Bloger Viatrix je jedan od onih koji mi svojim objavama već godinama potkrepljuje "tezu" kako za privlačnu "temu" ne trebaju pompozni, razvikani lokaliteti niti adrenalinska postignuća... Ta, on uspijeva ispričati "priču" i "o puteljku" dugom 192 metra!
Netko bi rekao, u čemu ima debele istine, da "lako njemu, kad švrlja po Istri, tom čudesnom i iznenađenjima neiscrpnom prostoru!". Ali, meni uvijek potakne misao - postoje li i u našim horizontima neke naznake "ideja", naoko nevažni detalji, koje smo svojim, godinama, životom ili tehnologijom otupjelim čulima... uspjeli izbrisati iz percepcije, pažnje i... svog sustava vrijednosti.
Šetnjom po prašnoj podsljemenskoj cesti, na koju smo se u familiji
oduvijek referirali kao "Čučerjansku potkovicu", vratila su mi se rana
sjećanja, ali i pokazali tragovi nekadašnjeg (!) društvenog života.
Ova "sklepana" klupa, usred ničega, orijentirana prema prolaznicima, čista je suprotnost današnjim izolacijama.
Uz gdjegdje po usputnim gušticima "porazbacane" vikend kućice iz nekog drugog vremena, često zanemarene od nasljednika njihovih "tvoraca", i danas se nađu klupe kao simboli "veselica" i vikend-opuštanja uz obitelj i/ili prijatelje.
I "tehnologija" njihove izrade, od "rashodovanih" hrastovih željezničkih pragova (još k tome s preostalim ponosnim detaljem metalne pričvrsnice za tračnice) govori o vremenima nadahnutih improvizacija.
Neke su u međuvremenu, potpuno zanemarene, podlegle zubu vremena i samoće.
Katkada mi, uz ovakve prizore, padne na pamet ona davna "uzrečica": "Poželjet će drumovi Turaka, al' Turaka više biti neće...".
O nekim kućicama, vidljivo je, i dalje se brine. Vjerojatno se i dolazi pokositi travu, orezati ostarjele voćke...
A dok one miruju, prolaznike se uljudno, neagresivno, bez lokota i lanaca, jezikom prirode moli: "Dale iti ne!" (Ne ići dalje)
Na drugoj pak strani, otvaraju se prostrane travnate livade, skroman raj prirode, nezagađen asfaltom, odašiljačima, dalekovodima...
Čak štoviše, usred "ničega", pokazala se uredno održavana obavijesna ploča koja putnicima namjernicima uime Ustanove koja se, bar načelno, brine o tom lokalitetu, nadahnuto govori o bio-raznolikosti tog područja.
Ne želim zamarati općinstvo sadržajem ploče i latinskim nazivima, ali, više kao geg, navodim jedan detalj.
Hrvatski naziv jedne od tamo očito rasprostranjenih biljaka ponukao me da ponovno "skinem kapu" narodnoj mudrosti koja je ljekovita svojstva ovog cvijetka opisala kao "vraća želju", i to davno prije izuma plavičaste pilule - Viagre.
Ili si ja to samo umišljam!?
Iako sam često izbjegavao "vraćati se istim putem", sve više shvaćam da i isti putevi gledani iz perspektive zaokrenute za 180° mogu pružiti novu percepciju.
Dakle natrag u Čučerje istim putem.
Odande se pokazuje da sunce zapada iza Sljemena što odudara od svakodnevnog prizora Zagrepčana kojima je Sljeme "na čistom sjeveru". Ni Medvednica sâma nema odande isti profil na kojeg smo svi mi toliko "vizualno" naučeni. Ali smo ga, kao planinari, pod nogama itekako dobro "upoznali".
Ova nepretenciozna panorama samo je (doslovce) blijeda slika širine pogleda koji se prostire pred očima.
I sjene su sve dulje... i "dublje"!
