Post nubila phoebus.
Kao izgubljena cijeli dan. Ne sjećam se kada mi je zadnji put tako bilo. Nije mi bilo ni do razgovora s ikim, niti smijeha, niti išta slično. Noćas, tj. sinoć takve mi se misli prvo vrtile po glavi.. Sanjala sam odmah noćas sranja, gluposti, strašne stvari koje kao da su su za zbilju dogodile. Kao da su stvarno bile i ostavile ožiljak iz sna. Ne vjerujem da me toliko nešto izbacilo, prebacilo, da mi toliko danas sve ravno bješe. Baš bezveze. To vrijeme, ta tmurnost, ta dosada, ta škola, ocjene. Danas ih ne želim niti spominjati. Više nisam u stanju pravilni samoglasnik napisati, niti sastavak. I onda dupla ocjena koja se nikada nije dogodila iz engleskog. I onda još njena riječ, njen komentar. A stvarno ove godine se trudim, za razliku od drugih, ali ako se ovako bude nastavilo i iz ostalih predmeta, mogu odmah odustati od mojih lijepih i finih načina školovanja. Đaba meni to sve, ako se ovakvi dani budu konstantno ponavljali. Baš.
A šta ćeš, ne možeš ništa.
Kreće doba, kreće jesen. Tmurno, sivo, jadno i ubija u pojam. Tek s vremena na vrijeme pojavi se sunce, i obasja. Ali hvala Bogu, pa imam sunce svoje. Ono koje me veseli u svakom trenutku. No ovako, osjećam se.... Kao krpa koja je za smeće. Kao metla koja je istrošena. Kao jabuka koju su upravo naribali na komadiće. Koje glupe metafore, poredbe, kaj već. Ni hrvatski nije ono što je nekada bio. A šta ćeš. Pisala bi do sutra, filozofirala, srala. Izvela psihologiju života. Ah, draga mi psihologija još u školi. I povijest. I tzk. Ma, nije on ono što je nekada bio. Sada je samo postalo napucavanje lopte s jedne strane na drugu. Nije da gubim volju?! Nein, nemoguće.
Ma sve je to dobro.
Samo neka legnem u krevet, fino odspavam, i što će mi išta bolje. Ma ne treba mi. Ni u jednom trenutku. Sretna sam i nema da serem, i glumatam. Sutra je novi dan. Novo vrijeme. Makar tmurno, ali sunce će jednom.
Ah, kako vele: Post nubila phoebus.
Kaj ne?
! vtp. vtp.vtp.vtp.vtp. !
ofskroz te volim. jasno li je to kao suza ili treba očistiti jasnije?
Komplikacije. Prepreke. Zapreke. Gluposti.
Baš sranje.
NADAŠ se jednome, i onda si opet spriječen. Opet to sranje. Koliko toga ću morati samo duboko u sebi željeti. Ma neka. Nije problem. Nije problem. Neću biti prokleta, ne daj Bože. Ljudi nemaju gdje živjeti, ljudi nemaju gdje jesti, a ja da se idem žaliti zbog nekoliko propuštenih dana, ili pak željenih tenisica. Ma de, odvratno samo zvuči. Odvratno. Bolje šutiti, jer neki bi dali sve samo za jedan komadić one čajne koju sam ja sad jela praktički na silu. Baš odvratno se žaliti na nešto čemu se neam šta žaliti. Uvijek imam sve, dobijem sve. Bože sačuvaj..
Ma.
Treba se skulirati. Sve je to odvratno.
Sve je to tako jadno, da je to jednog trenutka bilo prebajno, i presjajno, i onda. Šta onda jedan dan dobiješ. Samo tugu u srcu, bol u duši, prazninu u glavi. Ne možeš protiv sebe, ali opet, treba žrtvovati ponekad sve, samo radi sreće. Davno rečeno. Davno rečeno. I neka. Ježga.
Ma jooj, čemu ovaj post. Ne da mi se tipkati, trebala bi ravno u kreveet. Mrtva sam. Ne da mi se.
Voljeti na određeno.
A neće.
A ne.
Voljeti.
I žao mi je curo zbog svega, drži se.
