Motion
nedjelja, 28.04.2019.
tri misli na riječ "drugiljudi"
suze su lijek. a ja ga zaboravih na dugo vremena.
suze su slanost od koje je napravljen čovjek. one su
i radost i tuga. žalost i veselje. suze su paravani
neopjevanih ispunjenja.
virim u kalež nepunjen do vrha, znamenitosti kojih se sjećam
upletene su u kapi kiše. u trakama sunca.
u pjev ptica. u glineno suđe. nisam se još dogovorila
sa vjerom. ona me čeka. neke riječi provaljuju. one su vandali.
ne mogu odgonetnuti zvukove koje mi šalješ.
nit' zvijezda, nit' mraka ne vidim često.
ali radujem se spiralama sunca na zidu. šumovima maslačaka.
i sladosti s juga.
zaboravih pitanje. koliko često
čovjek plače? koliko se mori sam sa sobom.
koliko se u grmlju skriva pauka, koliko pjevâ
na krošnjama raste. koliko jabuka iz prikrajka viri.
nedjelja, 21.04.2019.
pozamašni snovi
snovi su poput paralelnih života
neki imaju sreću pa se sjete podrobno sna koji su sanjali
ima sasvim realnih odgovora na situaciju iz života
a ponekad naizgled nema nikakve sličnosti ili,možebitne veze
kad je san bio lijep ozari ti se lice dok se budiš, smiješ se
i obasjan si radošću
kad pak nije, probudiš se ko da su ti sve lađe potonule i zabrineš
se kao da se sve zaista i dogodilo
neki stručnjaci kažu da su svi naši odgovori zakopani u snovima
i da izlaze kada trebaju
puno toga mi tu nije jasno, znala sam ponekad uhvatiti poveznicu
ali češće ne
neki dan sam sanjala kako na mojoj trem stanici rastu velika stabla
naranči koje taman dozrijevaju i koje nitko ne bere
ljudi se ustručavaju i vele - nisu to naše naranče
a da čije su, pa rastu na javnoj površini
jednu noć skupili su se sa torbama i pobrali sve naranče
te sretni otišli kući
u zadnje vrijeme imam mnogo snova
kojekakvih i neobičnih
možda mi život želi ukazati na nešto od čega strepim
možda želi reći da strepim bez razloga
nevjerojatno mi je to kroz koliko stvarnosti prolazimo
i to sve na jednom putu
blizina smrti čuda čini
stvara se omotač koji ne da van
obuzima duh šutnje i scenario bez scene
opscenost koja se ne da opisati
nedjelja, 14.04.2019.
Znam
znam, bilo bi ludo kada bih mogla pisati
o ljepoti koja me okružuje
o neizmjernoj sreći koja navire u momentima
sve bih htjela, osim otići prerano
sa ovog maestralnog tobogana života
jer, nije lako zaustaviti suze, koje odjednom nađu put
nije lako ući u memoriju
i tražiti gdje su greške
ne smatram se ništa boljom od drugih
isto ko što ne mislim
da je svijet zla kategorija života
ali da opali ponekad, opali bogami pogubno
preostaje nam samo sjećati se djetinjstva
i vremena u kojem nismo imali vremena za laži
sjetim se djevojčice koja se sramežljivo
osmjehuje fotografu, sjedeći ispod breze pred školom
sa najboljom prijateljicom i plaho poteže suknju
da se ne vide previše gole noge
u takvom svijetu su korijeni tuge koja nastaje poslije
stvarajući sasvim krive okvire za sreću i radost
za slobodu i pobjedu
za ispunjenje koje donosi svaki dan
iz tog bi se vremena trebali rađati tolerantni i
ponosni svjetovi
ali ostale su nakaradne ruševine koje sami moramo
odgrađivati od nekih boljih i vrijednijih modela
spojila bih oči i rekla sama sebi
stvarno osjećam
i kada noću padne zvijezda
znam da sam u tebi
i da sjajim, sjajim
zatvorila bih oči
otvorila put
pomogla zalasku da pričeka još
..
nedjelja, 07.04.2019.
jer, tvoje nebo..daje mi srce
umire se sam
samo rijetki imaju sreću umrijeti sa dragom rukom u ruci
i živi se sam, samo rijetki..
tko može uputiti pažnju bilo čemu izvan kruga
gledam golišavo granje
prohladne produžetke beštije
koje se prave da ne vide ono što vide
snijeg miriši sa zapada
mješavina subkulture i dana
fokus u centralnom arhivu budućnosti
ti ne možeš naći mjesto
u kojem ćeš osjetiti želju, jer ono je svuda oko nas
čemu tražiti, nalazišta su u fokusu svakog puta
osjeti se ko da plešeš
osjeti ritmove, otplovi, neka ti govore što činiti
