|
|
|
Prosjački šešir se nikada neda napuniti
Prolazio jednom jedan kralj ispred svoga dvora i naiđe na prosjaka. I kada je odlučio da mu da milostinju reče mu prosjak:“Dajte mi što hoćete, ali uz jedan uvjet!" “Kralj se začudio. Još nikada nije sreo prosjaka koji mu je postavljao uvjete. „I kako glasi tvoj uvjet?“ upita kralj. „Morate mi napuniti šešir do vrha!“ „Ništa lakše od toga“ odgovori kralj smješeći se, „mogu ga napuniti dijamantima!“ I tako kralj naspe u šešir dijamante. Ali čim su dotakli šešir svi dijamnti nestanu. Kralj se razljuti i reče:“Neće mene ismijavati nekakav prosjak pa makar me to stajalo i kraljevstva!“
Svi dijamenti koje je kralj sasuo u šešir su nestali. Kralj se smiri, prijeđe preko svoga ponosa i zamoli prosjaka da mu otkrije tajnu njegova šešira. „Šešir je“, poče prosjak, „šešir ljudske gramzljivosti. On hoće sve, ali uvijek je prazan i nikada se neda napuniti!“
Sve bogatstvo ovoga svijeta budi želju za još. I ta se žeđ nikada neda utažiti. Čak će i drago kamenje slave i ugleda, dijamente duhovne spoznaje i tehničkog nepretka progutati prosjački šešir života, koji se nikada neda napuniti.
„Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima!“ Prva Pavlova poslanica Timoteju 6,10
Dragi moji, ovoga tjedna se više neću javljati jer sam na službenom putu. Radujem se što ću neke od vas osobno sresti. Sve vas puno puno pozdravljam i želim lijep i ugodan tjedan!
Vaš Baća Iva
|
- 15:08
-
Ukupno Komentara
(12)
Bolja vatra
Gledam ovih dana tisuće crveni, zajapurenih lica mladih ljudi iz čitavoga svijeta kako gore što od jarkoga sunca, što od alkohola što od žara navijanja za svoju nogometnu momčad.
Sinoć je u Štutgartu oko 40 tisuća Hrvata, isto tako žarko crvenoga lica, najprije pjevalo po štutgardskim ulicama i trgovima, u svaki mikrofon najavljivalo pobjedu naše reprezentacije, u zrak dizalo znak „victori“ -pobjede. Priča mi danas jedan prijatelj, koji je također bio u Štutgartu, da je puno tih zajapurenih lica jednostavno gorjelo od suza i razočaranja poslije utakmice koja je za našu reprezentaciju značila kraj daljnjeg natjecanja.
I sve me to podsjeti na jedan događaj, koji se u Njemačkoj zbio prije nekoliko godina. Jedan student dođe na veliki trg ispred sveučilišta, ostavi svoju tašku, uzme karnister benzina i polije se. Upali se šibica i prije nego što je netko mogao intervenirati ovaj je mladi čovjek izgorio, da ga se nije moglo prepoznati. Policija je uzela njegovu torbu i u njoj našla njegovo oproštajno pismo. U njemu je pisalo:“Život bez nade u svijetu bez ljubavi prestao je ovom besmislenom gestom!“
Ova otvorena potresna bilanca jednoga ljudskoga života sadrži tri pitanja koja moraju zanimati svakoga od nas:
1. Tko nam daje živu nadu koja je iznad umiranja i prolaznosti?
2. Tko nam jamči nosivu, i na kraju jedinu ljubav?
3. Tko nam obećava smisao života sa svim njegovim dubinama i tajnama?
Pitanje o nadi, ljubavi i smislu nosimo u srcu, ali odgovori na njih nisu u našoj ruci. Tako dolazimo do granice i moramo skromno priznati našu ograničenost. A kada iz neke više ruke primimo živu nadu, osobni odnos s Isusom, imamo snage koja nas prelazi, toliko da nam je previše. Ljubav Isusova nosi naš život tako savršeno, da u njemu možemo naći smisao našega života. Osim toga ljubav je ova neizmjerna pa je možemo davati i drugima, braći ljudima.
Za očajno i besmisleno samospaljivanje doista ima alternative: pospimo se ljubavlju Božjom, zapalimo se vatrom Duha Božjega kako bi postali živa baklja nade na kojoj bi se ljudi grijali. Posuti se benzinom i izgorjeti do pepela doista je besmisleno i očajno. Ali gorjeti za Isusa, upaljeni njegovom ljubavlju, postati toplim plamenom nade za svijet, itekako ima smisla. Vatra Božja nas ne sažiže do pepela. Vatra ljubavi razbugtava se u život, u smisaoni život ovdje i na drugome svijetu.
