molim te
alaaaa gdje siiiii?!
nemoj me brinuti, nemoj mi to raditi.!!
dođi doma.
nek ga tata nađe. ne mogu više čekatiiii.
aaaaa sranje jedno veliiko.
gdje siiiii.
nije mu se ništa moglo dogoditiii. nije
nije
nije
nije
nije smijelo
doći će doći će
molim te Božeeee molim te
ah da. sportska torba. =(
MOžda ispada sebično, ali ja bi htjelaaaaaa to. Samo to još. Uf, već dugo to želim. I dugo mi treba, i šutim. I znam da bi mi kupili da mogu. :( ali kada ne mogu. Bar zasad. Samo kada? Neće mi onda ni trebati kasnije, a možda mi ni sada ne treba, ali opet.. Ne da mi se posuđivati stalno, i dosađivati. Što ne bi bilo jednostavnije.... Ali eto, uvijek nešto. Uvijek je samo taj novac zapreka, samo veliko sranje u životu. Da bar možemo živjeti a da nam on nije potreban. Ma onda bi svi hodali, i bili isti, a ne bi se ljudi "razlikovali" po odjeći, i po tome bili procijenjivanji. Onak, netko vozi BMW taj je zakon, taj mi mora biti prijatelj, ma de, pucaj si. A kada vide jadnika kome je potrebna jedna obična mala kuna, on je sranje, smeće i niškoristi.
Ma glupi novac. Šta ćeee nam?
Zašto sad ne sjela samo na bus, na avion ( uf san san.. i ostat će život cijeli na tome!! bipac) i otišla negdje malo, negdje da vidim svijeta, negdje da vidim te kulture što učim iz sociologije trenutno, i ne znam ni ja što. Zašto to ne bi moglo biti jednostavnije. I vratim se odmah, taj čas, i dalje.
A neka, uvijek mi slike ostaju. =/ no da.
Zašto ne bi mogla otići u autoškolu i fino uplatiti vozački? Jooooj.
Ugl.
Eto, zbog njega samo živce čovjke gubi. Zbog njega samo neki trenutni i prolazni snovi prolaze i propadaju. No ugl. Kao da je važno više i to.
Iam šta mi treba. I više od toga. I sve će doći na svoje.
Kad sam sretna.
I zadovoljna. Štab ja.
Doći će sve na svoje.
Kad-tad.
da.
jea. <3
laku noć.105. već.
joooj.
zaboli me zvečka.
tako dani prolaze. odlaze. ne vraćaju se. nema ih. a sve se mijenja. sve se okreće. sve postaje bolje, pa gore, pa bolje, pa gore. baš sve uvijek različito,a zapravo tako isto. kao da gledam lopticu skočicu da ide gore, dolje, gore dolje.
nema smisla uopće.
jednom će stati, jednom će se smiriti.
a vidjet ćemo i to.
i šta radim sada?
sjedim.
šutim.
gledam. ne razmišljam.
mozak ne reagira.
glupost.
sve mi je.
čudno.
ma bit će bolje.
jednom. jednom. jednom.
neću pisati. neću pričati.
neam snage.
tko me zna, tko me razumije, taj će znati što mi je potrebno. i bit ću im zahvalna. a ostali.
zaboli me zvečka.
samo da moji...
ma ugl.
laku noć.
hshshshss
aaaaaaaaaaaaaaaa.
neka me prestane boljeti.
glupi jajnik.
lijevi.
a dobro, bar idu redom.
ali uvijek bude tih dana kada me zaboli kao da ne znam ni ja što se događa.
ah.
tijelo mora provesti svoje. :S
al neka me samo manje boli. i sve ostalo pet..
i neka je dva iz matke. kess.
molim te. molim Bože.
idem sada.
trpit.
tabletu ću probat ne popit. daa!.
je.
puusek anđelu.
sutra je novi diem.
Ma ne znam.
Grozan dan. Grozni ljudi. Grozni postupci. Grozan završetak. Nadam se evo u ovih 40 min da me neće zdrmat struja, ili da me neće pokosit neki grom kako je krenulo. Ali nema veze.
Završava i to.
I ne da mi se igrat više.
Izgubila sam volju sada.
