Vrijeme ide, svijet se razvija. To je sigurno stav oko kojeg ćemo se svi bez puno polemiziranja složiti.
Kad sam ja išla u školu, nisam znala kako izgleda kompjuter. Danas klinci ne samo da koriste kompjuter nego i internet.
Za pronalaženje raznih informacija koje im trebaju za učenje (pohvalno), za skidanje lektire s neta (vidjet će za koju godinu kolika je to pogreška), za surfanje u slobodno vrijeme (zašto ne, ukoliko se ne radi o pornografiji i sl.) i za pisanje svojih osobnih, privatnih dnevnika koje svatko može komentirati (apsolutno pohvalno: komunikacija potiče komunikaciju i razvija smisao za razgovor; za diplomaciju na kraju krajeva).
A danas u dnevniku slušam kako će se i to ubuduće gledati pod lupom, slušam kako gospođa socijalna pedagoginja objašnjava kako "dijete mora uvidjeti pogrešku u vidu pisanja dnevnika na javnim stranicama koje su dostupne svima".
Prije svega trebamo definirati kojoj se dobnoj skupini dotična obraća. Ako govori klincima prvog i drugog razreda, ima moju apsolutnu podršku. No njena rečenica je krivo usmjerena jer djeca u toj dobi ne znaju tko im glavu nosi, a kamoli ono što im ona želi reći.
Gospođo pedagoginjo, vaš gnjev usmjerite na roditelje kojima trebate objasniti kako dijete te dobi NEMA ŠTO samo tražiti na internetu.
"Meni su osobno blogovi izraz neke osobe koja nema baš puno svoga privatnog života.Te bi se osobe trebale okrenuti društvu, a ne samom blogu", smatra gospon, predsjednik Vijeća učenika XVIII. gimnazije Zagreb.
A ja kažem kako mi je nezamislivo čuti ovakvu rečenicu iz usta mladog čovjeka koji bi definitivno trebao znati što je to internet i čemu služi.
Možda on želi sugerirati mladosti da se okrenu ulici, napucavanju lopte po nekakvom travnjaku, ili možda provođenju slobodnog vremena na klupici u parku?
Da, učitelje oduvijek pogađaju kritike. Boli ih istina. Ne mogu vjerovati da ih se netko drznuo "ogovarati" i to na blogu. Ne znaju se izboriti za svoje mjesto pod sunce i ne znaju kako nametnuti autoritet koji se ne mora manifestirati šakama ili najblaže jedinicama.
Najlakše je oduvijek bilo pokazivati silu nad nejakima. Tako ih uostalom pripremaju za život, zar ne?
Toliko je vremena prošlo a učitelji se ni dalje ne znaju približiti svojim učenicima osim restriktivnim, odgojnim metodama.
Eh da...iz 12 godina obavezene škole nosim toliko ružnih uspomena a sve redom, do ijedne vezane su uz učitelje.
Da mi je makar onda bilo imati blog ;)
Post je objavljen 13.03.2006. u 22:31 sati.