Slušam Caimanovu "Vera cruz" i mislim kako mi je nešto poznato, misli mi bez reda lete iz Zagreba u Split pa iz Splita u Hvar, pa iz Hvara u Brusje, pa u atuo, pa na radio i bang...
Pukne me ko bumerang ritam salse, Kube, ljeta, preplanule kože, mirisa mora, soli, pečene ribe i maslinovog ulja.
Stop.
A onda opet Zagreb, osjećaj zbunjenosti, zbijenosti, zgradurine, smog, sivilo, patina, pazar, jedan petak oko podne, ja, broška i forka na frizuri, pa na kavi, pa u spizi, puno smijeha, puno veselja, jedan zabrinuti muž-to-be i njegov šokirani pogled, riječi "dobro di ste vi, vjenčanje je u 15!!!", pa opet puno smijeha i osjećaja "ma lijepo mi je i sve mi je do neba ravno".
Stop.
Ured matičara, šačica zbunjenih ljudi, forka umire od smijeha, broška drži glavu u krilu, mlada zvjera pogledom oko sebe, mladi drži mladinu ruku u ruci, matičarka izgleda kao gremlin, nešto priča, svi se podsmjehuju, kum simbolično daje mig mom budućem "sad ili nikad: BJEŽI!", prstenje je tu, uzimam-uzimaš, proglašavam vas mužem i ženom, forka plješće rukama, tata plače, mami su oči pune suza, meni ništa nije jasno, svi me ljube, gađaju nas rižom, svekrva viče "ali oni su već plodni", pijemo aperitiv u nekakvom zadimljenom kafiću, dolazimo doma.
Stop.
Sala, buket cvijeća na stolu. Fale mi neki ljudi. Jede se. Pije. Pleše. Smetaju mi cipele-skidam ih. Bacam buket direkt forki u ruke. Torta sa parfe kremom iako sam izričito molila onu s orasima. Ruke na leđima, lice u torti. Glupi običaj al ako postoji šansa da se tako dokažem kao gazda, gutam i ne pitam za sutra. Puno plesa, puno smijeha, puno spize, kolača.
Stop.
Prva bračna noć, poseban, pleteni prekivač na krevetu iz dote. Moj muž. Gledam ga u oči. Ležimo jedno drugom u krilu i smijemo se. Nije bilo onako kako smo željeli, nismo mogli zvati puno ljudi. Obećanje da ćemo ovo ponoviti. S vjenčanicom i konfetima. I kamerom i fotografom.
Stop.
Danas je 4. godišnjica. Skoro sam zaboravila. Moram ić do grada. Volim te mamlaziću moj.
Post je objavljen 15.03.2006. u 09:09 sati.