Ne znam dal to ima smisla više uopće.
možda i nema.
A šta? I ono što sam mislila da ide, možda mi ne ide.
MOžda mi ide..... Što?!
.ništa.
Zafrknula sam se. Precijenila. Zeznula. I neka.
Ko je kriv zna se.
Šta god.
Sutra matematika. Sutra fizika. Sutra hrvatski. Ma goni sve to.
Dosta škole.
Dosta njih.
Dosta priče o tom glupom daneizgovaramviše.
Šta god.
Ja bi sada jedno. Samo to obično jedno. Zašto ja ne mogu leći... uživati.. svaku večer. Svaku noć. Kad bi bar.. Svako jutro.
MA.
Idem spat.
i sutra je novi dan.
slabino nestaniiii! ne želim crno pred očima opet... :'(
ne znam.
I can see how you are beautiful,
can you feel my eyes on you,
I'm shy and turn my head away.
Talk to me, show some pity
You touch me in many, many ways
But I'm shy can't you see.
talk to me. talk to me.
I’m on the outside
I’m looking in
I can see through you
See your true colors .
mejbi. mejbi.
So close, no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
and nothing else matters.
vjerujem u to. lijepe su to riječi. nadam se da i tebi znače.
I tried to be perfect
But nothing was worth it
I don’t believe it makes me real
I’d thought it’d be easy
But no on believes me
I meant all the things that I said.
eto moja najdraža pjesma, upravo prave riječi kaže. i ne znam, ne znam. ne lažem. ne lažem kada pričam o svojim osjećajima, ali shvatila sam da su ljudi okrutni dovoljno da se i ja pretvorim u njim. ali ne. živjeti iskreno po svojim osjećajima zlata vrijedi. no ljudi ne shvaćaju. ljudi su se okrenuli krivim stvarima. njih više ne zanima ljubav, iskrenost, udobnost ona prava. već jednostavno samo glupi novac, način na koji će uništiti i još neku dobru stvar, i samo zapetljati sve situacije. ma nek ližu dupe. sami su si krivi.
This place is so empty
My thoughts are so tempting
I don’t know how it got so bad.
bit će bolje. ja se uzdam uvijek u par riječi koje su mi izgovorene. dada. lažov nije.
ah.
:'(
DA SE BAR NISAM DIGLA DANAS KAD SAM PALA!
Da bar.
Nitko ne bi gubio živce.
NItko ne bi bio ljut.
Nitko ne bi bio jadan.
svi bi bili sretni.
Iznenađena. Začuđena. Iznenađena. Zbuunjena, i pretužna.
ALI NE SHVAĆAAAAAAA.
zašto?
zašto ne shvaćam?! zašto?
i onda slušam. slušam. slušam. i iznutra.....
ma kao da itko moje riječi shvaća ozbiljno. serem opet, zar ne? misliš da serem opet? reci mi to jednom i ostat će bez njene lijepe glave.
ma ugl.
mrzim to.
mrzim to kada je takva situacija. mrzim to.
i dobro znaš da mrzim, i svejedno. ma što zaslužila to dobila.
ma ajde sad malo dramtiziraj i napravi još veće sranje..[to radim]
ja iam samo jednu molbu?.
daj mi pet minuta kada ne bude pol 11. daj mi pet minuta kada ti ne budem ja trn u oku. daj mi pet minuta kada budeš mogao me samo poslušati a da se ne moraš dizati u 6 ujutro. pet minuta.
ma i manje.
za to je potrebno manje. za te riječi je potrebno manje vremena a puno hrabrosti.
ma više i ne.
ali eto.
kada dobijem priliku.
boli.
i nećeš čuti više.
joooooooooooooooj.
odvratno. ružno. odvratno.
šta god.
za tvoju sreću sve. rekoh jednom. obećah. no nea veze.
ispričavam se.
[potrebno je manje]
gluap glupa glupa kada usereš ono što najviše voliš
pod hitno.
alaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.
koji jarac.