Ljubav Isusova bolja je vatra!
|
- 16:32
-
Ukupno Komentara
(9)
Vatra ljubavi
Puno je različitih vatri i žara. Svi znamo za žar strasti, vatreni bijes, užarenu mržnju, žarku želju, vatreni temperament. I večeras smo to, ali prije utakmice s Australijom, itekako vidjeli. Navijački žar! Svakoj je od ovih vatri nešto zajedničko: iza sebe ostavljaju prljavi, sivi pepeo. Ljudi gore od oduševljenja, upali ih vatra strasti, užare se u bijesu i želji, sijaju u idealizmu ili od bijesa i mržnje. Ali u svim ovim vatrama konačno čovjek izgori i iza njega ostane pepeo.
Ima međutim jedna vatra koja zapali čovjeka a da ga ne opeče. Vatra ljubavi Božje se razbukta ali ne uništi čovjeka. Vatra ljubavi Božje zahvati čitavoga čovjeka, on gori svjetlim plamenom, ali iza toga ne ostaje pepeo. To je još davno doživio Mojsije u pustinji. Četrdeset godina čuvao je ovce svojega tasta. Koliko je puta vidio da se od jakoga sunca zapalio grm i nestao u pepelu. Ali jednoga je dana bilo drugačije. Grm je gorio ali nije izgorio. To je bila realnost Božja koja je drugačija od vatre ovoga svijeta. Mojsije je skrenuo sa svoga puta i susreo Boga i poziv svoga života.
Kada nas Bog upali svojoj ljubavi, kada nas užari vatrom svojega duha, tada ne izgorimo nego postajemo razbuktanom bakljom nade i radosti.
"Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ Luka 12,49
|
- 01:12
-
Ukupno Komentara
(4)
Moć života
Njemački pisac Matthias Claudius (15.8.1740 - 21.1.1815) priča jednu parabolu o ljudima koji su se prije dugih stoljeća morali hraniti onime što im je nudilo žbunje i drveće . Još nisu poznavali zemljoradnju. A onda jednoga dana dođe k njima čovjek i pokaže im kakao se zemlja ore i gnoji, kako se sjeme sije. I na kraju im reče:“To sve morate napraviti vi, a ostalo je pod utjecajem neba.“ Ovi su ljudi bili iznenađeni kako iz sitnoga sjemena, kojeg su stavili u zemlju, izrasta slamka i klas. Imali su bogatu žetvu.
Jednoga dana rekoše oni:“Preteško nam je raditi pod otvorenim nebom izloženi vjetru i kiši. Hajdemo uzidati zidove, podići lijepi krov pa će mo raditi na suhom.“ No neki su govorili:“Ali ne zaboravite što nam je rekao glasnik:ostalo je utjecaj neba!“ „Ah“, rekoše ovi, „utjecaji neba nisu toliko važni. Njih dosada nismo ni vidjeli. A ako je nekima od nas to toliko važno, onda će mo na stropu naslikati nebo.“ I sagrade oni veliku halu preko čitavoga polja,naslikaju na stropu nebo, izoru polje, posiju i pognoje, ali izniklo nije ništa. Unatoč naslikanoga neba ništa nije raslo, jer su izostali utjecaji neba.
Parabola o ljudskom životu. Moć Božja, snaga uskrslog Krista, utjecaji Duha Svetoga nemogu biti toliko važni, ta konačno ni nevidimo ih. I poneki od nas naslikaju na stropu svoje kuće života: Isus živi! Ali vjerska dekoracija egoističnog života nije dovoljna. Trebamo moć Božju, trebamo životnu snagu Isusa Krista, upućeni smo na utjecaje Duha Božjega. Za naš ispunjeni život na zemlji trebamo otvoreno nebo. U svemu smo upućeni na Boga!
