20 do asa
12.01.2016., utorak
Jedan i jedan nisu dva
|
Da blog ne dopušta raspisivanje i da forma mora biti kratka i jasna, napisao bih : Dobio sam jedinicu u srednjoj školi, jer se nisam u tramvaju ustao profesorici.Oprostio sam joj, jer nije znala što čini! E sad, to bi bilo to, ali blog je mjesto gdje ne moraš tako postaviti stvari, možeš ih "obraditi", pa tako i sam zapravo shvatiti što se zapravo dogodilo.Jer tek kad sagledaš sve, ne samo svoj kut, nego ukupnu priču, i preneseš ju nekim neutralnim stranama, tek onda možeš izvući neki zaključak. Godinama sam mislio kako mi je dala jedan iz zlobe, jer taj dan me prozvala, pitala takva pitanja da ti bude muka, naravno bio je muk na ploči. Sjećam se još njenih očiju i pogleda, načina na koji se taj dan ponašala. To je ono što vi ne možete vidjeti, a i da vidite možda ne biste imali taj osjećaj u sebi kao što sam ga doživio. Priča je zanimljiva,jer to je bio zapravo moj povratak u školu nakon tri mjeseca pauze. Za vrijeme ljetnih praznika sam nastradao, bio na "bolovanju". Nisam krenuo te godine kao što je uobičajeno. Dobili smo i neke nove predmete, neki profesori su me prozivali kao onog koji stalno fali, nisu me upoznali. Jedan se toliko obradovao kad me vidio nakon tri mjeseca, jer mu je bilo zanimljivo moje prezime. Da se vratimo u tramvaj.Da,sjedio sam i pričao s jednim prijateljem.Lijevu nogu sam držao na onom limenom povišenom što grije. Imao sam na nogama tenisice od bratića koje su bile dva broja veće od mojih. U desnu sam nagurao papira ili maramica, ne sjećam se točno. Jer nisam htio ipak nositi dvije različite. Trebala mi je veća obuća, jer sam još uvijek imao zamotano lijevo stopalo, odnosno petu. Tri mjeseca ranije sam nastradao na motoru. Sjedio sam iza i držao noge na šarafima uz kotač, nije bilo onoga što inače ima na nekim motorima za nogu stavit. Bila je nedjelja, vozili smo se uz cestu, po grabama. Motor je malo poskočio , a meni je lijeva peta upala u one špice u kotaču i zaustavila motor. Kad smo iščupali moju nogu, nije na prvu izgledalo strašno, nisam ništa ni osjetio. Malo mi je bilo kao slabo, krv je napunila cipelu. Pokušao sam izuti cipelu, ali išla je i moja peta za njom, pa sam vratio sve nazad. Prijatelj je stopirao auto da me preveze na hitnu. U Sesvetama su rekli da se izujem i ponovo sam skidao cipelu.Vidio sam petu kako doslovno visi, držala se samo na svom stražnjem dijelu i tako visila dok sam ja pokušavao skinuti čarapu. Zamolio sam doktoricu da ona to učini i zamota, jer ja ću se srušit. Poslala me na hitnu u Dubravu, jer tu nema tko šivati. Tako me taj čovjek odvezao autom u Dubravu. Tamo je doktor fućkao neku melodiju i šivao mi petu.Bio je smiren i veseo. Tri mjeseca trajao je oporavak, ispočetka sam hopsao po jednoj nozi, dok nisam od jedne susjede posudio štake. Na pregled sam ispočetka "hodao" skačući na jednoj nozi i držajući se tati jednom rukom za rame. Bio sam tri mjeseca doma, prijatelji iz kvarta su dolazili svaki dan, donosili mi filmove kratili mi vrijeme. Pokušavao sam i gradivo uhvatiti koliko sam mogao. I tako onda posudio tenisice i krenuo u školu. Sjeo u tramvaj. I da, bio sam krajnje nepristojan, mogao sam pozdraviti, upitati želi li sjesti. Iako je stajala dvije stolice iza u tramvaju,pričala s frendicom, ona je vidjela mene, skužio sam i ja nju. Nije ni ona mene pozdravila. Znam samo da je nakon što mi je upisala jedinicu, promrmljala nešto u stilu : to su ti koji ne ustaju u tramvaju. Imala je pravo, taj sam ! Taj put sam bio taj. Još uvijek se više oslanjam na desnu nogu, ako stojim na mjestu.  Oznake: tramvaj |
