S pasâ "skačem" na donekle sličnu temu - "na stabla". Po čemu su stabla slična psima? Pa po tome što su dijelom naše svakodnevnice čak i ako to uvijek ne primjećujemo. Ako su "naša", pazimo ih i katkada mazimo, žive uz nas godinama i žao nam je ako prijevremeno usahnu.
O svakom od prikazanih, slučajnim odabirom izdvojenih stabala izmaštat ću neku kratku, osobnu pričicu.
Glavni razlog te teme i tih pričica objavit ću na sâmom kraju posta...
Ovo stablo privlači me pri svakom prolasku svojom ponosnom samoćom i slobodom "izražavanja svake svoje kapilare" - u širem prostoru Jarunskog jezera ostalo je nekako pošteđeno buldožerizacije kada se za "Univerzijadu" raščišćavao teren i gradila obilazna cesta.
Lošije je prošla ova magnolija plus još tolika stabla oko "Džamije"... U nedavnom radikalnom zahvatu "oslobađanja tog paviljona pogledu" sve je nemilice potarašeno. Bandiću hvala.
"Ništa posebno!", može netko reći za ovo nahereno stablo na sâmom sjevernom ulazu u Gornji grad, gdje su nekoć stajala Sjeverna vrata u zidinama. Ja pak, upotrijebivši maštu, izbrišem ga mentalnim Fotošopom i zgražam se golotinjom prostora koja bi njenim odsustvom nastala.
Prostor bivšeg, zapaljenog i odstranjenog drvenog Gradskog kupališta na Savi zauzeli su neki "novi klinci" i neki drugačiji rekreativci. Vjerujem da u vrelim ljetnim danima (skoro nezamislivima u ovo doba godine), nakon "haklanja" na improviziranom igralištu, itekako cijene hlad krošnje ovog solitarnog, od kupališta preostalog stabla.
Drvoredi kestenova bili su dijelom dodatne pompoznosti kojima se često pratila "inauguracija" neke institucije, poput Psihijatrijske klinike u Vrapču. Danas, nakon tolikih godina, kestenovi su postali dijelom identiteta tog cijelog "kompleksa" te je čak doprinio toponimu "Vrapčanska aleja".
Svojevremeno je bilo dosta "popularno" saditi jablanove
oko vojarni i tvornica (da ih donekle "sakriju" od pogleda)
ili nogometnih igrališta (da smanje utjecaj vjetra). Čini mi se
da se danas nekako, trebalo bi to provjeriti sa znalcima,
jablanovi izbjegavaju novo-saditi, a oni postojeći se drastično orezuju.
Nesumnjivo su, tako visoki, zbog žešće urbanizacije...
i promjene klime... postali "pomalo opasni".
Makar mislim da sam već bio objavio ovu fotku, nisam mogao odoljeti (ponovno?) pokazati kolaž godišnje metamorfoze jednog stabalca kraj kojeg sam godinama prolazio na posao na Borongaju. Taj šarm i "borba za život" su mi, velim, neodoljivi.
Doslovno me je "strah" proći ovih dana onuda da umjesto ove divote naiđem samo na otpiljeni batrljak.
Park Maksimir zbog svoje gotovo dvjestogodišnje povijesti nesumnjivo obiluje kojekakvim hortikulturnim egzemplarima, vrijednima pažnje i pokazivanja..., ali mene fascinira kako ovaj Starac na livadi pored Mogile, šiban olujama i oštećen munjama, i dalje svake godine "tjera" svoje mlade izdanke.
Kao što usred sljemenskih šuma nije rijetkost naići na usamljena trešnjina stabla, zasijana pticama tko zna kada, tako i ovaj isti Maksimir, skoro kao sinonim za dojmljivu hrastovu šumu, gdjegdje rubno iznenađuje i biljnim vrstama vedrijih oblika i bojâ, pogovo u proljeće.
Kraj ovog stabla kruške prolazio sam godinama, svjestan mirisa cvatnje, ali bogme ujesen i obilja plodova koje se raspljeskavalo po pločniku jer ih nitko od domaćina nije brao.
Primjetljivo je, ne znam što je tome uzrok, da se na gradskoj periferiji s velikim zelenim okućnicama često nailazi na potpuno zapuštene (i shodno tome - prema jeseni neobrane!) voćnjake. Naslućujem razloge, ali... Tužna je to slika!
Kad su preko puta Kazališta i pred Sveučilištem prije ohoho godina obnovili ulični drvored kestenova, isprva je bilo čudno priviknuti se na mlada (i mala) stabla, ali su s vremenom i ona dostojno nabujala. U tom komadiću drvoreda postoji jedna nedosljednost - svi cvatu ovakvim crvenkastim cvjatovima osim jednog jedinog (!?) stabla, koje cvate "bijelo". Šarmantno je poput nekih ljudi kojima usred kose raste jedan "albino" čuperak!
Evo i jedne kratke crtice iz nedavne "povijesti Cmroka". Na vrhu te lijepe, prostrane livade godinama su se "kočila" tri stabla bora (?) u svojevrsnom čuperku. Očito su bili posađeni preblizu pa je taj trojac patio. S vremenom se jedan "osušio", otpiljen je, a i dva preostala borila su se "za dah" da bi naposljetku svi bili "nestali".
Nakon poduljeg vremena opet su tamo osvanula stabalca crnogorice. Ovoga puta dva (!?) i, nisam osobito zagledavao (mea culpa!), vjerojatno u pametnijem razmaku.
I za kraj, kako sam obećao, nudim na ogled kratak i, "nakon kraćih uvodnih govorancija" (koje sam vam preskočio), odlično sročen sedamnaestminutni animirani rezime ovogodišnje akcije "Europsko drvo godine". Možete si, za lakše razumijevanje, dolje desno kliknuti na aktivaciju engleskih sub-titlova.
Škicnite, nećete požaliti!
Ove godine je u konkurenciji bila naša "Medulinka". A prošle - golem gingko iz Daruvara... A prije toga - ima vjerojatno na Youtube-u.
Uglavnom, ako je itko od vas svjestan da bi neko "vaše" drvo s osebujnom pričom već sljedeće godine moglo ući u oštru europsku konkurenciju, nađite načina da ta vaša "nominacija" dopre do organizatora. Bila bi fora!