A mlada se obitelj, s uspavanom bebicom u njenoj nosiljci i šarenim ruksakićem na njegovim leđima, vraća svojem domu.
S pasâ "skačem" na donekle sličnu temu - "na stabla". Po čemu su stabla slična psima? Pa po tome što su dijelom naše svakodnevnice čak i ako to uvijek ne primjećujemo. Ako su "naša", pazimo ih i katkada mazimo, žive uz nas godinama i žao nam je ako prijevremeno usahnu.
O svakom od prikazanih, slučajnim odabirom izdvojenih stabala izmaštat ću neku kratku, osobnu pričicu.
Glavni razlog te teme i tih pričica objavit ću na sâmom kraju posta...
Ovo stablo privlači me pri svakom prolasku svojom ponosnom samoćom i slobodom "izražavanja svake svoje kapilare" - u širem prostoru Jarunskog jezera ostalo je nekako pošteđeno buldožerizacije kada se za "Univerzijadu" raščišćavao teren i gradila obilazna cesta.
Lošije je prošla ova magnolija plus još tolika stabla oko "Džamije"... U nedavnom radikalnom zahvatu "oslobađanja tog paviljona pogledu" sve je nemilice potarašeno. Bandiću hvala.
"Ništa posebno!", može netko reći za ovo nahereno stablo na sâmom sjevernom ulazu u Gornji grad, gdje su nekoć stajala Sjeverna vrata u zidinama. Ja pak, upotrijebivši maštu, izbrišem ga mentalnim Fotošopom i zgražam se golotinjom prostora koja bi njenim odsustvom nastala.
Prostor bivšeg, zapaljenog i odstranjenog drvenog Gradskog kupališta na Savi zauzeli su neki "novi klinci" i neki drugačiji rekreativci. Vjerujem da u vrelim ljetnim danima (skoro nezamislivima u ovo doba godine), nakon "haklanja" na improviziranom igralištu, itekako cijene hlad krošnje ovog solitarnog, od kupališta preostalog stabla.
Drvoredi kestenova bili su dijelom dodatne pompoznosti kojima se često pratila "inauguracija" neke institucije, poput Psihijatrijske klinike u Vrapču. Danas, nakon tolikih godina, kestenovi su postali dijelom identiteta tog cijelog "kompleksa" te je čak doprinio toponimu "Vrapčanska aleja".
Svojevremeno je bilo dosta "popularno" saditi jablanove
oko vojarni i tvornica (da ih donekle "sakriju" od pogleda)
ili nogometnih igrališta (da smanje utjecaj vjetra). Čini mi se
da se danas nekako, trebalo bi to provjeriti sa znalcima,
jablanovi izbjegavaju novo-saditi, a oni postojeći se drastično orezuju.
Nesumnjivo su, tako visoki, zbog žešće urbanizacije...
i promjene klime... postali "pomalo opasni".
Makar mislim da sam već bio objavio ovu fotku, nisam mogao odoljeti (ponovno?) pokazati kolaž godišnje metamorfoze jednog stabalca kraj kojeg sam godinama prolazio na posao na Borongaju. Taj šarm i "borba za život" su mi, velim, neodoljivi.
Doslovno me je "strah" proći ovih dana onuda da umjesto ove divote naiđem samo na otpiljeni batrljak.
Park Maksimir zbog svoje gotovo dvjestogodišnje povijesti nesumnjivo obiluje kojekakvim hortikulturnim egzemplarima, vrijednima pažnje i pokazivanja..., ali mene fascinira kako ovaj Starac na livadi pored Mogile, šiban olujama i oštećen munjama, i dalje svake godine "tjera" svoje mlade izdanke.
Kao što usred sljemenskih šuma nije rijetkost naići na usamljena trešnjina stabla, zasijana pticama tko zna kada, tako i ovaj isti Maksimir, skoro kao sinonim za dojmljivu hrastovu šumu, gdjegdje rubno iznenađuje i biljnim vrstama vedrijih oblika i bojâ, pogovo u proljeće.
