Nakon cjelotjednog izbivanja, vratih se.
Nakon napornog tjedna pomislih da bi bilo lijepo kupiti si novi digitalni fotoaparat. I, tako, nakon dugog uspoređeivanja
fotoaparata, ukaže mi se u snu veliki štakor i kaže: "Kuupiiiii Sony DSC - H2, muahahaha...". Probudih se u znoju i s mišlju
na DSC - H2. Dakle, vrijeme je bilo da vidim gdje se u Lijepoj Našoj može nabaviti, i po kojoj cijeni naravno, dotični fotoaparat.
I, eto ga, u određenoj trgovini po cijeni od 2.600 i nešto sitno kuna sjaji se taj Sony. Mislim ja: "Lijepo je to, jefitniji su za
200-tinjak kuna od drugih, odmah idemo tamo. Aha, ima i 512 MB kartica za još 260 kuna, pa će me sve ispasti 3000 kuna.
I,evo, sve piše na web stranici, sve je dosptupno." Dvadeset minuta kasnije stižem ja u taj određeni dućan. Kupovah tamo prije
i već znam njihove čudne procedure kod kupovanja. Najprije moram otići na mjesto gdje piše: Ponude. Sa ugodnim mislima, približio
sam se tom mjestu. I započeh svoju litaniju:
Ja: "Trebao bih fotoaparat. Sony DSC H2."
Prodavačica: "Khm, hmhm, da, da."
Ja: "Uz to i ...."
Prodavačica "Eh, nema fotoaparata."
Ja: "............"
Prodavačica: "A, ne, evo ga."
Ja: "Da, uz to i Memory Stick Pro DUO od 512 MegaBajta."
Prodavačica nešto klikće po ekranu, a ja strpljivo čekam i napokon izjavi:
"Nema od 512, ima od Gigabajt"
Odmah se pokreće moj centar za sjećanje i prikazuje mi od prije 5 minuta sliku naslaganih desetak Memory
Stickova Pro DUO od 512 MB-a u izlogu dva metra iza mene. I nakon dvije minute ovdje, dosta mi je kupovine i hoću samo što prije izaći van:
"Ali, prije dvadeset minuta vidio sam na web-u da ima."
Prodavačica okreće crni LG-ev LCD prema meni i pokazuje mi na ikonu [1-2], što znači da će biti za dan-dva.
Ja repliciram: "Dajte mi onda Gigu."
Ona sva sretna što će mi naplatiti 300 kuna više klikće zanosno mišem i, evo, već je maloprodajni račun vani.
Sad brzo na blagajnu i platiti sad već 3311 kuna. Ali, na blagajni red. I nakon 20 - minutnog čekanja na blagajni zbog raznih gluposti
koje rade kupci i blagajnica, izbrojih 3311 kuna i odlazim na mjesto na kojem piše: "Izdavanje Robe" ili nešto u tome stilu.
Tamo već čeka troje ljudi. Dvojica muškaraca koji uzaludno čekaju da im netko s malo soli u glavi dođe objasniti što da učine sa reklamiranom robom. Čekajući tamo svoju sudbinu, shvatio sam da se radi o čitaču kartica. Dotične osobe željele su eksterni čitač za prijenosnik, ali su im dali unutarnji, pa se sada žale, a nema nikoga već gotovo sat vremena da im pomogne.
Treća osoba koja je tamo čekala bio je gospodin koji je prije mene radio gluposti sa R-1 računom. Naime, pristojno je napomenuti prije da se izdaje R-1 račun, a to čak i piše fontom 48 na blagajni. Ovako se dogodilo da je blagajnica morala sve unositi ispočetka. U međuvremenu i ja sam došao na red da mi pokupe moj papir i slažu narudžbu. I čekao je taj gospodin deset minuta, čekao sam i ja. No, gospodin s naočalama postao je nestrpljiv i otišao nekamo. Za to sve vrijeme još su ona dvojica čekala da ima netko objasni smiao života. No, eto monitor gospodina sa naočalama je stigao, nakon 5 minuta, a njega nema. Ja čekam već 20 minuta, ona druga dvojica vjerojatno od 8 ujutro.
No, dolazi još dvoje ljudi. Otac i sin. Daju svoje papire i, gle čuda, za 3 minute dobivaju svoj prijenosnik HP nx6110, torbu i malog miša.
A, ja i ona dvojica još uvijek čekamo. Ali nakon pola sata čekanja, dobivam i ja svog Sonya i 1 GB, uz ispriku što dugo čekam. Ipak ima i tu
ljudi koji imaju nešto kulture i obzira. Ali tko će se ispričati onoj dvojici.
Na kraju balade shvatio sam da me je taj sport koštao sat vremena i 3311 kuna, a zapravo trebao je trajati najviše 15 minuta i 300 kuna manje. Nadam se da će se moja krv, znoj i muke isplatiti uz odlične fotografije.
Što se ima reći, tipičan hrvatski način odnosa prema kupcima. Važni su ima samo oni koji kupuju na veliko, a nas male tko šljivi.
Post je objavljen 17.06.2006. u 11:50 sati.