekretnine Hvar
-Virtualna šetnja Hvarom
-Sunčani Hvar
-Info o svim mjestima na Hvaru
-Njemački site-linkovi na Hvarske stranice
-The island of Hvar
-Hvarski portal
-Hvar travel
-Hvar-Dalmatia
-Stari Grad-portal
-Carpe diem-Hvar
-Sunny Hvar
-Hvarska biskupija
-Vrijeme u Hvaru
-Adriatica-Hvar
-Adriatica-Hvar II
-Adriagate-Hvar
-Gastronaut-hvarski restorani
-Hvar online
-"Rast" Hvar
-Ljetna šrkola Uzmah-Hvar
-Nekretnine Hvar
-Hvar hotels
-Island travel-Hvar
-Arsenal
-Opservatorij Hvar
-Aci klub Palmižana
-Morsko prase-Hvarska regata
-Apartmani na prodaju-Hvar
-Hvar foto album
Za uspomenu:
Dnevnik jedne ljubavi, by Galeb
Dan poza bure, by Galeb
Album, by Ane
Moja nona, by Ane
U našem cirkusu, by Joe Pellena
Zo Helena, by Joe Pellena
Ljud, by Joe Pellena
BLOGijaJADA [Kako mi je blog upropastio život]by Joe Pellena
Ja otac, by Hal
Dica ka dica, by Škovacera
Ines, by Škovacera
Ja znam tko sam, a ti?, by Piton
Don't forget me, by Piton
Informativka, by LTP
|
|
|
|
|
|
|
|
U boj, u boj
30.03.2006., četvrtak
Prije svega koristim ovu priliku kako bih još jednom zahvalila svim divnim ljudima koji su ostavili komentar u prethodnom postu, koji su nas podržali, tješili i hrabrili. Divni ste, svi redom 
Editirah ostatak posta jer uskoro krećemo u "postupak" pa moram dozirat informacije.
Javim novosti čim budem mogla.
|
Razbijeno čelo ili kako sam se ponovno razočarala u ljudski rod
29.03.2006., srijeda
Puno puta sam se opekla u međuljudskim odnosima, neopisivo puno puta razočarala u ljude...ali kao danas...nikad 
Priča ide ovako:
Ušli smo u bus, ja i moj mali potomak, kupili kartu, dok sam poništavala kartu Tiji je potrčao prema zadnjem sjedalu (fora je sjediti u zadnjem redu ako niste znali), a u isto vrijeme kad je Tiji potrčao, šofer je krenuo i to punom brzinom.
Uzalud moje vrištanje da stane ili da se uhvati za štangu, jednostavno nije fora slušati mamu, zar ne?
Kako je šofer promijenio brzinu ili nešto slično (što je rezultiralo zaista naglim pokretima naprijed-nazad, svih prisutnih u vozilu), Tiji je pao i svom snagom udario čelom u stepeničicu ispred zadnjeg sjedišta.
Jasan i glasan "TUP", vrisak, ja sam potrčala svom snagom, krvavo čelo i moje i njegove suze zajedno.
Od 10-ak ljudi u busu nitko nije okom trepnuo, uključujući i šofera.
Čak ni debela, napirlitana krava (kad sam ljuta ne biram epitete ) koja je sjedila ispred nas, nije ni trepavicu pomakla a Tiji je u momentu pada definitivno bio bliži njoj nego meni.
Shvatit ćete me da u tom strašnom momentu nisam imala čime reagirati, sve svoje sam posvetila Tijiu i njegovom šokiranom stanju.
Kao zavraga, u torbi nijedne maramice, a dolazimo iz pješčanika u vrtiću.
Nakon par minuta javlja se dečko, dva reda ispred i praktički mi naređuje da siđem na prvoj stanici i odem zamoliti led u obližnjem kafiću. Uljudno sam mu zahvalila na savjetu odgovorivši kako ćemo ipak pričekati još dvije stanice jer nam je tamo i apoteka a i ambulanta, ako ne-daj-bože zatreba.
