Marketing
Razbijeno čelo ili kako sam se ponovno razočarala u ljudski rod
Puno puta sam se opekla u međuljudskim odnosima, neopisivo puno puta razočarala u ljude...ali kao danas...nikad 
Priča ide ovako:
Ušli smo u bus, ja i moj mali potomak, kupili kartu, dok sam poništavala kartu Tiji je potrčao prema zadnjem sjedalu (fora je sjediti u zadnjem redu ako niste znali), a u isto vrijeme kad je Tiji potrčao, šofer je krenuo i to punom brzinom.
Uzalud moje vrištanje da stane ili da se uhvati za štangu, jednostavno nije fora slušati mamu, zar ne?
Kako je šofer promijenio brzinu ili nešto slično (što je rezultiralo zaista naglim pokretima naprijed-nazad, svih prisutnih u vozilu), Tiji je pao i svom snagom udario čelom u stepeničicu ispred zadnjeg sjedišta.
Jasan i glasan "TUP", vrisak, ja sam potrčala svom snagom, krvavo čelo i moje i njegove suze zajedno.
Od 10-ak ljudi u busu nitko nije okom trepnuo, uključujući i šofera.
Čak ni debela, napirlitana krava (kad sam ljuta ne biram epitete
) koja je sjedila ispred nas, nije ni trepavicu pomakla a Tiji je u momentu pada definitivno bio bliži njoj nego meni.
Shvatit ćete me da u tom strašnom momentu nisam imala čime reagirati, sve svoje sam posvetila Tijiu i njegovom šokiranom stanju.
Kao zavraga, u torbi nijedne maramice, a dolazimo iz pješčanika u vrtiću.
Nakon par minuta javlja se dečko, dva reda ispred i praktički mi naređuje da siđem na prvoj stanici i odem zamoliti led u obližnjem kafiću. Uljudno sam mu zahvalila na savjetu odgovorivši kako ćemo ipak pričekati još dvije stanice jer nam je tamo i apoteka a i ambulanta, ako ne-daj-bože zatreba.
Kad smo stavili led na čelo i uputili se prema apoteci, ispred nas je dečko pao sa bicikle. Mislivši kako je sam, podigla sam ga zajedno sa biciklom, pogledao me zbunjeno, a njegova mama koju sam tek tad primjetila, prekriženih ruku gledala je u njega, prokomentirala nešto u stilu kako je smotan, a meni niti pogled...
Ni a ni bu ni ništa. Nula. Kao da sam, jebo te, prozirna.
Koji je kurac tim ljudima?
Gdje ja to živim?
Zar smo stvarno dotle došli da nam više ništa osim nas samih nije važno?
Odnosno, moram se ispraviti, "da IM više ništa nije važno osim NJIH samih".
Meni je itekako važno; sve oko mene, uključujući i svih oko mene.
I dokle god sam živa, ne dam se promijeniti.
Uvijek ću pomoći svakome, stati svakome, popričati sa svakim, pružiti ruku kome god to treba.
Jer se vodim jedinom istinom "to se sutra može desiti i meni i mojoj djeci".
A ZET-u poručujem da ih očekuje ozbiljna tužna jer sam danas umalo izgubila dijete a šofer se nije ni okrenuo.
Post je objavljen 29.03.2006. u 00:13 sati.