Nije lako kada te tvoji tjeraju tamo gdje ne želiš, kada tim odlaskom te smatraju ludom i bolesnom. Bome sranje, ali valjda je to za tvoje dobro. Ali opraštati se ne može non-stop. A ne. Granice postoje svuda, tako i ovdje. Ofskroz.
I'm so hollow without you.
Jedne riječi... Za te.
Jedna pjesma....
Prekrasnaa... Ali bez refrena... Bez. To ne želim, to mi se ne sviđa.
"Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown? "
Žao mi je.
"You touched my heart, you touched my soul
You changed my life and all my goals
And love is blind and that I knew when
My heart was blinded by you
I've kissed your lips and held your hand
Shared your dreams and shared your bed
I know you well, I know your smell
I've been addicted to you "
Jako ovisna.
"And I love you, I swear that's true
I cannot live without you."
Ne moraš vjerovati ali istina je.
Ne mogu, i sada te čekam na msn dok si away. Samo da te čujem. Nadam se da mi nećeš pobjeći. Ne kontoliram se. Zašto bi? Glava mi se raspada, ali dočekat ću te, hoću. I makar ću te samo pozdraviti i otići u krevet, bit ću sretnija, ispunjenija. Valjda me shvaćaš. Ne znam.
Tako je to.
Puknut će mi glava, i past će mi oči, ali ništa od toga.
Riječi su prekrasne, riječi su istinite. (bar ono što ja kontam xD) al neka.
I know your fears and you know mine!
Nema goodbye, nema nema.
ljubav se rađa iz dana u dan!
Smiješno je kako čovjek u jednom trenutku izgubi smisao svega. I kako u jednom trenutku izgubi sve ono lijepo što je u njemu postojalo. Sve ono što je godinama izgrađivao. I zbog čega se mijenja? Zbog jednog problema? Zbog jednog sranjeta? Ma ljudi su smiješni. Ljudi su za smak svijeta. Ne kažem da sam ja savršena, daaaaaleko od toga, ali jbm mu miša, možda nekada stvarno imam razuma i savjesti i mozga, da napomenem, da razmišljam o drugima. Da razmišljam kako se drugi osjeća u onom trenutku kada bi skakala na njega ni krivog ni dužnog, samo zato jer taj čas nešto nije bilo po mojoj volji, i taj čas sam čula stvari koje nisam htjela. A čemu takvo budalasto ponašanje?
Čemu nama služi mozak kojim razmišljamo?? Nije ni za ukras dok je tako skriven negdje duboko. Smiješno. Zašto ljudi ne misle? Zašto ljudi seru? Zašto su nepovjerljivi? Zašto ne vjeruju? Zašto glume? Zašto plaču? Zašto sanjaju? Zašto se smiju? Zašto postoje???
Zato.
Jer s razlogom su tu. S razlogom glume, i s razlogom im onda ni vjerovati ne možemo. Sanjaju da bi si uljepšali život i svijet, a smiju se kada im se to ostvari. A plaču kada opet dođe ono vrijme za loše stvari. I ispočetka sve. Sve. Sve. Opet u krug. No sve je to otišlo daleko. Zbog jedne male sitnice čovjek se promijeni. Čovjek više ne vjeruje u sebe i svoje instikte i osjećaje. Već smatra da će biti dvaput, triput prevaren. ?? Ako je jedna osoba ti to priuštila, gdje piše da će druga?? Samo tom nelagodom stvaraju probleme. Samo rađaju novu nervozu.
Osjećaji gdje su prisutni, sve je drukčije. Stvarni prijateljski osjećaji, stvarni roditeljski, stvarni pravi osjećaju ljubavi. Sve je drukčije, sve je sigurnije. NO sranje je kada i dalje ne vjeruješ, kada i dalje sam sebe uvjeravaš u krive stvari i motaš si krive filmove.
Gubi se smisao pravih vrijednosti. Moralnih vrijednosti. Nitko ne drži do morala. Do pristojnosti. Do obzirnosti. Pa ni ja sama se ne ustajem profesoru više kada uđe u razred. Zbog čega? Lijenosti ponaprije,ali i zbog vremena koje me natjeralo da promijenim neke navike, i neke stvari. Da izgubim smisao pristojnosti i kulture. Pa u kakvom đubru mi to živimo??