|
- 18:54
-
Ukupno Komentara
(1)
O smislu rada
Tri građevinska radnika prenose na gradilištu ciglu. U tom momentu stane jedan slučajni prolaznik pa pita prvoga:“Što Vi to radite?“ „Nosim cigle!“ promrmlja ovaj, a da pri tom nije ni podigao glave. “Što radite Vi?”, upita drugoga.Ovaj uzdahne pa odgovori:“Ja moram zaraditi novac. Moram prehraniti moju veliku obitelj!“ Prolaznik konačno upita i trećega:“A što radite Vi?“ Ovaj najprije prolaznika dobro pogleda a onda gradilište pa reče tiho:“Ja zajedno s drugima gradim bolnicu!“
Ova trojica rade isti posao ali iz različitih motiva. Svaki ljudski posao trebao bi imati živi odnos prema čovjeku. Rad je socijalno djelo. A svaki ljudski rad bi također trebao imati i živi odnos prema Bogu. Rad je ujedno i duhovno djelo, ako baš hoćemo, jedan dio svojevrsne službe Božje. Ako naš posao izgubi socijalnu i duhovnu dimenziju, izgubio je svoj smisao. Tada će mo ga ili precijeniti i poistovijetiti sa životom, ili će mo ga proklinjati i doživljavati kao opterećenje.
Rad nije život, a život nije rad. Rad je dobro sredstvo života ali ne središte života. Rad spada u krug našega života ali on nije njegovo središte. Tako gledano mi rad možemo obavljati s zahvalom, ali ga isto tako jednoga dana sa zahvalnošću pustiti iz ruku.
“I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!” Pavlova poslanica Kološanima 3,17
|
- 15:07
-
Ukupno Komentara
(7)
Ljudi - oaza u pustinji svijeta
Među tisućama različitih stabala pustinjska akacija je ipak posebno. Kada malo sjeme akacije dospije u zemlju onda mu treba plodno tlo i puno vode da bi postalo veliko stablo. Ali u pustinji je jako teško naći plodno tlo a još teže vodu. Ipak malo sjeme akacije polazi na dugi put po pustinjskom pijesku i gdje stane pusti korjen do 80 metara duboko. I tu u donjim slojevima zemlje nađe vodu i hranu i samo raste u pustinji. Oko akacije se poslije naseljavaju druge različite biljke, ali dolaze i ljudi da bi se odmorili u hladovini koju ona nudi. Tako u sredini pustinje nastaje nekakav mali životni prostor, mini biotop, oaza.
Tako bi i mi ljudi trebali biti mali životni prostor za ljude u pustinji izoloranosti i usamljenosti, u stepi straha i očaja, u pijesku ništavila i prolaznosti, u suši krivnje i briga, u žegi boli i umiranja. A da bi to mogli moramo duboko pustiti korjen u prastaru povijest Božju s njegovim ljudskim stvorenjima. Tko pusti korjen do dubokog sloja Božje ljubavi, tko iz pribijanja na križ i uskrsnuća crpi svoju životnu snagu, narasti će u veliko drvo nade koje će mnogima darovati hladovinu, naslon umornim tijelima. Tko nađe vodu života postati će mjestom života za druge koji umorni hodaju pustinjom, koji su gladni života i žedni ljubavi.
„Tko u mene vjeruje, kako kaže Pismo, iz njegovog će tijela teći rijeke žive vode!“ Ivan 7,38
|
- 19:14
-
Ukupno Komentara
(9)
Ljubavi nikada previše
Mnoge lijepe stvari imaju svoju ljepotu i čari samo u određenoj mjeri. Izvrstan objed nije samo užitak ustima nego i čitavom čovjeku. Ali kada se prejedemo, dakle kada jedemo preko granice, bude nam loše. Piće utežava žeđ i nudi duboko zadovoljstvo. Ali kad previše popijemo onda to zadovoljstvo zamijenimo mučninom. Sport je dobar za tijelo a i duši je radost. Ali tko svoje tijelo previše napreže, uništava ga. Šetnja i planinarenje nas drže pokretljivima, ali tko tu pretjera postaje žrtvom nemira.Zato, dragi Novogradiščanine, pazi! Nemoj pretjerati! Spavanje nam vraća snagu i odmor. Ali tko previše spava postati će trom. Tjelesna ljubav nudi nam u granicama braka duboko zadovoljstvo i radost. Ali tko pređe tu granicu brzo će doživjeti prezir. Čak i posao u dobrim granicama čovjeku nudi radost i smisao. Ali rad preko mjere degradira čovjeka na radnu životinju i oduzima nam ljudsko dostojanstvo. Novac i moć, slava i znanje mogu u granicama biti dobri pomagači u životu. Ali preko mjere ni oni nisu dobri. Dakle svaki užitak, ako je u granicama, nudi nam radost prije i radost poslije. Sve prokomjerno međutim ništi sve što je lijepo, vrijedno, dražesno i čarobno.