Kad smo stavili led na čelo i uputili se prema apoteci, ispred nas je dečko pao sa bicikle. Mislivši kako je sam, podigla sam ga zajedno sa biciklom, pogledao me zbunjeno, a njegova mama koju sam tek tad primjetila, prekriženih ruku gledala je u njega, prokomentirala nešto u stilu kako je smotan, a meni niti pogled...
Ni a ni bu ni ništa. Nula. Kao da sam, jebo te, prozirna.
Koji je kurac tim ljudima?
Gdje ja to živim?
Zar smo stvarno dotle došli da nam više ništa osim nas samih nije važno?
Odnosno, moram se ispraviti, "da IM više ništa nije važno osim NJIH samih".
Meni je itekako važno; sve oko mene, uključujući i svih oko mene.
I dokle god sam živa, ne dam se promijeniti.
Uvijek ću pomoći svakome, stati svakome, popričati sa svakim, pružiti ruku kome god to treba.
Jer se vodim jedinom istinom "to se sutra može desiti i meni i mojoj djeci".
A ZET-u poručujem da ih očekuje ozbiljna tužna jer sam danas umalo izgubila dijete a šofer se nije ni okrenuo.
|
Ave Trpimire! Kosa je spašena
18.03.2006., subota
Nakon što sam noć nakon katastrofe isplaka sve suze koje sam posjedovala i cijelo slijedeće jutro provela u šoku, sabrala sam se i krenula u potragu za savšenim frizerom (da, u startu sam tražila muškarca).
Prva mi je naravno pala na pamet Matea jer ja u životu od nikoga nisam čula toliko riječi pohvale za frizera kao od nje.
Nisam je ni pozdravila kad je odgovorila: "čim se parkiram, šaljem ti sms sa brojevima".
Trpimira sam nazvala iste sekunde nakon što sam dobila broj i uspješno, par minuta kasnije, dogovorila meeting za sutra.
U životu nisam ušla u fancy salon koji je u startu predodređen zvjezdanim glavama.
Čak štoviše, takva sam mjesta ciljano izbjegavala u širokom luku.
Taj stav produkt je predrasuda (a busala sam se u prsa kako nemam ni jednu).
Predrasuda prema hohštaplerskom životu, prema skupim stvarima, skupim tretmanima, skupim krpicama i tome slično.
Bila sam uvjerena kako meni u tom miljeu nije mjesto, vjerovala sam kako se u takvim situacijama neću znati ponašati, kako će jednostavno svi sa mog lica moći pročitati "ja sam priprosta seljančica koja nikada nije uživo vidjela stvar s potpisom".
No, zajebala sam se.
Moja kultura življenja poremećena je nenamjerno, ona je rezultat seljačina koji se kreću oko nas i koji nam na jedan suptilan način sugeriraju upravo to: "ti si seljnka koja nema pojma o životu".
Najjednostavniji primjer je kada recimo uđem u nekakav butik, nepoznata imena u kojem me instinktivno, iste sekunde, prodavačica odmjeri pogledom i prije no što izustim "dobar dan" odvrati: "nemamo ništa za vas, ne držimo *tolike* brojeve".
Sve te seljančure, jer ja za njih jednostavno ne nalazim boljeg opisa, ponašaju kao da su ulovile boga za bradu kada su dobile posao u najobičnijem butičiću, sa siromašnim asortimanom robe "impotred from Konjšćinska".
Danas sam se uvjerila kako je sva ta malodušnost produkt jedino i isključivo takvih prodavača i sl. "davatelja usluga".
Čim sam ušla u salon, dobila sam srdačan "dobar dan", od svih 5 zaposlenika (4 muška frizera i jedne "recepcionerke"), uzeli su mi kaput i uputili me na udobni kauč da pričekam par minuta dok Trpimir ne završi.