šta opet upropaštavam sve? SVE. šta opet slušam isto? pa dobro. što nitko već nije skužio kakva sam po tom pitanju? šta još nikome nije jasno da ću se ja radije stisnuti s njim negdje, nego skakutat negdje kao debil. šta to još nikome nije jasno? i svejedno. svejedno. znam, nije u redu. i bilo bi oke kada bi jednom normalno odigrala svoju ulogu, da ne napravim dramu, ali žao mi je. ne znam.
maaaa jooj.
previše sam živčana.
previše sam ljuta.
previše sam jadna sada.
ma ljutite se. odljutit ćete se kada-tada. ali neka vam bude jasno. nema više toga rođendana. nema više toga povoda. kako god. kako god. nisam u stanju napisati ništa. ništa. samo ponavaljati riječi.
joooooooooj.
akdfnasifnaifnasiocnasmifnaifnaifnasicnvasivna
ispucaj se.
ispucaj se.
smiri.
proći će.
ma riješit ću to. nema toga više. aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. kako sam ja toliko ovisnaaaaa?! toliko vezana??!!!! toliko priljepljena??!!! toliko........ volim. <3
da.
i jednostavno...
ma riječi. riječi su puste ponekad. ne vrijedi ništa reći, ništa pisati. jer sada neće ništa pametno izaći.
ma kako god.
onima kojima je stalo neke stvari će shvatiti, neke stvari će prihvatiti, neke stvari će primjetiti. i neće srati, neće glumatati. ali jednostavno. ma shvaćam. sve mi je jasno. samo vama nije jasno.
i sada se ispucah. i sada idem raditi nešto.
pod hitno.
i jednom kada se dogode najgore stvari.. onda će se ljudi tek hvatati za glavu i kajati. tek onda. ali neka. do tada, sretno. do tada uživanje i uživanje. a da postanete svjesni svoje sreće i svog pravog bogatstva? jer shvaćamo i skužimo tek kada ništa više nemamo.
koji bolesnici.
aaaaaaaaaa.
kako da ti kažem?
kako?
te dvije riječi kao da nisu dovoljne da ti opišu. nadam se je tebi pojmljivo to. nadam se.
who caresss
Once upon a time....
lijepo.
prekrasno.
puno ljubavi.
puno pažnje.
prepuno sreće.
smijeh.
I glupo mi je slušati takve izraze, takve riječi jer me na neki način rastuže, pa i zabole. Iako ja znam u svojoj glavi što želim, svejedno sada tu ne mogu ništa. Sada šutim, pa kada dođu stvari za to, pričat ću, pa će se biti jasnije, sve će biti bolje, sve će biti puno sreće, smijeha i ljubavi. Kao i do sada.
Kada voliš, onda voliš. Nema niti lijevo niti desno. Nema priče, ja tebe volim, ali svejedno ovo ono, lijevo desno. Šta onda pričati da voliš nekoga, a kada to u stvari ne pokazuješ na svojim djelima. Riječi su puste, riječi su prazne. Riječi često mogu biti laž. Ali pravo vrijeme na pravi način te riječi postaju sve. Te riječi postoje ono što jedino želiš posjedovati u svome životu. I ništa drugo ti potrebno nije. Ali zašto se bojati? Kada znaš da je iskrenost tu. Kada znaš da je ljubav tu. Nema straha onda. Nema napetosti. Uživaj. Uživaj.
Jednom ćeš mi plakati. Jednom ćeš mi se i ti jadati. Bit će ti teško. No ne razmišljajte o tome. Nemojte si uništavati vlastitu sreću, iako smo mi ljudi veoma poznati po tome. Često znamo posrat se vlasititom jelu, i ostat gladni.
Ali neka.
Sve je to od čovjeka do čovjeka. Neke stvari su očite. Neke stvari su činjenice. Neke svari su pak potrebne da se malo prouče.
Ah da. Možda ćeš me opet jednom trebati, možda ćeš htjeti sa mnom pričati, ali ne znam kako ću ja to izvesti. Jer nakon ovakvog izgubljenog vremena, vjeruj mi, i ja gubim volju, iako ću se do kraja boriti. Bome. Ne budem ja dopustila. No da, šta god.
A tebe neću pustiti.
Ne želim. Ne mogu.
Ne znam na koji način.
oNcE UpoN a TimE.....
there was one little girl. she isn't there aymore. she was so tired and bored. she isn't there aymore. now she sleeps with angels. now she is happy. but she isn't there anymore. DOES ANYONE CAREEES?! unfortunatly no.
