Pitala me neki dan frendica: "BM, zašto više ne pišeš na blogu?"
-Pa pišem - odgovorih.
-Znaš ti dobro na kakvo pisanje ja mislim. Gdje je moja BM sa onim odličnim postovima, bez dlake na jeziku?
Ako ikome ne mogu prodavati baze i muda pod bubrege, onda je to ona.
-Pa znaš, ne mogu više pisati - rekoh joj.
-A zašto?
Dala mi je povoda za razmišljanje, preslagivanje dojmova a i eto, za novi post.
U početku bloganja, dok me još nitko nije poznavao, sve je bilo divno i cvali su ružičasti cvijetovi :)
Onda su me "skužili" neki prijatelji, pa tata, mama, brat, rodbina...i da ne nabrajam.
Naravno, sama sam si kriva, nije me bilo teško "provaliti".
Zabrijala sam prebrzo, preotvoreno i preintimno.
Nema veze što mi se to nekoliko puta obilo o glavu, fala bogu svjesna sam da nijedna diskutabilna akcija ne može proći bez poslijedica, ali ipak, neke su reakcije ostavile traga. Bolnog traga.
Danas sam na jednom forumu, čiji sam administrator, pročitala rečenicu "ti i nisi baš osoba koja bi trebala nekome moralizirati", zajedno s linkom na jedan od intinmnijih postova mog bloga, vezano za sex u braku.
Hm...
Pročitavši tu rečenicu osjetila sam se povrijeđeno, pogođeno, posramljeno i iziritirano na kraju krajeva.
Desilo mi se upravo ono što pokušavam spriječiti na svakom forumu na kojem sam mod. ili admin.
Potezanje nekih osobnih priča, izvlačenje privatnih činjenica i informacija, u raspravi koja s intimom i osobnim stvarima nema veze je, sramotna i nekulturna.
To bi se popularno moglo nazvati "niski udarac".
A ja mrzim niske udarce i nastojim im ne pribjeći ni kad za to imam eventualno opravdanje i potrebu.
Shvatila sam da je bolje neke stvari zadržati za sebe, jer ako napišem da sam se eto poseksala sa svojim mužem, netko će reći da sam razuzdana goropadnica. A ja, iako obožavam istinu i nemam problema s pisanjem emotivnih stvari, ipak na kraju krajeva ne volim imati grčeve u želucu i ne volim svoju obitelj izlagati bespotrebnim raspravama i osjećaju srama tamo gdje se on ni u najluđim snovima ne bi trebao javljati.
Nije baš ugodno znati da je tvoj osobni, intimni (doduše javni, ali ipak) dnevnik pod lupom javnosti s kojom ti ne želiš imati ama baš ništa (naravno, ne govorim o obitelji) i da se svaka napisana rečenica secira do u atome, često bivajući misinterpretirana, neshvaćena i prepričana na jedan sasvim krivi način.
I jednostavno mi nije ugodno napisati ništa intimno kad znam da ću sutra dobiti 5-6 poziva s pitanjima, kritikama, čuđenjima ili samo običnim komentiranjem.
I zbunjena sam, definitivno, zato šo mi neopisivo fali pisanje, što mi fale oni ljudi s kojima sam bila bliska na početku bloganja, fale mi njihovi komentari, fali mi onaj blogvski minimalizam, kad nas je bilo svega stotinjak i svi smo si bili dobri.
Fale mi dani kada se moji postovi sa bloga nisu spominjali na forumima, kavicama i sličnim kružocima.
I naravno, znam, sama sam si kriva. Mogla sam pisati pjesmice o nesretnoj ljubavi, mogla sam stavljati sličice cvijeća, pisati o hortikulturi ili o utjecaju vlage na književnost.
Ali ja želim pisati kao i do sada..a to je tu nažalost nemoguće.
Makar dok svi koji me čitaju, a koji su mi diskutabilni, ne dožive lobotomiju.
Ili makar amnetiju u najblažoj varijanti :)
Mislim da prelazim u društvene kritičarke, to je baš cool hobi ;)
Post je objavljen 14.03.2006. u 11:13 sati.