Kada mi je pregledao kosu i tužno zaključio kako ćemo jedva nešto spasiti, uslijedilo je pranje kose posebnim, skupim preparatima, pakunzi, maske i masaža u trajanju od skoro dobrih sat vremena.
Vrat u nijednom trenu nisam osjetila. Hoću reći, nisam osjetila bol. A mene oduvijek boli vrat dok mi peru kosu u salonu. No ovaj salon ima posebno oblikovane školjke za pranje kose. I stolice su posebne i četke i fenovi i zrcala i....da nabrajam dalje?
Nakon što mi je zadnji put oprao kosu, veselo se nasmijao i rekao: "draga BM, nećemo morati rezati, kosa ti je savršeno upila masku".
Šok, nevjerica i blago teleći pogled. Ma nemoj me zezat?!?
Zar stvarno postoji čudesni preparat koji totalno spaljenu kosu može vratiti u život?
Kad mi je odrezao vrhove i isfenirao moju novu kosu, ja sam skoro zaplakala.
Prvo zbog kose, onda zbog otkrića genijalnog frizera, a na kraju zbog tretmana koji je bio i više nego kraljevski.
Ja oduvijek mrzim ići u salone. Od svih vrsta salona jedino ponekad, silom prilika odem u frizerski.
Jedan jedini put sam ušla u kozmetički salon i to zbog umjetnih noktiju. Dok mi je radila nokte, 4 kozmetičarke su mi ponudile anticelulitne tretmane, pakete za mršavljenje i solarij. Dobro da me nisu uputile na liposukciju :roll: . Ako sam došla ugraditi nokte, onda mi ugradi nokte a nemoj mi suptilno govoriti "debela si i imaš masu celulita". Odjebi. Ne idem više...
Ako se i odvažim na frizerski salon, unaprijed zamislim kako pijem šaku apaurina i nadam se kako će placebo virtualno učiniti svoje. Ne podnosim kad mi kosu peru šamponima koji se prodaju na litre a koštaju kao litra mlijeka, dobijem prhut čim promijenim šampon. Ne podnosim kada frizerke krenu s tračevima, bude mi neugodno i poželim da me zemlja proguta. Ne volim kad me uvjeravaju da mi uvijene šiške stoje kao salivene. Ne volim kada mi kao za inat hoće napraviti frizuru koju ni u maškarama ne bih nosila.
A današnji salon je sve samo ne to. U njemu svira ugodna muzika, ambijent je decentno uređen, u njemu rade sami muškarci (makar u ovoj smjeni) koji nisu skloni tračevima, u njemu su mi oprali kosu posebnim, skupim preparatima, četke za feniranje na sebi nisu imale NIJEDNU (!!!) ljudsku dlaku, razgovor je bio ugodan i podređen meni i mojoj kosi i što je najvažnije, prepustila sam mu se u ruke s punim povjerenjem znajući kako će za moju kosu napraviti najbolje što zna. Jer ja to zaslužujem ;)
Cijena, kolika god bila, opravdana je u svakom pogledu.
Dovoljan je bio mamlazov komentar "daj da pipnem jel to stvarno tvoja kosa".
A ja od danas opet volim. Ovaj put svog novog frizera :)
Hvala ti trpimire :)
|
Odluka je pala: prelazim u kritičare. Za početak same sebe
16.03.2006., četvrtak
Bračni odnosi su dosadili i meni a gdje neće drugima, a moj intimni život je dosta vremena bio javno dostupan svima. Vrijeme je da se prebacimo na neke druge teme i sheme.
Od danas sam društvena i javna kritičarka.
Ako nekoga želite iskritizirati a za to nemate vještinu ili muda, slobodno mi se javite pa ću ja kritizirati umjesto vas.
Prva osoba koju ću javno iskritizirati biti će ni manje ni više nego ja osobno.