Pazi kome zavidiš.
Koji mi je?
Gdje mi je imunost nestala? Prije nisam godinama morala doktoru, a sada svako malo razmišljam kako ću morat bolesniku najvećem ići...! Majko sveta, mrzim to. Gdje je ta imunosst nestala? Gdje sam ja čila i zdrava? Nigdje u cijeloj ovoj priči. Uvijek bolesna. Uvijek neki šit boli, muči. Kao da to meni već ne ide na živce!? Kao da se meni da buditi svako jutro sa začepljenim nosom, i da ne mogu gutati ništa od bolova u grlu. Da glava otpada, i da za doručak moram jesti tablete. Da navečer moram leći sa temperaturom, i glavom kao da je od sto kila dok kašljem jbt sto na sat. Ne da se meni tako. Hoću ozdraviti. Hoću biti zdrava. Hoću biti imuna. I još ruka. Već evo tjedan dana ravno. Zašto? Ne mogu na trening. Ne mogu na trening. Taman kada sam počela 120% uživati, jer pucala sam. Jer nisam samo tehničar bila. I tako sam sretna bila, jer napokon sam imala još neku funkciju. I nisam se morala brinuti za skakanje i svaku krivo dignutu loptu. Bez velike frke i muke. I taman su možda moji glupiiiii glupi centimetri koji nedostaju došli na svojih pet minuta. MOžda. I onda eto ga na. Đabe sve to veselje. Taman sam se i poveselila da idem u Španjolsku, taman sam se poveselila da ću vidjeti stadion. Taman se poveselila da ću ja vidjet svijeta i da ću i dalje mamu zadovoljiti i da će biti sretna. Da će biti sretna. SAMO TO ŽELIM. I onda ništa ni od toga. Koji šitac?! Ništa od toga. Hoću se veseliti nekim drugim stvarima osim petica u školi. Ne da mi se samo o tome. Kad bi bar bila viša makar tri centimetra.!! Kad bi barrr..... Joj, ne vrijedi.
ALi neka, sretna sam.
Presretna.
Imam njega. I to je stvarno nešto... Neopisivo. Jednostavno treba doživjeti.
Imam njih (kako koga više). NIje ni to ono što je nekada bilo. =(
Ali imam njega, i večeras ću k njemu. I to je svejedno onih 120%.
Jooooj, kad bi baarrr moji mogli.......
Kad bi bar Bog popravljao nas u sred života našega.....
Uf.
Idem, škola čeka. Jedinica čeka. Wiiiiiii.
Tu gdje ljubiš koža pucaa.! vtp.
...Slomljenih dugih noktiju, pocepanih čarapa....
"Na tom mjestu gdje sam pala, ostala je mrlja mala. Kao da je netko zgazio trulu višnju."
.godinama nisam čula tu pjesmu. i sada se ne odvajam od riječi, ritma.
A šta ćeš. Sinoć, sinoć, sinoć. Nemam riječi. Toliko mi se sve vratilo, toliko sam se uplašila da sam pomislila da sam bolesna. Da sam poremećena. Vidjela sam ga, kao da je tamo stajao. Jaoooo, osjećala sam se kao da sam za ludnicu. Htjela sam otići u njihovu sobu. Pričati s njima, sjediti s njima, ali nikako nisam htjela sama biti u sobi. Jednostavno me obuzeo opet onaj strah, ona panika, onaj odvratan osjećaj čak i ravnodušnosti. Fuj, sve mi se vratilo. Nisam mislila da je to tu još uvijek u tolikoj mjeri, smatrala sam da su to samo ružne uspomene, ali nikako da sam još uvijek preplašena, uplašena... Zašto si uopće to dopuštam? Zašto dopuštam da nadamnom prevladaju neki krivi osjećaji straha kada se u tom trenutku nemam čega bojati? Zašto si samo uništavam živce, i samu sebe pravim ludom. Strašno. Suze samo krenule, tresem se. Samo sam trebala tri fine riječi, samo da mi kažu da se nemam čega bojati, da je sve u redu, a ne da mi pričaju kako sam luda i kako moram smiriti živce, i šta ja znam. Ali buraz, tebi hvala. Joooj. Bolest. Moram se skulirati. Nemam se čega bojati, nemam. Sve je prošlo. I ima da se opustim, jer ovako napeta neću nikuda dospijeti. Samo ću se otjerat u krive stvari i osjećaje. Krive.