Samo u pravoj, dubokoj ljubavi, koja od Boga teče prema čovjeku, koja ga prožima i teče od njega prema drugim ljudima, nepoznaje granice. Ljubavi nisu postavljne mjere ni granice. Pa ako je ta ljubav ponekad i prekomjerna, ona se neće probraziti u ništa suprotno i negativno. Božja je ljubav prema nama bezgranična i neizmjerna. Kod darivanje te ljubavi drugima nema prekomjerja, nema pretjerivanja, nikada je nije previše.
Većinom je neizmjerno, bezgranično početak ničega! Samo u ljubavi je ono više što prelazi granicu, početak savršenstva!
„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ Ivan 15,12
|
- 00:17
-
Ukupno Komentara
(4)
Sunce koje trebamo za život
„Zaklela se zemlja raju, da se svake tajne znaju“! Ovu sam uzrečicu, koja je doista puna istine, čuo još kao dijete. Time se želi reći, da će sve jednom doći na svetlo dana, da će se sve otkriti. Unatoč sve naše čežnje za svjetlom i jasnoćom mi se bojimo istine. Težimo za istinom a bojimo je se!
U jednom je gradu nekoliko mladića napisalo pismo svim vodećim političkim ličnostima. A u pismu je bila samo jedna rečenica:“Sve je izašlo na vidjelo!“ Posljedice ove neslane šale bile su strašne. Jedan si je adresat uzeo život, drugi se izselio iz grada, treći se mjesecima nije ufao izaći na ulicu. Samo mali exkurs: Možda bi, dragi Novogradiščanine, ovako nešto pomoglo tvojim „biserima“.
Sunce sve otkriva. Pred Bogom je „sve izašlo na vidjelo“. Sve što smo mislili i rekli, učinili i živjeli. Zbog toga se bojimo svjetla, bojimo se istine, jer gola istina može obrukati, povrijediti, čak ubiti.
Kako je dobro da Božje svjetlo istinu ne samo otkriva, nego je u ljubvavi i pokriva. Bog nas ne želi obrukati i povrijediti. Bog ne želi doticati naše rane da bi po njima kopao i pri tom se naslađivao. Ne! Bog ih dotiče jer ih želi izliječiti! Kao dobrom liječniku smijemo Bogu pokazati sve naše rane jer On će ih izliječiti i povezati.
U našem svijetu često ima istine ali bez ljubavi, a i ljubavi bez istine. Kada ljudi jedan drugome istinu kažu u lice bez imalo ljubavi ili s puno ljubavi jedan drugome lažu, uvijek će se vrijeđati i ponižavati, čak obezčastiti. U Isusu su čitava istina i ljubav jedno! Isus nikada ništa nije prekrio pokrivačem ljubavi što nebi bilo istina. Ali On nikoga nikada nije konfrontirao s istinom a da to ljubavlju nebi prekrio.
Sunce je oboje: blistavo svjetlo i toplina koja ozdravlja. Božje je svjetlo kao sunce: čitava istina i sva ljubav prema nama. U Isusu se susreću istina i ljubav. Isus je sunce koje trebamo za život!
„Jahve, Bog, sunce je i štit: on daje milost i slavu!” Psalam 84,12
|
- 00:07
-
Ukupno Komentara
(8)
Bog je vjeran
I danas mi je, dragi moji, posebno u mislima i na srcu naš prijatelj Alpacino, koji je u vrlo kratkom vremenu doživio nekoliko teških životnih situacija. I dok sam predvečer, kada je nesnosnu žegu dana počela zamjenjivati svježina, šetao s mojim malim psom, misli su mi bile uz njega. I sjetim se jednoga davnoga događaja.