U prethodnom postu dala sam naslutiti kako ja i moj mamlaz slavimo 4. godišnjicu vjenčanja.
Kako sam i inače sklona čudnovatim načinima obilježavanja obljetnica (zašto bih ja kao sve druge normalne žene na primjer skuhala fini ručak i poslužila ga u finim tanjurima kada si mogu zakomplicirati život toliko da se poželim vratiti u doba kad sam bila dojenče i jedini mi je problem bila crvena guza) nisam ni ovu preskočila.
Pokupila sam dijete iz vrtića, čekala autobus punih 45 minuta (ne, ne živim u Kašini, živim skoro pa u centru kvarta blizu centra Zagreba), poharala sve "čajna šopove" u potrazi za nekim finim primjerkom mača, ne da bih izvela harakiri ili atentat na muža nego da bih mu makar prividno i za prvu ruku, udovoljila želji da ima nešto Samurajsko na zidu (to je vrhunac hladnog oružja koje mogu probaviti, a da nije za kriminalna djela nego za ukras).
Kupila sam mu dakle, jednu majicu, i nekakvog ribara sa satom i kockicama koje prikazuju datum.
A kako me razočarao rečenicom da mora hitno ić platit struju da nam je ne bi ugasili, morala sam na brzinu donijeti odluku kako ubiti dva sata, a da ne budu u čekanju autobusa kojim bih odvela dijete doma.
Put me sam, sudbinski naveo na nekakav mali frizerski salon za kojeg ću kasnije pretpostaviti da služi isključivo pranju love, nikako kose.
Ni 5 ni 6 nego minival.
Često prepoznam u sebi onu najpoznatiju dalmatinsku karakteristiku: lijenost, pogotovo kad vidim da postoji linija manjeg otpora. Majku mu, svaka takva linija je moja bez greške.
Zašto bih sat vremena fenirala kosu kad mogu imat "instant valove"?
Nakon što mi je skinula viklere, oprala kosu i ošišala ispucale vrhove, curica iz salona mi je odlučno nasaftala pola kile pjene te počela potezati kosu (za koju sam zaključila da raste direkt iz mozga) s namjerom da je "uvije" prema van.
Kad sam je uljudno pitala koji kurac mi "uvija" kosu prema van kada mi je napravila minival prema unutra, u salon je ušla vlasnica, zaprepaštene face i usklika "isuse bože, spržila si joj kosu!!!"
U duetu su mi počele petljati po glavi a ja sam svaku vlas osjećala duboko, duboko u unutrašnjosti glave (A govorili su mi da imam slabu kosu. Pih.)
Pala je odluka: moramo ošišati sve što je uništeno.
Zajedno sa slijepljenim pramenovima, koje kao da je netko okitio sažvakanim žvakama, na pod je lagano padao i moj ponos, moj trud i muka, godina i po' dana mukotrpnog "puštanja kose".
10 centimetara, najdužih 10 centimetara u mom životu, nijedna dužina mi nikad nije bila veća ni bitnija, svih 10 centimetara mi je skinula sa glave.
Moja faca je inače uvijek nasmiješena, ta ipak sam ja turistički radnik, ali faca koju sam danas imala, dok su mi masakrirali kosu, kao onomad Dalila Samsonu, bila je sve samo ne nasmiješena i blažena.
Izričito sam nekoliko puta naglasila kako sam strašno nezadovoljna i da ne znam kako ću se pojaviti na snimanju emisije za koji dan/tjedan (ma svejedno, kao da ona zna imam li ja snimanje ili ne) te da nije moja krivica što se ne razumijem u odnos "pramenovi-minival".
Kad sam se tako izmasakrirana digla sa stolice, uljudno sam postavila zadnje pitanje: "Jesam li vam možda štogod dužna?"
"Ne, sačuvaj bože" - odgovorila je vlasnica salona.