Kraj ovog stabla kruške prolazio sam godinama, svjestan mirisa cvatnje, ali bogme ujesen i obilja plodova koje se raspljeskavalo po pločniku jer ih nitko od domaćina nije brao.
Primjetljivo je, ne znam što je tome uzrok, da se na gradskoj periferiji s velikim zelenim okućnicama često nailazi na potpuno zapuštene (i shodno tome - prema jeseni neobrane!) voćnjake. Naslućujem razloge, ali... Tužna je to slika!
Kad su preko puta Kazališta i pred Sveučilištem prije ohoho godina obnovili ulični drvored kestenova, isprva je bilo čudno priviknuti se na mlada (i mala) stabla, ali su s vremenom i ona dostojno nabujala. U tom komadiću drvoreda postoji jedna nedosljednost - svi cvatu ovakvim crvenkastim cvjatovima osim jednog jedinog (!?) stabla, koje cvate "bijelo". Šarmantno je poput nekih ljudi kojima usred kose raste jedan "albino" čuperak!
Evo i jedne kratke crtice iz nedavne "povijesti Cmroka". Na vrhu te lijepe, prostrane livade godinama su se "kočila" tri stabla bora (?) u svojevrsnom čuperku. Očito su bili posađeni preblizu pa je taj trojac patio. S vremenom se jedan "osušio", otpiljen je, a i dva preostala borila su se "za dah" da bi naposljetku svi bili "nestali".
Nakon poduljeg vremena opet su tamo osvanula stabalca crnogorice. Ovoga puta dva (!?) i, nisam osobito zagledavao (mea culpa!), vjerojatno u pametnijem razmaku.
I za kraj, kako sam obećao, nudim na ogled kratak i, "nakon kraćih uvodnih govorancija" (koje sam vam preskočio), odlično sročen sedamnaestminutni animirani rezime ovogodišnje akcije "Europsko drvo godine". Možete si, za lakše razumijevanje, dolje desno kliknuti na aktivaciju engleskih sub-titlova.
Škicnite, nećete požaliti!
Ove godine je u konkurenciji bila naša "Medulinka". A prošle - golem gingko iz Daruvara... A prije toga - ima vjerojatno na Youtube-u.
Uglavnom, ako je itko od vas svjestan da bi neko "vaše" drvo s osebujnom pričom već sljedeće godine moglo ući u oštru europsku konkurenciju, nađite načina da ta vaša "nominacija" dopre do organizatora. Bila bi fora!
Drugi post o "pesekima" započinjem jednom od meni najdražih scena koje sam ikada "uhvatio"!
"Zagrljaj"
"Crno-bijeli svijet... s one strane ograde"
"Jedan dalmatiner, jedan šminker i jedna... 'totalno nekoncentrirana'..."
"Dok ovuda ne provozi tramvaj..."
"Moj život - moji užici!"
"Hm, nekako nekako mi "metalno" mirišu...!?"
"Obitelj Blond"
"Dosta tih ribičkih priča!"
"Ne gledaj onamo!"
I za kraj - moja dva usputna poznanika, dva tužna psa koji su "voljeli toplu riječ".
Ovaj je pas obitavao na opskurnom prostoru bivše željezničke "vahtarnice" uz nekadašnji pružni prijelaz na Savskoj cesti.
Nedugo nakon ove snimke, "iščeznuo" mi je, a cijeli se prostor počeo preuređivati da bi postao omiljena pivnica "Krivi put".
Ovog psa, Bubija (bar je tako pisalo na njegovoj kućici... i na to se ime "odazivao"...), mjesecima sam viđao, tako na lancu, u prolazu na tadašnji posao na Žitnjaku... Pa i dandanas, kad prođem mimo autom, ne mogu se ne osvrnuti na prazno dvorište i napuštenu pseću kućicu.
