subota, 17.06.2006.
Popiše mi živce, ali 3311 kuna je puno....
Nakon cjelotjednog izbivanja, vratih se.
Nakon napornog tjedna pomislih da bi bilo lijepo kupiti si novi digitalni fotoaparat. I, tako, nakon dugog uspoređeivanja
fotoaparata, ukaže mi se u snu veliki štakor i kaže: "Kuupiiiii Sony DSC - H2, muahahaha...". Probudih se u znoju i s mišlju
na DSC - H2. Dakle, vrijeme je bilo da vidim gdje se u Lijepoj Našoj može nabaviti, i po kojoj cijeni naravno, dotični fotoaparat.
I, eto ga, u određenoj trgovini po cijeni od 2.600 i nešto sitno kuna sjaji se taj Sony. Mislim ja: "Lijepo je to, jefitniji su za
200-tinjak kuna od drugih, odmah idemo tamo. Aha, ima i 512 MB kartica za još 260 kuna, pa će me sve ispasti 3000 kuna.
I,evo, sve piše na web stranici, sve je dosptupno." Dvadeset minuta kasnije stižem ja u taj određeni dućan. Kupovah tamo prije
i već znam njihove čudne procedure kod kupovanja. Najprije moram otići na mjesto gdje piše: Ponude. Sa ugodnim mislima, približio
sam se tom mjestu. I započeh svoju litaniju:
Ja: "Trebao bih fotoaparat. Sony DSC H2."
Prodavačica: "Khm, hmhm, da, da."
Ja: "Uz to i ...."
Prodavačica "Eh, nema fotoaparata."
Ja: "............"
Prodavačica: "A, ne, evo ga."
Ja: "Da, uz to i Memory Stick Pro DUO od 512 MegaBajta."
Prodavačica nešto klikće po ekranu, a ja strpljivo čekam i napokon izjavi:
"Nema od 512, ima od Gigabajt"
Odmah se pokreće moj centar za sjećanje i prikazuje mi od prije 5 minuta sliku naslaganih desetak Memory
Stickova Pro DUO od 512 MB-a u izlogu dva metra iza mene. I nakon dvije minute ovdje, dosta mi je kupovine i hoću samo što prije izaći van:
"Ali, prije dvadeset minuta vidio sam na web-u da ima."
Prodavačica okreće crni LG-ev LCD prema meni i pokazuje mi na ikonu [1-2], što znači da će biti za dan-dva.
Ja repliciram: "Dajte mi onda Gigu."
Ona sva sretna što će mi naplatiti 300 kuna više klikće zanosno mišem i, evo, već je maloprodajni račun vani.
Sad brzo na blagajnu i platiti sad već 3311 kuna. Ali, na blagajni red. I nakon 20 - minutnog čekanja na blagajni zbog raznih gluposti
koje rade kupci i blagajnica, izbrojih 3311 kuna i odlazim na mjesto na kojem piše: "Izdavanje Robe" ili nešto u tome stilu.
Tamo već čeka troje ljudi. Dvojica muškaraca koji uzaludno čekaju da im netko s malo soli u glavi dođe objasniti što da učine sa reklamiranom robom. Čekajući tamo svoju sudbinu, shvatio sam da se radi o čitaču kartica. Dotične osobe željele su eksterni čitač za prijenosnik, ali su im dali unutarnji, pa se sada žale, a nema nikoga već gotovo sat vremena da im pomogne.
Treća osoba koja je tamo čekala bio je gospodin koji je prije mene radio gluposti sa R-1 računom. Naime, pristojno je napomenuti prije da se izdaje R-1 račun, a to čak i piše fontom 48 na blagajni. Ovako se dogodilo da je blagajnica morala sve unositi ispočetka. U međuvremenu i ja sam došao na red da mi pokupe moj papir i slažu narudžbu. I čekao je taj gospodin deset minuta, čekao sam i ja. No, gospodin s naočalama postao je nestrpljiv i otišao nekamo. Za to sve vrijeme još su ona dvojica čekala da ima netko objasni smiao života. No, eto monitor gospodina sa naočalama je stigao, nakon 5 minuta, a njega nema. Ja čekam već 20 minuta, ona druga dvojica vjerojatno od 8 ujutro.
No, dolazi još dvoje ljudi. Otac i sin. Daju svoje papire i, gle čuda, za 3 minute dobivaju svoj prijenosnik HP nx6110, torbu i malog miša.
A, ja i ona dvojica još uvijek čekamo. Ali nakon pola sata čekanja, dobivam i ja svog Sonya i 1 GB, uz ispriku što dugo čekam. Ipak ima i tu
ljudi koji imaju nešto kulture i obzira. Ali tko će se ispričati onoj dvojici.
Na kraju balade shvatio sam da me je taj sport koštao sat vremena i 3311 kuna, a zapravo trebao je trajati najviše 15 minuta i 300 kuna manje. Nadam se da će se moja krv, znoj i muke isplatiti uz odlične fotografije.
Što se ima reći, tipičan hrvatski način odnosa prema kupcima. Važni su ima samo oni koji kupuju na veliko, a nas male tko šljivi.