Sin se ispred salona nasmijao i rekao da sad izgledam kao zločesta vještica iz "Ivice i Marice", mamlaz je reko "Ma jube, narast će, snać ćemo se i ovako" (Mi? Tko to mi? Jebe se tebi, ti kose opće nemaš...lako ti je tako...) a ja sam još uvijek u šoku. Manje-više zbog neuspjelog minivala, ali ta dužina. Dužina mene muči. Onih 10 centimetara.
Do maloprije bih odskočila od šoka kad bih prošla pored zrcala. Sad samo prestrašeno razrogačim oči.
Proć' će minival a kosa će narasti, ali ja ovaj svoj idiotski pothvat, nadasve tvrdoglav (jer ja kad nešto poželim moram to imati SAD i ODMAH) neću još dugo, dugo, duuuugo zaboraviti.
Samo me ludo zanima u kojem će mi stanju biti kosa za slijedeću godišnjicu?
|
Novi post. Stop. Ima veze s vjenčanjem. Stop. Obljetnica. Stop. 4. Stop.
15.03.2006., srijeda
Slušam Caimanovu "Vera cruz" i mislim kako mi je nešto poznato, misli mi bez reda lete iz Zagreba u Split pa iz Splita u Hvar, pa iz Hvara u Brusje, pa u atuo, pa na radio i bang...
Pukne me ko bumerang ritam salse, Kube, ljeta, preplanule kože, mirisa mora, soli, pečene ribe i maslinovog ulja.
Stop.
A onda opet Zagreb, osjećaj zbunjenosti, zbijenosti, zgradurine, smog, sivilo, patina, pazar, jedan petak oko podne, ja, broška i forka na frizuri, pa na kavi, pa u spizi, puno smijeha, puno veselja, jedan zabrinuti muž-to-be i njegov šokirani pogled, riječi "dobro di ste vi, vjenčanje je u 15!!!", pa opet puno smijeha i osjećaja "ma lijepo mi je i sve mi je do neba ravno".
Stop.
Ured matičara, šačica zbunjenih ljudi, forka umire od smijeha, broška drži glavu u krilu, mlada zvjera pogledom oko sebe, mladi drži mladinu ruku u ruci, matičarka izgleda kao gremlin, nešto priča, svi se podsmjehuju, kum simbolično daje mig mom budućem "sad ili nikad: BJEŽI!", prstenje je tu, uzimam-uzimaš, proglašavam vas mužem i ženom, forka plješće rukama, tata plače, mami su oči pune suza, meni ništa nije jasno, svi me ljube, gađaju nas rižom, svekrva viče "ali oni su već plodni", pijemo aperitiv u nekakvom zadimljenom kafiću, dolazimo doma.
Stop.
Sala, buket cvijeća na stolu. Fale mi neki ljudi. Jede se. Pije. Pleše. Smetaju mi cipele-skidam ih. Bacam buket direkt forki u ruke. Torta sa parfe kremom iako sam izričito molila onu s orasima. Ruke na leđima, lice u torti. Glupi običaj al ako postoji šansa da se tako dokažem kao gazda, gutam i ne pitam za sutra. Puno plesa, puno smijeha, puno spize, kolača.
Stop.
Prva bračna noć, poseban, pleteni prekivač na krevetu iz dote. Moj muž. Gledam ga u oči. Ležimo jedno drugom u krilu i smijemo se. Nije bilo onako kako smo željeli, nismo mogli zvati puno ljudi. Obećanje da ćemo ovo ponoviti. S vjenčanicom i konfetima. I kamerom i fotografom.
Stop.
Danas je 4. godišnjica. Skoro sam zaboravila. Moram ić do grada. Volim te mamlaziću moj.
|
Zašto više ne pišeš, BigMamma?
14.03.2006., utorak
Pitala me neki dan frendica: "BM, zašto više ne pišeš na blogu?"
-Pa pišem - odgovorih.