Za vrijeme jedne semestarske prakse zajedno s još jednim kolegom organizirao sam dvotjedni odmor za mladež u jednom lijepom dijelu Njemačke. Proveli smo prekrasne dane s dvadeset mladih ljudi. Dugo smo šetali po velikoj šumi, skaupljali gljive i sami ih kasnije kuhali. Često smo znali šetati i noću i divili se savršenoj tišini i nebu obasjanom zvijezdama. Svakoga smo dana uz različite igre i diskusije o svemu i svačemu, čitali Bibliju. Odabrali smo Knjigu otkrivenja Ivana apostola, i to njen početak, koji se rijetko čita na misama. Početak Knjige otkrivenja je u znaku broja sedam:“Govoraše: "Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: U Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju." Ivan kasnije navodi sedam svijećnjaka i sedam zvijezda, koje simboliziraju tih sedam Crkava, odnosno sedam anđela tih Crkava. U daljnjem tekstu Isus nudi nadu svojim zajednicama, što je ove mlade ljude doista impresioniralo i približilo živoj vjeri u Isusa Krista. Oduševljeno su pjevali, radovali se, zahvaljivali, smijali se. Kao da je jedan dio neba sišao na zemlju. Takav smo osjećaj imali.
A onda je došao dan povratka. S puno zahvale i pohvala sjećali smo se proteklih zajednički provedenih dana. Odjednom se nadviše debeli crni oblaci iz kojih je ljevala kiša, sijevale munje i grmjeli teški gromovi. Obuzeo me je strah za ove mlade ljude. Mislio sam na njihovu svakidašnjicu u školi, ulici, roditeljskom domu. Pomislio sam, da li će uspjeti održati svoju vjeru i radost za Isusa kada ih obuzmu životne brige. S tmastim oblacima u mojoj su se duši nadvijali i mračna pitanja i brige. A onda se na trenutak otvori nebo i zablista sunce. I pred našim se još pomalo plašljivim očima pokaza prekrasna duga. Kao da nam je sedam njenih boja doviknulo:”Bog je vjeran!” Smirio sam se i razmišljao o obećanju i vjernosti Božjoj “koji je u nama započeo svoje dobro djelo, i koje će ga dovršiti”. Danas, puno godina nakon ovoga dramatičnog iskustva mogu pun zahvale potvrditi: Bog je vjeran! On je ove mlade ljude izveo iz puno teških situacija i iskušenja. I tebe će, dragi moj Alpacino! Vjeruj! Žar vjere i ljubavi nije nekakav plamičak zapaljene slame koji začas izgori i iza sebe ostavi ugašeni papeo.
Tebi će, u tvojoj boli zbog izgubljenog djeda, ove moje riječi o Božjoj vjernosti možda izgledati daleke, nestvarne, nepraktične. Vjerojatno neće ublažiti tvoju tugu. Možda ćeš pomisliti, kako taj vjerni Bog koji nas toliko ljubi da je radi nas svoga jedinoga Sina poslao u smrt, može dopustiti da njegov stvor, ti, ni kriv ni dužan moraš toliko patiti? Bez jake vjere bi ovo bilo pitanje bez odgovora koji nudi nadu. Međutim ako znademo da Bog nikada ne kažnjava nego samo opominje, da nas Bog kroz razne životne situacije iskušava i na taj način jača našu vjeru, onda sve ovo dobiva smisao. I poslije tvoje oluje, nevremena i gromova zasjati će sunce i pokazati se prekrasna duga. U to sam uvjeren. Zato nemoj zdvajati! Poslije kiše dolazi sunce, i tada najljepše grije!
U tom te smilu, dragi Alpacino, srdačno pozdravljam i unaprije se s tobom radujem skoroj dugi!
|
- 00:52
-
Ukupno Komentara
(5)
Time is Money
Navodno je Edison rekao „Vrijeme je novac“. Ova nam je izreka vjerujem svima dobro poznata. Ona je temeljni princip modernog svijeta a posebno kapitalizma u kojem sve mora ići brzo-brzo, uvijek brže. Posljedica je efekt, da na kraju možda imamo puno novaca, veliki profit ali sve manje vremena.Međutim ova izreka baš i nije korektna, jer ima ljudi koji imaju bezgranično vremena ali nemaju novaca. A na drugoj pak strani ima ljudi koji imaju puno novaca a skoro ništa vremena. Dakle što je Edison sigurno mislio jeste: Vrijeme i novac su konvertibilne monete, a suma vremena i novca je konstanta.
Međutim nas ovdje novac uopće ne zanima. Ne radi toga što je nevažan, nego radi toga što će mo o vremenu reći nešto ali iz druge perspektive. Vrijeme nije novac! Vrijeme je puno više od novca. To ljudi shvate najkasnije onda kada je isteklo sve vrijme koje se međutim nikakvim novcem ovoga svijeta nemože nazad kupiti.