Jučerašnji prijelaz preko Gornjeg grada, i jedna od "opaljenih" fotki, prva danas prikazana, ponukala me da promijenim temu.
"Vlasnici" i njihovi psi česta su "pojavnost" u javnom prostoru Grada, ali teško bih među njima mogao naći bar dvije s jednakim obrascem njihovog međuodnosa. Vrlo je izgledno da dominantu u tim vezama najčešće ima čovjek i njegov karakter, ali ne začuđuje i katkada vidljivo naglašen utjecaj psa i njegova "osobnost".
Čovjek na Griču je tokom svog predaha (od)slušao neku audio-snimku s mobitela dočim se pas, vjerojatno naviknut na svoju samostalnost, potpuno ukipio i koncentrirao na cvrkut ptica u obližnjem grmlju te se doimao neprirodno plastičnim.
Nekako "kontra" situaciju bio sam zatekao prije desetak godina na Savskom nasipu kad je povelik "Bundaš" bio očigledno posvećen svom "Dedi", kao da mu nešto šapće... ili samo provjerava "diše li?" u svojem drijemežu.
Jedan drugi "Deda", Krleža, kad je isprva bio postavljen podno "njegovog" Gvozda, često nije bio od pasâ shvaćen, unatoč markantnosti figure, kao neki ozbiljan lik te su ga redovito obilježavali zapišavanjem pa su mu brončane cipele ubrzo postale patinirane.
Jedna ovako neočekivana "situacija" ponukala je "kulturnjake" da se naknadno statui doda nevelik postament pa danas Fritz, na istom mjestu, stoji na blago povišenom brončanom kvadru, dovoljno visokom da mu psi ne namaču cipele.
Otkad se travnjak Zrinjevca prestao tretirati kao "zaštićeno dobro" uz obavezno "Ne gazi travu!" te se u duhu novijih svjetskih običaja dopustilo posvemašnje izležavanje prolaznika namjernika, donekle se tolerira i vršljanje pasa, pogotovo ako nisu tamo da se "istovare" nego da budu više "onako, dio performansa"...
Najprostranija park-šuma u centru Grada, Tuškanac, srećom odavno figurira kao pravi raj za rastrčavanje pasâ i za neometanu interakciju s njima.
Iako su neki mudraci željeli prostor nekadašnje Rudolfove kasarne pretvoriti u betonski mega shopping-centar, prevladao je razum (i smislena akcija "u pozadini") da se taj prostor ostavi kao "zelena površina" te je ta oaza i nadalje intenzivan rekreacijski prostor "raznih stilova" (i pasmina!)... čak i kad ga zavije opako zimsko sivilo.
Srećom je, eto, i velik dio nasipa željezničke pruge prema Savi ostavljen i koliko toliko održavan kao "zelena zona", pružajući lokalnim psima skoro neograničenu slobodu šnjofanja.
Neki ljudi, vidi se, katkada vode sa sobom svoje pse i na za-pse-neprimjerene "evente" kao što je ovdje bio doček neke Nove godine na Gradecu, uz, za to doba uobičajeno, praskanje petardi i eksplozije vatrometa što baš, evidentno, nije nimalo bilo po volji preplašenom jadničku...
Neki pak psi, dok "vlasnici" natenane ispijaju svoju podnevnu pivicu, ne znaju baš "što bi sa sobom" pa "fiksiraju" prolaznike poput mene...
... dok drugi, zavezani ispred dućana, s određenom strepnjom "fiksiraju" vrata očekujući da se "vlasnik" pojavi na njima.
Ali i čekanje im, možda, lakše prođe ako su naviknuti da će poslije toga dobiti neki slastan zalogaj, kao "nagradicu" za strpljenje.
Ponašanje pasâ ionako, navodno, u velikoj mjeri "funkcionira" na principu "Bon appétit"...