-Znaš ti dobro na kakvo pisanje ja mislim. Gdje je moja BM sa onim odličnim postovima, bez dlake na jeziku?
Ako ikome ne mogu prodavati baze i muda pod bubrege, onda je to ona.
-Pa znaš, ne mogu više pisati - rekoh joj.
-A zašto?
Dala mi je povoda za razmišljanje, preslagivanje dojmova a i eto, za novi post.
U početku bloganja, dok me još nitko nije poznavao, sve je bilo divno i cvali su ružičasti cvijetovi :)
Onda su me "skužili" neki prijatelji, pa tata, mama, brat, rodbina...i da ne nabrajam.
Naravno, sama sam si kriva, nije me bilo teško "provaliti".
Zabrijala sam prebrzo, preotvoreno i preintimno.
Nema veze što mi se to nekoliko puta obilo o glavu, fala bogu svjesna sam da nijedna diskutabilna akcija ne može proći bez poslijedica, ali ipak, neke su reakcije ostavile traga. Bolnog traga.
Danas sam na jednom forumu, čiji sam administrator, pročitala rečenicu "ti i nisi baš osoba koja bi trebala nekome moralizirati", zajedno s linkom na jedan od intinmnijih postova mog bloga, vezano za sex u braku.
Hm...
Pročitavši tu rečenicu osjetila sam se povrijeđeno, pogođeno, posramljeno i iziritirano na kraju krajeva.
Desilo mi se upravo ono što pokušavam spriječiti na svakom forumu na kojem sam mod. ili admin.
Potezanje nekih osobnih priča, izvlačenje privatnih činjenica i informacija, u raspravi koja s intimom i osobnim stvarima nema veze je, sramotna i nekulturna.
To bi se popularno moglo nazvati "niski udarac".
A ja mrzim niske udarce i nastojim im ne pribjeći ni kad za to imam eventualno opravdanje i potrebu.
Shvatila sam da je bolje neke stvari zadržati za sebe, jer ako napišem da sam se eto poseksala sa svojim mužem, netko će reći da sam razuzdana goropadnica. A ja, iako obožavam istinu i nemam problema s pisanjem emotivnih stvari, ipak na kraju krajeva ne volim imati grčeve u želucu i ne volim svoju obitelj izlagati bespotrebnim raspravama i osjećaju srama tamo gdje se on ni u najluđim snovima ne bi trebao javljati.
Nije baš ugodno znati da je tvoj osobni, intimni (doduše javni, ali ipak) dnevnik pod lupom javnosti s kojom ti ne želiš imati ama baš ništa (naravno, ne govorim o obitelji) i da se svaka napisana rečenica secira do u atome, često bivajući misinterpretirana, neshvaćena i prepričana na jedan sasvim krivi način.
I jednostavno mi nije ugodno napisati ništa intimno kad znam da ću sutra dobiti 5-6 poziva s pitanjima, kritikama, čuđenjima ili samo običnim komentiranjem.
I zbunjena sam, definitivno, zato šo mi neopisivo fali pisanje, što mi fale oni ljudi s kojima sam bila bliska na početku bloganja, fale mi njihovi komentari, fali mi onaj blogvski minimalizam, kad nas je bilo svega stotinjak i svi smo si bili dobri.
Fale mi dani kada se moji postovi sa bloga nisu spominjali na forumima, kavicama i sličnim kružocima.
I naravno, znam, sama sam si kriva. Mogla sam pisati pjesmice o nesretnoj ljubavi, mogla sam stavljati sličice cvijeća, pisati o hortikulturi ili o utjecaju vlage na književnost.
Ali ja želim pisati kao i do sada..a to je tu nažalost nemoguće.
Makar dok svi koji me čitaju, a koji su mi diskutabilni, ne dožive lobotomiju.
