20 do asa
09.01.2016., subota
Nisam vidovit,samo osjećam nešto
|
Bila je susjeda na kavi, tu su bile one blogerske knjige na malom stoliću, tu su od kad sam ih dobio. Krenula je susjeda listati, upitavši jesam li i ja u njoj. Jesam,odgovorio sam. Al skužio sam da se ne sjećam koji su točno tekstovi. Poklonili smo joj jednu knjigu, da pročita u miru. Kad je otišla, krenuo sam i ja čitati, da se prisjetim. Kad sam pročitao svoje "Pismo Dijaspori" vidio sam da se neke stvari podudaraju iz današnjeg vremena s onim mojim željama od prije dvije godine. Prizvao sam, ili osjetio, da jedino uz nekoga tko je uspio vani, odnosno, naših korijena,a da je malo promijenjenoga mentalnog sklopa u mogućnosti početi nešto mijenjati. Ne zanima me politika, čak me i smeta, ali u pismu sam iznio ono što sam vidio, osjećao, baš tada i baš ondje. Očekivao sam veliku promjenu u našoj političkoj sceni i sanjao onaj dan kada će političke elite ostati izbezumljene što se to događa i reći : u jebote, pa ljudi su počeli razmišljati, pa oni su u stanju nas pomesti s lica manipulatorske i grabežljive politike!! Skoro da je i moglo biti tako, jer dvije velike političke opcije dodijale su običnom, čitaj normalnom čovjeku. Ja sam taj koji je htio da dođe netko i da oni svi nestanu. Tko god, samo da se počne mijenjati nešto. Naravno da ovo danas nije to što sam točno htio, ali ništa na svijetu ne ide preko noći, toga sam svjestan. Naravno da je politika kurva,da je bezkičmena i podla u velikoj većini i da "igrači" neće samo tako napustiti tron. To moramo i možemo učiniti jedino mi. Mi jesmo država,mi ljudi, narod, a ovo sada što prodaju pod "država" je p..... dim. I naravno da sam svjestan da još nismo blizu onoga što "vidim" u budućnosti, ono što želim. Tek je mali korak krenuo, kao dijete kad počne od faze puzanja prema koračanju. Prvo se mora uhvatiti za neku komodu, vitrinu, kvaku ili za trenirku od roditelja. Tak i mi, moramo se za nešto ulovit, nešto opipljivo, ali kao i dijete što vjeruje da to može, moramo i mi vjerovat. Dijeca su hrabra i viču ako treba da postignu nešto, mi odrasli više smo pichkice. , ili se pretvaramo u to. Krajem prošle godine se barem na trenutak vidjelo da zapravo ljudi, odnosno narod može imati neku moć, zapravo je i ima. Kao što imamo moć da budemo dobri ili bolji ljudi, tako imamo i moć mijenjati stvari. Imamo i moć reći da govno smrdi, kako god da ga upakirali. Imamo i moć sve zajebat. Neda mi se sad osvrtati ne sve ove igre i igrice koje su se odvijale nakon izbora,ali pamtim izbezumljene face odmah nakon izbora.I to onih ljudi koji su mislili da su nedodirljivi. Eto, da ne bude predugo sve skupa, jer zalijepit ću taj tekst star skoro dvije godine. Zanimljivo je to malo pogledati, te riječi iz prošlosti. I komentare je zanimljivo pročitati.... Lijepi pozdrav i tko želi nek se vrati malo u prošlost.... Pismo dijaspori Oznake: prošlost, sadašnjost, budućnost |