U nastavku prikaza uličnih "čitača" snimljenih kroz petnaestak godina sada uočavam da su se oni nekako "profilirali" oko "poriva", odnosno osobne potrebe za čitanjem.
Oko raznih fakulteta nailazio sam na "buduće intelektualce" koji su očito tik prije nekog ispita ili kolokvija još u parku na brzinu prelistavali svoja skripta...
... neki baš i ne pretjerano zadovoljni što sam ih omeo u koncentraciji.
Drugi su za svoju koncentraciju izabrali "prometno tiši" Gornji grad i njegove jutarnje poluprazne klupe.
Onda se pokazuju i oni "ležerniji", koji su svoje odstudirali pa si mogu priuštiti čitanje po kafićima...
... ili "turistički" horizontalan položaj na klupi uz mirisno cvijeće oko Kazališta.
S treće strane, katkad me stvarno oduševe one osobnosti za koje bi se, površno razmišljajući ili po nekom zadrtom klišeju, rijetko reklo da mare za čitanje... kao prodavači na "propadajućoj" tržnici koji čitanjem krate vrijeme pri očekivanju rijetkih kupaca...
... ili skupljači reciklažnih boca, naša tužna stvarnost, koji katkad naiđu na zanimljivo odbačeno štivo pa mu se, bar nakratko, u miru posvete.
Neki pak, reklo bi se "otkačeniji", u predahu svojeg dugog dana prisjednu na stepenicu zamrlog kafića odmoriti umorna stopala i prelistati nađeni tabloid...
... a neki u parku, pritom, i prigrizu žemlju iz lokalnog dućana.
Ako se čitanje karata i planova grada može smatrati "čitanjem", onda se i ove dvije samosvjesne turistkinje, zatečene usred prekopanog (g)radilišta, odlično uklapaju u današnju priču.
Moj apsolutni favorit među uočenim i snimljenim čitačima bio je ovaj penzić koji je svoju garažu "okrenuo" u svoju urbanu vikend-oazu u kojoj je očigledno neopisivo uživao...
Ova godina je, navodno, proglašena Godinom čitanja, no ne znam je li ta inicijativa i šira od nekog lokalnog "dekreta" po kojem će se narod, valjda, trznuti čitati!
Prošvrljao sam svojom arhivom ne bih li našao nešto u tom duhu... pa kako toga ima(m) poprilično, bit će rastegnuto bar na dva posta...
Današnje kišno vrijeme i simpatičan čistač pod egidom "Sovinog" kišobrana dobro mi je poslužilo kao kulisa za izbor (sljedeće) fotke koja mi je bila "okidač" za temu...
Neki dan mi se prolazeći ulični čistač odlično poklopio sa skulpturom čitača naslonjenom na zgradu Novinarskog doma, a zapravo na mjestu nekadašnje "legendarne" Gradske knjižnjice.
Doima (mi) se kao da je jadnog čitača dežurni čistač ubacio u svoj mobilnu kantu odvozeći ga u nepoznatom smjeru...
Često se postavlja pitanje: "Čitamo li dovoljno?".
Ovisi zapravo o tome što razumijevamo pod "čitanje". Ubraja li se u to i brauzanje po mobitelima?
A hoće li se u praksu, kao provokativni anakronizam, vratiti i "zidne novine"?
Vršljanje po naslovnicama i naslovima već je dobar početak.
Moj upad u jednu od gradskih knjižnica (i čitaonica) ne bih li pogledao jednu off-izložbu fotografija nije smeo nekolicinu koncentriranih penzića u prelistavanju "dnevnog tiska".
Uz dolazak lijepog vremena (kojeg god proljeća...) nije neobičan poriv prisjesti uz lagano klokotanje vode Zdenca života... pa makar i dijeliti prostor s nekim nadobudnim fotografom /osim mene/.
Isto vrijedi... i možda pogotovo vrijedi za ugodan mir Strossa ponad Grada, samo uz tiho brujanje prometa "tamo dolje".
