Bergaz naopačke

četvrtak, 25.02.2021.

Epicentralna etnografija

"Grijeh je" protratiti ova lijepa i sunčana popodneva unutar nekakva četiri zida, ako baš ne mora...
Ovog puta je za šetnju nasumce odabrana podsljemenska ruralna zona baš ispod koje je bio hipocentar "trešnje" prije nekih jedanaest mjeseci.
Onamo me nije bila odvela neka "senzacionalistička" znatiželja "stanjem na terenu", nego neka davna dječačka sjećanja na izlete prema Sljemenu koji su se poduzimali onuda, po silasku s busa u obližnjem Markuševcu.


Između "hrpe" novovjekih kuća još se tu i tamo mogu pronaći stare drvenjare koje su naoko "dobro prošle" u potresu.


Koliko dugo će one opstati, vrlo vjerojatno napuštene i zbog očiglednog nekomfora njihovog interijera, teško je procijeniti.


Čak se i "gospodarske zgrade", štale, sjenici... doimaju jednako nahereni kao i prethodnih desetljeća.


Način njihove gradnje, spajanjem zidnih greda "lastinim repom", sigurno je pridonio toj fleksibilnosti konstrukcije i održanju.


Za razliku od toga, kojekakve zidane, ciglene konstrukcije nisu "preživjele"...
Ali, vidi vraga, klasična, masivno zidana "krušna peć" naoko je preživjela opako drmanje.


Još se tu i tamo nađu kojekakvi simpatični, usamljeni ostaci nečega što više "nema smisla"...


... kao možda ni ove "štenge" kojima se danas ne pristupa baš ničemu.


Da odskočim od možda suhoparne etnografije, nije se moglo izbjeći i zapažanje "nove-gradnje", ali na način koji mi po svemu naginje na pedantan "švedski stil".


A da odskočim još dalje, ne mogu izbjeći i uvijek drag prizor da si netko u svom šljiviku sklepa neku klupicu na kojoj će, poslije vjerojatnog dnevnog težačkog rada, provesti koji trenutak u miru... i smiraju predvečerja.

© • 25.02.2021. u 21:00 • Komentari (11) #



<< Arhiva >>




gp.zagrebancije@gmail.com