Koji mi je?
Gdje mi je imunost nestala? Prije nisam godinama morala doktoru, a sada svako malo razmišljam kako ću morat bolesniku najvećem ići...! Majko sveta, mrzim to. Gdje je ta imunosst nestala? Gdje sam ja čila i zdrava? Nigdje u cijeloj ovoj priči. Uvijek bolesna. Uvijek neki šit boli, muči. Kao da to meni već ne ide na živce!? Kao da se meni da buditi svako jutro sa začepljenim nosom, i da ne mogu gutati ništa od bolova u grlu. Da glava otpada, i da za doručak moram jesti tablete. Da navečer moram leći sa temperaturom, i glavom kao da je od sto kila dok kašljem jbt sto na sat. Ne da se meni tako. Hoću ozdraviti. Hoću biti zdrava. Hoću biti imuna. I još ruka. Već evo tjedan dana ravno. Zašto? Ne mogu na trening. Ne mogu na trening. Taman kada sam počela 120% uživati, jer pucala sam. Jer nisam samo tehničar bila. I tako sam sretna bila, jer napokon sam imala još neku funkciju. I nisam se morala brinuti za skakanje i svaku krivo dignutu loptu. Bez velike frke i muke. I taman su možda moji glupiiiii glupi centimetri koji nedostaju došli na svojih pet minuta. MOžda. I onda eto ga na. Đabe sve to veselje. Taman sam se i poveselila da idem u Španjolsku, taman sam se poveselila da ću vidjeti stadion. Taman se poveselila da ću ja vidjet svijeta i da ću i dalje mamu zadovoljiti i da će biti sretna. Da će biti sretna. SAMO TO ŽELIM. I onda ništa ni od toga. Koji šitac?! Ništa od toga. Hoću se veseliti nekim drugim stvarima osim petica u školi. Ne da mi se samo o tome. Kad bi bar bila viša makar tri centimetra.!! Kad bi barrr..... Joj, ne vrijedi.
ALi neka, sretna sam.
Presretna.
Imam njega. I to je stvarno nešto... Neopisivo. Jednostavno treba doživjeti.
Imam njih (kako koga više). NIje ni to ono što je nekada bilo. =(
Ali imam njega, i večeras ću k njemu. I to je svejedno onih 120%.
Jooooj, kad bi baarrr moji mogli.......
Kad bi bar Bog popravljao nas u sred života našega.....
Uf.
Idem, škola čeka. Jedinica čeka. Wiiiiiii.
Tu gdje ljubiš koža pucaa.! vtp.
Post je objavljen 07.10.2008. u 11:33 sati.