Ili makar amnetiju u najblažoj varijanti :)
Mislim da prelazim u društvene kritičarke, to je baš cool hobi ;)
|
Profesori pokušavaju ubiti blog
13.03.2006., ponedjeljak
Vrijeme ide, svijet se razvija. To je sigurno stav oko kojeg ćemo se svi bez puno polemiziranja složiti.
Kad sam ja išla u školu, nisam znala kako izgleda kompjuter. Danas klinci ne samo da koriste kompjuter nego i internet.
Za pronalaženje raznih informacija koje im trebaju za učenje (pohvalno), za skidanje lektire s neta (vidjet će za koju godinu kolika je to pogreška), za surfanje u slobodno vrijeme (zašto ne, ukoliko se ne radi o pornografiji i sl.) i za pisanje svojih osobnih, privatnih dnevnika koje svatko može komentirati (apsolutno pohvalno: komunikacija potiče komunikaciju i razvija smisao za razgovor; za diplomaciju na kraju krajeva).
A danas u dnevniku slušam kako će se i to ubuduće gledati pod lupom, slušam kako gospođa socijalna pedagoginja objašnjava kako "dijete mora uvidjeti pogrešku u vidu pisanja dnevnika na javnim stranicama koje su dostupne svima".
Prije svega trebamo definirati kojoj se dobnoj skupini dotična obraća. Ako govori klincima prvog i drugog razreda, ima moju apsolutnu podršku. No njena rečenica je krivo usmjerena jer djeca u toj dobi ne znaju tko im glavu nosi, a kamoli ono što im ona želi reći.
Gospođo pedagoginjo, vaš gnjev usmjerite na roditelje kojima trebate objasniti kako dijete te dobi NEMA ŠTO samo tražiti na internetu.
"Meni su osobno blogovi izraz neke osobe koja nema baš puno svoga privatnog života.Te bi se osobe trebale okrenuti društvu, a ne samom blogu", smatra gospon, predsjednik Vijeća učenika XVIII. gimnazije Zagreb.
A ja kažem kako mi je nezamislivo čuti ovakvu rečenicu iz usta mladog čovjeka koji bi definitivno trebao znati što je to internet i čemu služi.
Možda on želi sugerirati mladosti da se okrenu ulici, napucavanju lopte po nekakvom travnjaku, ili možda provođenju slobodnog vremena na klupici u parku?
Da, učitelje oduvijek pogađaju kritike. Boli ih istina. Ne mogu vjerovati da ih se netko drznuo "ogovarati" i to na blogu. Ne znaju se izboriti za svoje mjesto pod sunce i ne znaju kako nametnuti autoritet koji se ne mora manifestirati šakama ili najblaže jedinicama.
Najlakše je oduvijek bilo pokazivati silu nad nejakima. Tako ih uostalom pripremaju za život, zar ne?
Toliko je vremena prošlo a učitelji se ni dalje ne znaju približiti svojim učenicima osim restriktivnim, odgojnim metodama.
Eh da...iz 12 godina obavezene škole nosim toliko ružnih uspomena a sve redom, do ijedne vezane su uz učitelje.
Da mi je makar onda bilo imati blog ;)
|
Zadnji post
12.03.2006., nedjelja
Autorica bloga je trenutno u potrazi za inspiracijom :)
Molim za razumijevanje i strpljenje.
Hvala.
|
|
|
|
|
|
|
|
At Free games @ GameNest you will find tons of
free online games thet you
can play right in your browser:
action games,
arcade games,
sports games, flash
games, puzzles and
more! No matter what kind of online games
you like to play, we have them all! Disclaimer: Free games @
GameNest site was created for only one reason - to bring web surfers the best
and newest free online games . By no means
do we claim that any free online games on this web site to be our creation, or
take credit for making that games. All the games on this web site are
sole property of their creators and designers, we are only helping them
sstrongad their excellent work. We also take no responsibility for any content
published in any game made available on this web site. Thank you very much for
playing free games on Free games @ GameNest!
|
|
