Bergaz naopačke

ponedjeljak, 22.03.2021.

Viatrix... i o klupama bez ljudi

Bloger Viatrix je jedan od onih koji mi svojim objavama već godinama potkrepljuje "tezu" kako za privlačnu "temu" ne trebaju pompozni, razvikani lokaliteti niti adrenalinska postignuća... Ta, on uspijeva ispričati "priču" i "o puteljku" dugom 192 metra!
Netko bi rekao, u čemu ima debele istine, da "lako njemu, kad švrlja po Istri, tom čudesnom i iznenađenjima neiscrpnom prostoru!". Ali, meni uvijek potakne misao - postoje li i u našim horizontima neke naznake "ideja", naoko nevažni detalji, koje smo svojim, godinama, životom ili tehnologijom otupjelim čulima... uspjeli izbrisati iz percepcije, pažnje i... svog sustava vrijednosti.



Šetnjom po prašnoj podsljemenskoj cesti, na koju smo se u familiji
oduvijek referirali kao "Čučerjansku potkovicu", vratila su mi se rana
sjećanja, ali i pokazali tragovi nekadašnjeg (!) društvenog života.
Ova "sklepana" klupa, usred ničega, orijentirana prema prolaznicima, čista je suprotnost današnjim izolacijama.


Uz gdjegdje po usputnim gušticima "porazbacane" vikend kućice iz nekog drugog vremena, često zanemarene od nasljednika njihovih "tvoraca", i danas se nađu klupe kao simboli "veselica" i vikend-opuštanja uz obitelj i/ili prijatelje.
I "tehnologija" njihove izrade, od "rashodovanih" hrastovih željezničkih pragova (još k tome s preostalim ponosnim detaljem metalne pričvrsnice za tračnice) govori o vremenima nadahnutih improvizacija.


Neke su u međuvremenu, potpuno zanemarene, podlegle zubu vremena i samoće.
Katkada mi, uz ovakve prizore, padne na pamet ona davna "uzrečica": "Poželjet će drumovi Turaka, al' Turaka više biti neće...".


O nekim kućicama, vidljivo je, i dalje se brine. Vjerojatno se i dolazi pokositi travu, orezati ostarjele voćke...
A dok one miruju, prolaznike se uljudno, neagresivno, bez lokota i lanaca, jezikom prirode moli: "Dale iti ne!" (Ne ići dalje)


Na drugoj pak strani, otvaraju se prostrane travnate livade, skroman raj prirode, nezagađen asfaltom, odašiljačima, dalekovodima...


Čak štoviše, usred "ničega", pokazala se uredno održavana obavijesna ploča koja putnicima namjernicima uime Ustanove koja se, bar načelno, brine o tom lokalitetu, nadahnuto govori o bio-raznolikosti tog područja.


Ne želim zamarati općinstvo sadržajem ploče i latinskim nazivima, ali, više kao geg, navodim jedan detalj.
Hrvatski naziv jedne od tamo očito rasprostranjenih biljaka ponukao me da ponovno "skinem kapu" narodnoj mudrosti koja je ljekovita svojstva ovog cvijetka opisala kao "vraća želju", i to davno prije izuma plavičaste pilule - Viagre.
Ili si ja to samo umišljam!?


Iako sam često izbjegavao "vraćati se istim putem", sve više shvaćam da i isti putevi gledani iz perspektive zaokrenute za 180° mogu pružiti novu percepciju.
Dakle natrag u Čučerje istim putem.


Odande se pokazuje da sunce zapada iza Sljemena što odudara od svakodnevnog prizora Zagrepčana kojima je Sljeme "na čistom sjeveru". Ni Medvednica sâma nema odande isti profil na kojeg smo svi mi toliko "vizualno" naučeni. Ali smo ga, kao planinari, pod nogama itekako dobro "upoznali".
Ova nepretenciozna panorama samo je (doslovce) blijeda slika širine pogleda koji se prostire pred očima.


I sjene su sve dulje... i "dublje"!


A mlada se obitelj, s uspavanom bebicom u njenoj nosiljci i šarenim ruksakićem na njegovim leđima, vraća svojem domu.

© • 22.03.2021. u 09:37 • Komentari (9) #



<< Arhiva >>




gp.zagrebancije@gmail.com