Opusti se.
Udahni.
Hvala blogu, prijatelj je pravi.
Za ovakve stvari bolje šutjeti, jer samo bi dobila krive poglede i čudne komentare, a lakše kada to neam više u sebi.
I sada sam kao nova, i sve u redu. Sve pet.
Jednostavno je bio trenutak. Trenutak u kojem se nisam uspjela kontrolirati, i poveli su me osjećaji i nabujale ružne uspomene. I to je sve. Idemo dalje.
Ovako bolesna.
Dok curi nos, i dok kišem, kašljem. Mrzim te večeri kada me guši sa svih strana. Mrzim kada se temperatura digne, i kada ruka boli. Ali neka, sve je u redu. Ode u školu, ode na tjelesni. I boli me briga. Ozdravit ću kad-tad. Ozdravit ću. Ozdravit.
"Sad neka mi iz knjige rođenih ime brišu."
Trula višnja. Trula višnja.
Dobro je. Dobro. Idem učiti, ima ima ima materijala a ocjene moraju biti bajne. hihi. Bit će, bit, ne dam se. :)
Uf. Uf.
Angel, take me away. So far. So far. I don't care, I just want to be with you.
Hitno je.
Beliveeeee in me.!
Nešto čudno, nešto čudno, nešto čudno. Živcira me kako su ljudi jednostavno egositični, sebični i živo im se fućka za druge. Mrzim što su svi glumci. Što sam ja sama kao osoba ženskog roda, sitnih godina prisiljena ponekad da šutim, da ne povrijedim nekoga krivim riječima. Ali ne podnosim to što ona dalje svoje bavi, a mi sa strane gledamo, ništa ne poduzimamo. Ali bipca, men draga, jako draga, ali ponekad kada sam na rubu živaca općenito....uf. Ma ugl.
Tek je deseti mjesec krenuo. Tek je počeo. Ljeto je bilo prije mjesec i po. Prije mjesec i po još sam uživala, smijala se ono od srca, zafrkavala, provodila vrijeme bez ikakvog razmišljanja što moram ovo, ono. Ma joooooj. Sve bi ja to nazad što prije, samo što ću se načekati. Načekati. Namučiti u školi, u tom razredu. I sa tim predmetima i svimee ostalim što se veže za tu ustanovu. Užas. Ljudi ispočetka.... Razgovori ispočetka....
Samo sam čekala ovaj razred, da krene sve to u vezi maturalca. Da krene sve radi ocjena boljih. Da krene sve opett.. Ne znam ni sama više. Veselila se svemu. Bila sretna što se pruža prilika da vidim sve to... Da mi se san ostvari. Ali ni od jednog, ni od drugog sna nema ništa. Pa šta? Idemo dalje.
Idemo polagati vozački. Jeeeeee. Bar nešto..
I tako ovih dana sranje, sranje, sranje. Toliko sam suza opet pustila. Opet. Ali nije mi žao, nije mi žao. Zašto bi? Ne, ne. Sada sam samo sretna. Presretna. Jer sam sigurna da sam s njim ono što u stvari jesam, i bez njega sve bi drukčije bilo, jadnije i čudnije. U njemu nalazim utjehu, sreću. I kada sam najgore raspoložena, samo njegov zagrljaj i jedna obična obična riječ, me dignu do nebesa. Ne može me nitko više spustiti.
JOooooj, sve je to preteško. Žalosno. I neka, bar je ona malkoc bolje. Kad sam razgovarala s tobom, kao. Zezancija. Ma neka, ne treba značiti da si luda. Daleko od togaaaa. !
Drž' se.
Ma ugl, toliko toga napisala a u stvari ništa. Neka. Trebalo mi malo odmora. Treba mi ispušni ventil.
Ma jooooooj.
Vooolim.
Preveć.
Stalno.
Idem. Spavati. Hitno je.