Alkohol prvo mjesto.
Cigarete drugo mjesto.
Droga treće mjesto.
Upropašteni životi, sva tri mjesta.
Glupost, čista glupost. Mi 17 godina imamo, mi smo tinejđeri, mi smo face, mi samo trebamo alkohol i društvo, i ništa drugo! Ma currrrroo, kakve su ti to rečenicee??!! Molim te. Ja znam da je ovo 21. stoljeće, ali ne možeš ti ništa dobro dobiti od pijančevanja po cijele dane i noći. NIšta dobro. Samo muku i prisjećanje kroz maglu. Ma kakva droga. Samo dobiješ svijet koji se udaljava od tebe mic po mic.
Ma kome prodavati takve fore.
Ma uf, nabrijala sam se.
Glupo je to. Glupe su te izjave. Ne kažem da se ne treba zabavljati, ali granice??!!
Davno pređene u ovom kaosu od svijeta. Davno, davno...
(ja bi baku vidjelaaa rada =( )
Idem spavati, treba učiti.
"ja jednom srela sam anđela, najljepšeg osmijeha" prekrasan san. stalno ga se sjetim. volimte.
...in the shadows...
Ne znam dal da budem sretna ili tužna. Štoviše iznenađena sam. Stvarno vam hvala, lijepo ste me iznenadili. Ali sve mi se čini da je to nemoguće. Ja osobno, smatram da to nije baš pametno, jer ipak, ruku na srce, neke određene osobe će jedva sebi priuštiti pa da sada odvajaju i za nekoga drugoga. A stvar je da moji da žele odvojili bi, ali meni glupo tražiti da kopaju po najdubljim dijelovima. A ja bi nešto drugo. Jao, iznenadili su me.
Svaka vam čast, stvarno vam hvala. I sve te lijepe riječi što sam čula.. Stvarno... Nisam se nadala takvome nečemu. Iako se osjećam kao zadnji jadnik i kreten, ali svejedno mi je drago samo što je ideja takva došla. Ali ne hvala, ne trebate. Čovjek nekada treba žrtvovati svoje snove. Mnogo puta sam ostala kraća za mnoge stvari koje sam željala, a nisu bile toliko potrebne, stoga mogu i ovakve stvari preživjeti. Iako sam rekla kada mi se pruži ikakava prilika da vidim svijeta da idem, to sam majci obećala, ali eto, ponekad ne možemo dobiti ono što želimo. Što sada...?
Ne mogu sjesti i plakati, nema smisla. Idemo dalje.
Nasmijati se i ne misliti o tome.
Monaco.
Monte Carlo.
Nemoguće.
No da.
Život je ponekad okrutan, ponekad nepredvidljiv, ponekad raširenih ruku. Jednostavno nikada ne znaš što te čeka, nikada ne znaš što ćeš propustiti namjerno ili nenamjerno. Što ćeš krivo učiniti... Ma previše je za pričati o tom kratkom periodu koji je daleko još od mene. Daj Bože.
Jer shvatila sam sada koliko je blizu smrt. Kako ta kuja može doći svaki čas, i onaj čas kada sam sretna kao malo dijete, onaj čas kada se napokon sa svojim zabavljam i pričam, smijem se! I onda bi me ona pograbila. U trenutcima kada ne želim, u trenutcima kada ne pomislim na nju. Kako okrutnoooo! Odvratno. Zašto me ne traži kada nisam dobro, kada nisam zadovoljna sobom i ičime, zašto onda ne dođe? A ne onda kada sam najsretnija na svijetu. Život je, eto, nepredvidljiv.
Ali shvatila sam. Ne treba se zbog ničega živcirati, ne treba se zbog ničega zamarati previše. Jer time sam shvatila da svaki čas me može nešto izbrisati sa ovog svijeta, a mogu ostaviti za sobom samo neki nemir, samo neku nelagodu, a zašto to? A jednostavno se mogu nasmijati i krenuti dalje. I uživati. Pokušati raditi ispravne stvari, ljudima pokazati koliko ih volim i trebam. Trebam ih puno, nisu toga svjesni, bome nisu. To im ne želim tupiti, neka shvate sami. Do tad ću ja kao i dosada. Ali eto zašto govorim volim te, javljam se, pitam. Treba ljudima pokazati da ih voliš, čim znaš da imaš nekoga iskrenog kraj sebe, odmah je lakše.
