Kako boli.
Kako je teško.
Mislim da će sve biti drukčije, smatram da ću se drukčije ponijeti prema tome svemu, ali jbm mu miša, nikada bolje. I tako me sve to ubija iznutra. Grize me. Pije mi krv. Mrzim to. Prezirem to.Prezirem to što moram za koji sat u školu, što moram sve ispočetka. Mrzim što će sve biti drukčije, mrzim što se bojim.
Bojim se.
Ne želim da se stvari pogoršavaju. Ne želim sranja.
You must belive in me.
Obećajem.
Želim.
Moram.
Ala, hoću ga zagrliti. Mrzim, prezirem vikende.
U ovom trenutku mi ništa nije drago.
U ovom trenutku bi zaspala i ne budila se deset mjeseci.
Stvarno te volim.
I stalo mi do veze.
Ako misliš da ću je ugrožavati, varaš se.
A nene.
Jeb** onda mene glupu da si takvo nešto idem dozvoliti, a ne, bome ne. Jer ipak, nakon toliko vremena ne bi palo na pamet da idem raditi gluposti, da idem sve to ugrožavati, jer i sama znam što bi bilo da se dogodi sranje s njim, i znam kakva bi bila, kakvo stanje i sranje. Ne, to ne pada na pamet. Želim ga voljeti, ne želim izgubiti. Želim da me shvaća i da je tu. Ne želim od njega. Želim ga imati...
=(
Volim ga?
To nije pitanje.
Volim ga.
Potvrđeno.
I on mene.
I što nam itko može? Nadam se nitko ništa.
Idem. Moram u školu ujutrrrrrrrro.
Fuj fuj fuj fuj fuj fuj fuj.
Post je objavljen 01.09.2008. u 00:14 sati.