20 do asa
20.10.2015., utorak
Blokada
|
Pretpostavljao sam da će se to dogoditi. Zašto bi blog bio onda iznimka. Tako je bilo sa svime, ne baš sa svime, ali većinom. Evo, prvi put da sam otvorio editor i gledam u njega. Kad su neki znali o tome pisati, da gledaju i čekaju da nešto napišu, mislio sam si : pa kako? Pa samo kreneš i pišeš. Da, sad vidim, izgleda da me pustilo. Moglo bi se reći da nije tako, pa postovi dolaze. Dolaze, ali postaju statistička brojka. Tako ih gledam, znači to nije to. Možda se varam, ali teško. Dobro, sad je krenulo, počeo sam tipkati, ali ne sa onim žarom. Pisanje mi nije bilo nikad problem.Vjerojatno imam o čemu.O, ako nešto znam u životu to je ono da znam da imam. Ali čim se počinjem pitati ono glupo pitanje "zašto", to me počne mučiti. Ne želim se pitati zašto, a pogotovo se ne želim pitati "čemu". I što onda, što ako i to nebudem radio? Što je sljedeće. Mislim da su oni koji me znaju ovdje osjetili da to nisam ja, ovi posljednji postovi nisu moji, ako me razumijete. Ovaj mi je bliži, iako sam koju minutu zurio u editor. Prevagnulo je nešto, uvijek prevagne. Nedavno mi je jedan čovjek stariji na poslu rekao u jednoj situaciji : " nemoj toliko gledati i paziti na druge, gledaj sebe". Dao mi je misliti. Često padnem van balansa ako bih ja bio uzrok nečemu, da se zbog mene netko loše osjeća. Uvijek sam mislio : lako za mene, meni ne smeta ako netko postupa prema meni loše. To nije bitno, bitno je da ja budem dobar prema drugima. I jesam, mada je glupo govoriti o sebi. Ne očekujem dobrotu od ljudi, ne očekujem povrat i nikad ne radim nešto samo da bi netko vidio. Želim ostati u tajnosti dobar, jer ljudi koriste sve, sve što im se pruži. Pomoći ću najviše kad nitko to ne vidi. Možda i sebi pomažem upravo ovime. Prošla me euforija, doživio sam depresiju, pohvatao sam i ono ostalo između toga svega. Čak ni od vas ne želim ništa, odnosno želim sve ono što mi vi date onako iskreno, samo zato što ste to htjeli, samo zato jer vas nije briga hoće li to netko vidjeti. Ako uopće moje riječi mogu naći svoje mjesto negdje, negdje u svemiru, čisto radi balansa, ja ću biti sretan. Zadovoljstvo pisanja nisam birao u životu, vjerojatno je ono mene izabralo. Kome, zašto, čemu, ta pitanja si ne želim postavljati. Samo to. Idem kliknuti na "osobno", odgovoriti na sigurnosno pitanje, pomaknuti mišem na "objavi" i da post ode. To moram. A pisati bih želio. |
