Kao izgubljena cijeli dan. Ne sjećam se kada mi je zadnji put tako bilo. Nije mi bilo ni do razgovora s ikim, niti smijeha, niti išta slično. Noćas, tj. sinoć takve mi se misli prvo vrtile po glavi.. Sanjala sam odmah noćas sranja, gluposti, strašne stvari koje kao da su su za zbilju dogodile. Kao da su stvarno bile i ostavile ožiljak iz sna. Ne vjerujem da me toliko nešto izbacilo, prebacilo, da mi toliko danas sve ravno bješe. Baš bezveze. To vrijeme, ta tmurnost, ta dosada, ta škola, ocjene. Danas ih ne želim niti spominjati. Više nisam u stanju pravilni samoglasnik napisati, niti sastavak. I onda dupla ocjena koja se nikada nije dogodila iz engleskog. I onda još njena riječ, njen komentar. A stvarno ove godine se trudim, za razliku od drugih, ali ako se ovako bude nastavilo i iz ostalih predmeta, mogu odmah odustati od mojih lijepih i finih načina školovanja. Đaba meni to sve, ako se ovakvi dani budu konstantno ponavljali. Baš.
A šta ćeš, ne možeš ništa.
Kreće doba, kreće jesen. Tmurno, sivo, jadno i ubija u pojam. Tek s vremena na vrijeme pojavi se sunce, i obasja. Ali hvala Bogu, pa imam sunce svoje. Ono koje me veseli u svakom trenutku. No ovako, osjećam se.... Kao krpa koja je za smeće. Kao metla koja je istrošena. Kao jabuka koju su upravo naribali na komadiće. Koje glupe metafore, poredbe, kaj već. Ni hrvatski nije ono što je nekada bio. A šta ćeš. Pisala bi do sutra, filozofirala, srala. Izvela psihologiju života. Ah, draga mi psihologija još u školi. I povijest. I tzk. Ma, nije on ono što je nekada bio. Sada je samo postalo napucavanje lopte s jedne strane na drugu. Nije da gubim volju?! Nein, nemoguće.
Ma sve je to dobro.
Samo neka legnem u krevet, fino odspavam, i što će mi išta bolje. Ma ne treba mi. Ni u jednom trenutku. Sretna sam i nema da serem, i glumatam. Sutra je novi dan. Novo vrijeme. Makar tmurno, ali sunce će jednom.
Ah, kako vele: Post nubila phoebus.
Kaj ne?
! vtp. vtp.vtp.vtp.vtp. !
Post je objavljen 25.09.2008. u 20:09 sati.