Vrijeme pripada Bogu. On vrijeme drži u svojim rukama i dijeli ga nama. Kada bi se zapitali: od kuda ja zapravo imam moje vrijeme, sate, dane godine moga života? Onda je odgovor: To mi je jednostavno darovano. Bog nam daruje vrijeme našega života. I Bog će jednom upitati nas, što smo učinili s tim skupocijenim darom, da li smo ga ispravno koristili?
Ispunjeno ili izgubljeno vrijeme
Za vrijeme jednoga godišnjeg odmora na Lago di Garda u sjevernoj Italiji u mjestu Salo vidio sam na samoj obali jezera jedan stariji, omanji lokal. Iznad ulaznih vrata stajao je pomalo nesvakidašnji natpis iz kojeg je govorila duboka ozbiljnost a ujedno i gnjevni humor: “Al tempo perduto!“ „Ka izgubljenom vremenu!“
Zar nebismo na mnogim kućama, noćima, zadovoljstvima, mnogim susretima ali i mnogim životima mogli napisati: Ka izgubljenom vremenu?!
S vremenom često postupamo kao s nekom nevažnom stvari. Gubimo ga tražeći sreću i radost. Borimo se protiv njega kao protiv kakvog protivnika. I kada ono prođe onda bi ga rado imali još jednom. A kad onda na kraju iznad našega života bude stajalo: Ka izgubljenom vremenu?
Bog želi da je naš život ispunjeno vrijeme, nađeno vrijeme, smisaono vrijeme. Svaki dan bez ljubavi i prisutnosti Božje izgubljeno je vrijeme, pa makar mi dobili neznam što. Svaki dan u osobnom susretu s Isusom, skrovit u njegovom milosrđu, ispunjeni je dan. Svaki dan kojeg smo dobili od Boga, svaki dan u kojem možemo računati na Njegovu dobrotu, svaki dan koji počnemo u Njegovo ime, svaki dan kojeg na kraju vratimo u Božje ruke, ispunjeno je vrijeme. Kao nekakvo strašilo stoji iznad puno toga što započnemo samo jedna riječ: uzalud!
Zbog toga bi trebali koristiti vrijeme kako bi ga živjeli s Bogom. Pa i kad negdje zakažemo, tu je Njegova ljubav.
„Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!“ Pavlova poslanica Efežanima 5, 15-16
Ako je istina da kršćanin kao dijete Božje živi u punini vremena kako čitamo u Bibliji, onda bi se nas kršćane trebalo prepoznati po tome, da imamo puno vremena.
Tko ljubi, ima vremena
Trčimo kroz život tako da nam često nedostaje daha. Sputani smo kao u nekoj mreži žurbom i manjkom vremena. Moderno nas vrijeme goni i izaziva strah da nebismo što promašili. Prilikama smo uvijek par koraka iza. Poriv za više i uvijek novo ne dopušta nam da se smirimo. Ta trka je kao neko prokletstvo, a duša nam pri tom propada. S ljudima rotiraju pojmovi i slike, jezik (onaj kojim govorimo, ne organ) je sve „tanji“, gube se mjere i norme života.
Ali ono najluđe na toj trci jeste, da mi sjedimo mirno. Sjedimo ili u automobilima i letimo mimo mirnih slika, ili sjedimo u udobnim foteljama i gledamo slike koje nam lete ispred očiju. Dok čovjek sjedi i biva sve debljim i tromijim, ispred očiju i duše mu lete slike i događaji.
Hektičnoj trci zla može se suprotstaviti samo opuštenost i intenzitet ljubavi. Tko ljubi, ima vremena! Imati vremena nije pitanje satova i zvanja, kalendara i zadaća. Imati vremena je pitanje ljubavi i skrovitosti. Tko je zahvaćen ljubavlju prema Bogu, ljubavlju prema bratu čovjeku, ljubavlju prema nekoj zadaći, isplativoj budućnosti, imati će uvijek puno vremena.
Ako je nad nama kao neka mreža u kojoj smo sputani prostrta hektika, strah i gramzljivost, brige i trka, onda je ljubav Božje kao mreža ispod nas koja nas čuva od dubokoga pada. Životni strah i trka života love nas i što se više opiremo sve nas čvršće sputava. Ljubav nas Božja oslobađa i čuva. I što se više oslonimo na tu ljubav time će mo više osjetiti sigurnost i snagu te ljubavi.