Ma, valjda ja sve to gledam tako.
Neka.
Takva sam.
Preosjećajna ponekad. Katkad mi to izađe kao mana, ali nekada i ne. Ali često krivo shvate, krivo protumače, a je ne mogu protiv toga. I radije ću žrtvovati sve svoje snove i maštanja, nego upropaštavati nešto što imam, što volim, što želim. Nije sve u sebi samome, nije sve na tome da čovjek gleda samo svoje dupe. Neka, pružit će se prilike, vratit će se sve.
Ako ništa, ne gubim nikaj optimizmom, samo možda olakšavam.
Zavaravam?
Ma neka, jbg.
da.
Neka se san pretvori u javu.
Ne vjerujem. ne vjerujem. ne vjerujem.
Moram opet u tu školu. Jedan tjedan idem, i sada opet?!
Stalno očekujem da ću fino opet tri mjeseca, ma makar dva mjeseca, ma mjesec biti slobodna. Cijeli dan se ne zamarati ičime, samo pustiti mozak na pašu, i uživati. A ne da ja sada već moram misliti kako će opčeti ispitivanja i kako ću test iz matke napisati. Jaooooo.
Hoću ljeto, hoću slobodu. Ne da mi se tamo po tim hodnicima više. Jaoo, nikada do sada mi nije bilo ovako jadno i teško ići tamo. NIkada još.
Hoću njemu. Kao noćas. U snu..... Prekrasno. Uživanje. Opuštanje. Ljubav.
Ah, romantičarka?
Ne znam baš.
Jaoooo. Bez tebe život bi se raspao u dane bez smisla. Baš tako. Baš tako. Jooooooj. Da. Ludost. Mladost. ahah.
Jedva čekam tzk danasssss. Zašto postoji to vrijeme 7:10 nego da sam tada gotova i slobodna i da onda mogu ići k njemu. Ali neee. Uvijek nešto. Uvijek šitac. Bipla ja to vrijeme. No no no, ja se snađem. Ja se skuliram.
Jaoooo.
Ne da mi se ići u školu.
Majkem, tamo je dosadno.
Tamo je zatupljujuće.
Moje srceeee.
Voli.
<3
fuuuuuuuuuuuj
Kako boli.
Kako je teško.
Mislim da će sve biti drukčije, smatram da ću se drukčije ponijeti prema tome svemu, ali jbm mu miša, nikada bolje. I tako me sve to ubija iznutra. Grize me. Pije mi krv. Mrzim to. Prezirem to.Prezirem to što moram za koji sat u školu, što moram sve ispočetka. Mrzim što će sve biti drukčije, mrzim što se bojim.
Bojim se.
Ne želim da se stvari pogoršavaju. Ne želim sranja.
You must belive in me.
Obećajem.
Želim.
Moram.
Ala, hoću ga zagrliti. Mrzim, prezirem vikende.
U ovom trenutku mi ništa nije drago.
U ovom trenutku bi zaspala i ne budila se deset mjeseci.
Stvarno te volim.
I stalo mi do veze.
Ako misliš da ću je ugrožavati, varaš se.
A nene.
Jeb** onda mene glupu da si takvo nešto idem dozvoliti, a ne, bome ne. Jer ipak, nakon toliko vremena ne bi palo na pamet da idem raditi gluposti, da idem sve to ugrožavati, jer i sama znam što bi bilo da se dogodi sranje s njim, i znam kakva bi bila, kakvo stanje i sranje. Ne, to ne pada na pamet. Želim ga voljeti, ne želim izgubiti. Želim da me shvaća i da je tu. Ne želim od njega. Želim ga imati...
=(
Volim ga?
To nije pitanje.
Volim ga.
Potvrđeno.
I on mene.
I što nam itko može? Nadam se nitko ništa.
Idem. Moram u školu ujutrrrrrrrro.
Fuj fuj fuj fuj fuj fuj fuj.
