"Grijeh je" protratiti ova lijepa i sunčana popodneva unutar nekakva četiri zida, ako baš ne mora...
Ovog puta je za šetnju nasumce odabrana podsljemenska ruralna zona baš ispod koje je bio hipocentar "trešnje" prije nekih jedanaest mjeseci.
Onamo me nije bila odvela neka "senzacionalistička" znatiželja "stanjem na terenu", nego neka davna dječačka sjećanja na izlete prema Sljemenu koji su se poduzimali onuda, po silasku s busa u obližnjem Markuševcu.
Između "hrpe" novovjekih kuća još se tu i tamo mogu pronaći stare drvenjare koje su naoko "dobro prošle" u potresu.
Koliko dugo će one opstati, vrlo vjerojatno napuštene i zbog očiglednog nekomfora njihovog interijera, teško je procijeniti.
Čak se i "gospodarske zgrade", štale, sjenici... doimaju jednako nahereni kao i prethodnih desetljeća.
Način njihove gradnje, spajanjem zidnih greda "lastinim repom", sigurno je pridonio toj fleksibilnosti konstrukcije i održanju.
Za razliku od toga, kojekakve zidane, ciglene konstrukcije nisu "preživjele"...
Ali, vidi vraga, klasična, masivno zidana "krušna peć" naoko je preživjela opako drmanje.
Još se tu i tamo nađu kojekakvi simpatični, usamljeni ostaci nečega što više "nema smisla"...
... kao možda ni ove "štenge" kojima se danas ne pristupa baš ničemu.
Da odskočim od možda suhoparne etnografije, nije se moglo izbjeći i zapažanje "nove-gradnje", ali na način koji mi po svemu naginje na pedantan "švedski stil".
A da odskočim još dalje, ne mogu izbjeći i uvijek drag prizor da si netko u svom šljiviku sklepa neku klupicu na kojoj će, poslije vjerojatnog dnevnog težačkog rada, provesti koji trenutak u miru... i smiraju predvečerja.
Kraljičin zdenac u uskom klancu u podnožju Sljemena bio je prihvatljivo odredište "planinarenja" dok smo bili klinci jer se do njega, od Šestina, nije trebalo "puno penjati", a tamo smo sa na slapićima i kanalićima mogli do mile volje igrati dok su starci na terasi izletišta, kako koji, trusili pivo, čaj ili kavu uz pokoji štrudl.
Dolazak do Kraljičinog zdenca prilično dobro izgrađenom, ali slabo održavanom stazom samo je malo zahtjevniji od šetnje uz Savski nasip.
Sâm dom, restauracija, izletište... kako već neko to želi imenovati, već je godinama "zatvoren za javnost". Dapače dugo je bio čak "zapečaćen" od strane Porezne ili Carinske ispostave... Nisu to bila neka čista posla.
.
Pretpostavljam da se baš taj, konkretan kaptiran izvor na "ključnom lokalitetu" smatra Kraljičinim... Pitanje je kako je to izgledalo u 15. stoljeću kada se dotični navodno prvi put spominje kao "Izvor čiste planinske vode".
I, hm, nisam baš siguran vrijedi li i danas njegovo, usmenom predajom prošireno, "Uvjerenje" o čistoći i pitkosti vode.
Njegov mlaz, iako bez svake sumnje moćan, barem je bio danas, nije baš dovoljan da ispuni i održava nivo vode u branom zagrađenom jezercu te je dotoku pridodan i uzak kanalić kao odvojak, derivacija glavnog toka potoka Kraljevca.
Na povratku, makar se već pomalo hvatao sumrak, naiđosmo ne nekoliko "entuzijasta" koji su u kontra smjeru "pičili" na Sljeme do kojega je, brat bratu, još bar sat vremena hoda.
A neki su se, poput nas, samo šetuckali... ili razgibavali...
Kako ta staza nema predugu povijest, zapisi na usputnim bukvama svjedoče o "nekim novim klincima", sada već možda i 60-godišnjacima...
Usput rečeno - velika prednost cijele te jednosatne staze je u skoro neprekidnoj zvučnoj kulisi koja prati hodače. To je moćan šum potoka Kraljevca koji vijuga u blizini da bi poslije, u Gradu, preimenovan u potok Medveščak, završio "u podzemlju".
Ovo doba godine s izmjenom minusa i pluseva u Celzijusima te snjegovima na Sljemenu, a suhoći u Gradu, na Medvednici redovito stvara prijelaznu "zonu" razgaženog blata pa i na najuređenijim stazama. I ovdje je to mjestimično bilo pravo "gacanje"!
A tamo dolje, već pri "kraju" ili bolje reći "početku" staze, dokle još dopiru nevični hodači iz Grada, netko je uz stazu postavio "nekontekstualnu" klupicu za odmor koja kao da je netom izašla iz IKEA-e, ali si je na njenom naslonu dao truda propagirati i "popriličnu istinu", navodno iz usta sâmog Dantea.
"Filmić" sa sâmog Kraljičinog zdenca [30-ak sekundi samo!]
... (na kojem je netko kvazipjesničkim nadahnućem i izričajem obilježio današnji "Dan podsjećanja na ljubav")...
... krene nasipom uz desnu obalu rijeke, nizvodno, natpis utopistički apelira na savjest... u želji očuvanja vodâ od kojekakvih, svugdjeprisutnih zagađivača...
"Naplavno područje", inundacija Save, nudi gdjegdje pogled na pitoreskne zavijutke oko raštrkanih stabala topola..
... ali bogme i na glavnu "Gradsku raketnu bazu" na drugoj strani rijeke, pogonjenju svudaširećim plinovima fekalnih voda, budimo realni, "sviju nas ovdje".
A onda, u tom nekom udaljavanju od Grada, s pogledom na Medvednicu u pozadini, čovjek možda uspije spoznati kako je, otprilike, neki davni Rimljanin prije dva tisućljeća doživljavao taj krajobraz vrzmajući se oko svoje nedaleke naseobine, Andautonije.
A kako li je tek na tom mjestu izgledao prijelaz preko sâme rijeke Save, na ruti rimske ceste od tadašnjeg Siska prema tadašnjem Ptuju... i dalje prema Slovačkoj, možemo samo nagađati.
Povremeni duboki virovi blago-bujičnih voda prispjelih iz Slovenije u današnjem "reguliranom" koritu Save ne doimaju se baš miroljubivo.
Katkad se pitam: "Tko tu koga?". Šeće.
Očito tako treba! Jer su, čini se, svi zadovoljni.
Ili da sažmem ideju iz komentarâ: "U šetnju se (jednostavno) ide!"
