Nakon što sam noć nakon katastrofe isplaka sve suze koje sam posjedovala i cijelo slijedeće jutro provela u šoku, sabrala sam se i krenula u potragu za savšenim frizerom (da, u startu sam tražila muškarca).
Prva mi je naravno pala na pamet Matea jer ja u životu od nikoga nisam čula toliko riječi pohvale za frizera kao od nje.
Nisam je ni pozdravila kad je odgovorila: "čim se parkiram, šaljem ti sms sa brojevima".
Trpimira sam nazvala iste sekunde nakon što sam dobila broj i uspješno, par minuta kasnije, dogovorila meeting za sutra.
U životu nisam ušla u fancy salon koji je u startu predodređen zvjezdanim glavama.
Čak štoviše, takva sam mjesta ciljano izbjegavala u širokom luku.
Taj stav produkt je predrasuda (a busala sam se u prsa kako nemam ni jednu).
Predrasuda prema hohštaplerskom životu, prema skupim stvarima, skupim tretmanima, skupim krpicama i tome slično.
Bila sam uvjerena kako meni u tom miljeu nije mjesto, vjerovala sam kako se u takvim situacijama neću znati ponašati, kako će jednostavno svi sa mog lica moći pročitati "ja sam priprosta seljančica koja nikada nije uživo vidjela stvar s potpisom".
No, zajebala sam se.
Moja kultura življenja poremećena je nenamjerno, ona je rezultat seljačina koji se kreću oko nas i koji nam na jedan suptilan način sugeriraju upravo to: "ti si seljnka koja nema pojma o životu".
Najjednostavniji primjer je kada recimo uđem u nekakav butik, nepoznata imena u kojem me instinktivno, iste sekunde, prodavačica odmjeri pogledom i prije no što izustim "dobar dan" odvrati: "nemamo ništa za vas, ne držimo *tolike* brojeve".
Sve te seljančure, jer ja za njih jednostavno ne nalazim boljeg opisa, ponašaju kao da su ulovile boga za bradu kada su dobile posao u najobičnijem butičiću, sa siromašnim asortimanom robe "impotred from Konjšćinska".
Danas sam se uvjerila kako je sva ta malodušnost produkt jedino i isključivo takvih prodavača i sl. "davatelja usluga".
Čim sam ušla u salon, dobila sam srdačan "dobar dan", od svih 5 zaposlenika (4 muška frizera i jedne "recepcionerke"), uzeli su mi kaput i uputili me na udobni kauč da pričekam par minuta dok Trpimir ne završi.
Kada mi je pregledao kosu i tužno zaključio kako ćemo jedva nešto spasiti, uslijedilo je pranje kose posebnim, skupim preparatima, pakunzi, maske i masaža u trajanju od skoro dobrih sat vremena.
Vrat u nijednom trenu nisam osjetila. Hoću reći, nisam osjetila bol. A mene oduvijek boli vrat dok mi peru kosu u salonu. No ovaj salon ima posebno oblikovane školjke za pranje kose. I stolice su posebne i četke i fenovi i zrcala i....da nabrajam dalje?
Nakon što mi je zadnji put oprao kosu, veselo se nasmijao i rekao: "draga BM, nećemo morati rezati, kosa ti je savršeno upila masku".
Šok, nevjerica i blago teleći pogled. Ma nemoj me zezat?!?
Zar stvarno postoji čudesni preparat koji totalno spaljenu kosu može vratiti u život?
Kad mi je odrezao vrhove i isfenirao moju novu kosu, ja sam skoro zaplakala.
Prvo zbog kose, onda zbog otkrića genijalnog frizera, a na kraju zbog tretmana koji je bio i više nego kraljevski.
Ja oduvijek mrzim ići u salone. Od svih vrsta salona jedino ponekad, silom prilika odem u frizerski.
Jedan jedini put sam ušla u kozmetički salon i to zbog umjetnih noktiju. Dok mi je radila nokte, 4 kozmetičarke su mi ponudile anticelulitne tretmane, pakete za mršavljenje i solarij. Dobro da me nisu uputile na liposukciju :roll: . Ako sam došla ugraditi nokte, onda mi ugradi nokte a nemoj mi suptilno govoriti "debela si i imaš masu celulita". Odjebi. Ne idem više...
Ako se i odvažim na frizerski salon, unaprijed zamislim kako pijem šaku apaurina i nadam se kako će placebo virtualno učiniti svoje. Ne podnosim kad mi kosu peru šamponima koji se prodaju na litre a koštaju kao litra mlijeka, dobijem prhut čim promijenim šampon. Ne podnosim kada frizerke krenu s tračevima, bude mi neugodno i poželim da me zemlja proguta. Ne volim kad me uvjeravaju da mi uvijene šiške stoje kao salivene. Ne volim kada mi kao za inat hoće napraviti frizuru koju ni u maškarama ne bih nosila.
A današnji salon je sve samo ne to. U njemu svira ugodna muzika, ambijent je decentno uređen, u njemu rade sami muškarci (makar u ovoj smjeni) koji nisu skloni tračevima, u njemu su mi oprali kosu posebnim, skupim preparatima, četke za feniranje na sebi nisu imale NIJEDNU (!!!) ljudsku dlaku, razgovor je bio ugodan i podređen meni i mojoj kosi i što je najvažnije, prepustila sam mu se u ruke s punim povjerenjem znajući kako će za moju kosu napraviti najbolje što zna. Jer ja to zaslužujem ;)
Cijena, kolika god bila, opravdana je u svakom pogledu.
Dovoljan je bio mamlazov komentar "daj da pipnem jel to stvarno tvoja kosa".
A ja od danas opet volim. Ovaj put svog novog frizera :)
Hvala ti trpimire :)
Post je objavljen 18.03.2006. u 00:10 sati.