Motion
nedjelja, 24.02.2019.
nešto animalno
u mraku te želim, jako
i membrana mog daha
pogoduje toj želji
ne mogu tada naći riječi, i ne želim tražiti
opravdanje za ono što volim
a što guram, u stanje vijugave mašte
ono što želim nije nikako površno
i ne boli. to je jednostavna probojna misao
dozrela na mojoj omeđenosti
to je instrument kojim te razumijem
kojim te prirodno osvajam
zauvijek ne lažem, ogrnuta time kako
mislim da me nitko ne osjeća više nego ti
ne postoji polje gdje sam pasivnija
i gdje doživljavam više sreće.
tvoja nesavladana bujica ruši
moje djevičanstvo
i za vječnost sam stvorena, nedirnuta
pripitomljena
nedjelja, 17.02.2019.
nihil humanum mihi alienum est
oslobođena, zavezana
sasušena
ima dana kada ne vidim razliku
razlike uglavnom uočavaju drugi
svijet je moj a ja sam dodana alternativi
oslobađaš me divno, svega
zato se vraćam
katkad me tumačiš u pogrešnom duhu
zato sam tu
slijedim tišinu
ona ne laže nikad
valovi divljine bolji su od raznih složenaca
on je drukčiji od ljudi
ja sam drukčija od ljudi
smeteni oboje
niskrenost među nama nema mjesta
zato ili unatoč
mi se više ne iznenađujemo
prilika za silikonske umetke ima sijaset
ne koristimo nijednu
strasti nam ne nedostaje
tu nam je ležište
stiskao ju je povremeno osjećaj želje
duboko dolje
želja koja se okreće kružno, polako
tada bi otišla do prozora
i mahnula gradu, nebu, danu ili noći
trpak okus tog međusobnog promatranja
odaje kažnjavanje
kažnjavanje onog kog želiš uhvatiti
za kožu, za neobzirni odgoj
za prijetnju
nije željela prisustvovati licima koja
su izborale brige
žudjela je za vječnom nazočnošću
začinskog bilja
proširiti se u dan, dati svrhu sazrijevanju
nedjelja, 10.02.2019.
nejakost
volim tu nejakost kojom me držiš
između srca i rebara, i drhtava ljubim
ne izlazim gola, samo ogoljena tvojim tetivama
signale kupim žustro
sa strmina preplanulih borova
a gaćice kao kupovi od vanilije posipani malinama
mijenjaju boje pri svakom pokretu
možda me večeras vodi samo tupost ledene rijeke
možda kukci koji kruže oko lampe
samo griju bol
preglasna publika većinu vremena trešti
svijetle li ove zvijezde uzalud pored kišne tupe nadmenosti
okrenem se a lisnate grane kao da plove
svijet struji u međuigri ko tropska klima topi nam oči
misli su pune trave i vlažnosti
bridovima usana tek slutiš dubine moje kože
pomažemo stupovima da se zaustave negdje oko
naših nogu
tko je zadnji i osamljen ostaje u toj šaljivoj pastorali
egzistencija omame i glatkoća iščekivanja
sve lebdi prikazano kao ogrubjeli poslagani
tamnoljubičasti oblaci
mogla bih opisati dozivanje
ali teško ga je iščitati iz tvojih sljepoočica i
stisnutih grudi
nešto što ogrubi gotovo da postane otrcano
a nešto ono zvučno između skupine glazbenika
gotovo da se božanski naslađuje
tim našim bubnjem raskuštranog plesa
nedjelja, 03.02.2019.
nikad ništa nova
kod mene nikad ništa nova
jedino ne mogu skinuti pogled sa tebe
ponekad, toliko bespomoćno
samo zurim
kroz vrisak, vodene antene koje se lagano spuštaju
mutan, ali ne mogu skinuti pogled
ne predajem se ali disati je prednost, zar ne
u mislima, u svim udovima, u objašnjenjima
u staklastim povrtnjacima
svuda te vidim
ja samo ponekad ne mogu, tako bespomoćna
skinuti poglede sa tebe
od tebe navijek snena
od tvojih ruku obgrljena
od topline tvoje pokrivena
ne mogu, ili neću, ne mogu, ili neću
razumi me tad ponekad razumi da sam samo tu
da sam samo to što jesam
a da pritom utvara nisam
ili, tko zna, možda sam i utvara od tvojih snova
dragi moj
kod mene ništa nova
ja sam pospremljena u kocke složena
ispružam te mokre staze oko sebe
u strpljenju strpljivošću zavedena
u zimskom cvatu zarobljena
tko zna gdje idu ovi dani
razbacani oblaci stvorili su sjenu
sivog snenog jutra