„Izvuci me iz mreže koju mi zapeše, jer ti si moje utočište. A ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj! Moje je vrijeme u tvojim rukama!“
(Psalm 31,5.15)
|
- 13:05
-
Ukupno Komentara
(13)
Milostiv je i milosrdan Gospodin…
Kroz dugu povijest ljudskoga roda provlači se kao krv crvena nit boli i stradanja, patnje i smrti. Kako su ljudi samo mogli sebe i druge, ali i svoj životni prostor tako povrijediti. Iz toga je rezultirala nužda i patnja, žalost i bol. Prema volji Božjoj svijet je trebao biti bogat I lijep, a život radostan i ispunjen. No on je postao jadan jer su ljudi Bogu okrenuli leđa i svoj spas tražili negdje drugdje. Ali Bog na našu bijedu odgovara svojim milosrđem. I isto se tako kao krv crvena nit kroz cijelu ljudsku povijest provlači milosrđe Božje. I Bog plete kroz povijest svoju crvenu nit, crvenu nit svoga bezgraničnog milosrđa.
Njemačka riječ milosrđe zove se „Barmherzigkeit“ i znači: biti uz jadno srce! Bog je svojom cijelom ljubavi uz naša jadna srca. Ako naše srce pati jer nije ljubljeno i jer je razočarano, Bog je uz njega! Ako nam je srce rastrganao žalošću i bolju, Bog je uz njega! Ako nam je srce očajno zbog krivnje i neuspjeha, Bog je uz njega! Ako nam srce luta tamnom noći usamljenosti i napuštenosti, Bog je uz njega! Ako nam je srce slomljeno nesrećom i gubitkom, Bog je uz njega! Ako nam je srce ispunjeno dvojbom i očajem, Bog je uz njega! Ako nam se srce bori sa smrću, Bog je uz njega!
U Isusu Kristu je Bog uz naše jedno srce. On dotiče našu bijedu, dijeli našu bol, naše suze padaju na Njega. On sam nas prihvaća, jer mi Mu ležimo na srcu. Njegova toplina, njegova utjeha i spas teče iz Njegovog srca u naše. Ovdje se događa izmjena, Bog uzima našu bijedu i daruje nam svoje milosrđe. Kad je Bog uz naše jadno srce i mi ležimo na Njegovom bogatom srcu, sve je tada u redu. Da, jer mi smo Mu na srcu!
“Veliko je, Gospodine, tvoje milosrđe!”
(Psalam 119,156)
|
- 16:55
-
Ukupno Komentara
(7)
ŠTO JE SMISAO?
Kada bi na ulici upitali mlade ljude što je smisao života, bojim se da bi čuli svakojake, ali ne bar donekle prave odgovore. Za vrijeme studija smo napravili takovo jedno ispitivanje i to u ne baš malom gradu, i dobili samo tri spontana odgovora. Jedna je djevojka rekla:“ Smisao moga života je ljubiti, raditi, umrijeti!“
U ovom brzom, cool odgovoru nalazi se u stvari najdublja ljudska čežnja. Naravno da je ova djevojka mislila na tjelesnu ljubav, ljudski rad i zemaljsko umiranje. Pa ipak u tom odgovoru biva jasnim da mi ljudi život smatramo smisaonim ako smo u njemu ljubili i ako smo ga ispunili. Čeznemo za onom posljednjom ljubavi koja je bezuvjetna, neograničena, neizmjerna. Koja ljubav uključuje sve nizine i traje do smrti? Koja ljubav izdrži sve granice i preživljava sve poteškoće? Čak i prava prijateljska ljubav može naići na svoje ranice. Samo je Isusova ljubav prema nama ta koja sve može jer je savršena i na kraju jedina koja još vrijedi. Život je smisaon i dobar ukoliko je utonuo u Isusovu ljubav. To nipošto ne znači, da međusobnu ljubav ne trebamo. Dapače! Sam je Isus rekao „Kako ćeš ljubiti Boga kojega ne vidiš, ako ne ljubiš brata kojega vidiš!“ Naravno da je Isus mislio na brata čovjeka, ne brata po krvi, kojeg ionako ljubimo.
Veliki ja dar da možemo raditi, micati rukama i misliti glavom. Međutim sam naš rad nemože biti ispunjenje života. Rad je, uostalom kao i novac, sredstvo za život ali nikako smisao života. Samo je jedan posao koji je doista savršen i trajan. Isosov posao za nas koji sadrži i njegovu muku, križ i smrt. Taj posao može biti noseći temelj našega rada. Njegovo nas djelo nosi, pa smo slobodni za naš učinak. A kad više nemožemo raditi tada smo oslobođeni pritiska za učinkom, jer naš život dobiva posljednji smisao u Isusovom djelu za nas.