Sve rečeno vrijedi i za školarce obližnje gimnazije... u bliskom društvu neospornog barda.
Katkada i osmrtnice ili slične cedulje natrkeljene na javna mjesta mogu ponukati putnika namjernika na osvrt i dvadesetak sekundi čitalačke koncentracije.
Pravi "šmekeri" iskoristit će za prepuštanje svojem štivu čak i spasilačke platforme plaže ("u zimskom periodu") za stvaranje osobnog, intimnog prostora, lišenog zagledavanja prolaznika, njima iza leđa.
I... kako to obično i "normalno" biva, osobni osjećaj postizanja ugode je individualna "kategorija", nekome je to pivo, nekome knjiga.
Sunčan dan i tuškanački mirisi oboma idu u prilog.
Teško mi je pojmiti (a nisam u pravo vrijeme bio "u toku") tko je, i kada točno, od Siska do samog ruba plovnosti Save kod zagrebačkog Mosta mladosti uspio dovući dva-tri pozamašna riječna teretna broda i usidriti ih. I za koju svrhu?
U međuvremenu je, kako već rekoh, korito Save petstotinjak metara nizvodno prepriječeno barijerom radi stvaranja mirne akumulacije za potrebe Termoelektrane-toplane te je tim brodovima zauvijek presječen povratak ikamo, a kamoli do nekog eventualnog Crnoga mora.
Brodovi tako desetljećima svojim pramcima mirno
i postojano "sijeku" Savu, a oni sâmi neumitno hrđaju i trunu...
I zahrđale čelične sajle kojima su vezani za obalu...
i međusobno... sve manje ulijevaju povjerenje.
Nisam katastrofičar, ali ne bih se čudio da neka
"visoka Sava" otrgne cijelu kompoziciju i sunovrati
je preko betonsko-kamenih barijera...
Do nekog konačnog rješenja koje se za tu gomilu željeza ne nazire - još će svako toliko biti odnesen pokoji metalni dio nadgrađa, ne bi li se na otkupu metala ušićarila koja kuna.
Na suprotnoj pak obali Save, ne tako daleko, buja najveće brdo "kućnog otpada" u Europi. Istina, umjereno podizanje svijesti građana i reciklaža otpada smanjila je njegov rast, ali je, ipak, pitanje: "Dokada?".
Kad se samo sjetim njegovih "početaka" prije pedesetak ili koliko godina... kad su se ondje smećem tek počeli zatrpavati napuštene rukavce Save!
Na "svoje" su došle i stotine riječnih galebova koji na tom "smetlištu" imaju hrane u izobilju, uz slapove Save vode na pretek, a na parkiralištu obližnje vojarne i svoj predvečernji i noćni mir.
Iako se, kako je vidljivo na prvoj slici, stambena gradnja sve agresivnije približava nasipima Save, njeno naplavno područje na cijelom potezu uz Grad i dalje će ostati prostrana zona umirene rekreacije i raj za rastrčavanje pasa.
A napokon je i "društvance s obale" (vidjeti prethodan post) krenulo svojim kućama, predvođeno alfa-mužjakom na električnom romobilu.
Kad se Sava razbistri nakon što prođu dani poslije mutne kišne bujice iz Slovenije, lijepo je naći se uz njene čiste, mirisne, bučne slapove, dobar kilometar nizvodno od Mosta mladosti.
Umjetno stvoreni za potrebe napajanja Termoelektrane-toplane rashladnom vodom, postali su omiljeno okupljalište... ipak relativno malobrojnih šetača koji znaju za njih... i ludo hrabrih kanuista koji se pokatkad okušavaju u njihovim zapjenjenim krijestama...
"Zlaćane boje predvečerja"
"Tihi kolos kao kulisa"
"Dvadesetak sekundi igre odraza"
"Dimnjak cirkusant"
A najdraža su mi ipak...
"... popodneva za sjećanje"