Može li smrt biti posljednji smisao života? Možemo li doista izdržati to da smo spašeni i da svejedno moramo umrijeti? Samo je jedan čiji je život imao smisao u umiranju. Isus je rođen kako bi cijeli svoj život uložio za nas. Njegova smrt iz ljubavi prema nama i radi nas završava u životu koji našem zemaljskom umiranju daje nadu u život poslije smrti. Ljubav koja je cjelovita, djelo koje je savršeno, smrt koja završava životom. Isusova ljubav, posao i smrt noseći su elementi našega života. Oni nam nude skrovitost i čine nas slobodnim. Oni nam pomažu da se sa svime pomirimo i ujedno nam nude nadu. To je smisao života!
„Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo!“ (Pavlova poslanica Efežanima 2,10)
Dug ili ispunjen život?
Jedan si je bogataš dao sagraditi prekrasnu vilu. Uselio je u tu kuću iz snova sa svim njenim predivnim odajama i skupocijenostima. Ali u njegovu se radost uvukla izvjesna doza tuge, jer je počeo razmišljati o prolaznosti života. Mislio je:“Kad bih barem mogao živjeti tristotine godina!“
Da li bi mogli izdržati jedan tako dug život? I nebi li nam i to bilo prekratko da bi mogli ispuniti sve naše ljudske želje i željice? „Sedam bih života želio imati. A imam samo jedan!“ rekao je Albrecht Goes. Ne krije li se iza ove sulude želje zabluda da se život ispunja samo njegovom dužinom? Bog je ljudski život sasvim drugačije zamislio. Uredio ga je u tri stadija. Ta tri stadija zajedno su cjelina, punina i pravi život. Prvi je stadij zemaljski život. U taj život dolazimo rođenjem od majke. To je čudo, veliki dar. Ali zemaljski je život nas ljudi slomljen grijehom i treba ga obnoviti i promijeniti. Drugi stadij je duhovni život. Našim ponovnim rađanjem postajemo od ljudske djece djeca Božja. I to je čudo i veliki dar. Duhovni život, život u vjeri usmjeren je na treći stadij, na vječni život. Uskrsnućem će mo doći u novi svijet. Time će mo doživjeti savršenstvo života. Sva ova tri stadija idu jedan s drugim. Svaki je važan, i samo sva tri čine cjelinu, puninu života. Zemaljski život rođenjem od majke, duhovni život preobrazbom od djece ovoga svijeta u djecu Božju, i vječni život uskrenućem u novi svijet – to je cjeloviti život. Izdržati će mo sva tri stadija. Bog nas čeka u svojoj neizmjernoj ljubavi kako bi nam darovao – ne baš pod svaku cijenu dug - ali cjeloviti život.
„Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.“ (Pavlova poslanica Rimljanima, 6, 4-5)
|
- 12:15
-
Ukupno Komentara
(6)
OVČJA GLAVA
Poznatog slikara P.Bruegela (1525 – 1569) zvali su i „seljak Bruegel“, jer potječe iz seljačke obitelji i jer je puno svojih slika posvetio seoskom životu. Kada je kao poznati slikar u Briselu nazočio nekoj velikoj svečanosti, ironično ga upita nekakav uvaženi gospodin:“Gospodine Bruegel, zar vas poneki puta ne zaboli što ste imali tako strašno djetinjstvo i mladost? Čuo sam da ste godinama čuvali glupe ovce?“ Bruegel ga pogleda i oštro mu odgovori:“ Znate što, od ovaca se puno toga nauči za život, a prije svega od tada ja svaku ovčju glavu preopoznam na prvi pogled!“
Tko želi biti ta ovčja glava? Često puta nekoga čovjeka, kojega smatramo naivnim, znamo posprdno nazvati ovcom. Možda i neznamo da je to krivo, jer od ovaca stvarno možemo naučiti nešto jako važnoga o životu: život je upućenost na drugoga, život je komunikacija i povezanost. Sve druge životinje na prvi pogled bolje prolaze. Lav ima svoju snagu, leopard brzinu, jelen raskošne rogove, zmija otrovne zube, jež bodljike, konj rasu. Sve to ovca nema. I zbog toga je smatramo glupom i slabom. Pa ipak bolje joj je od svih jer ima pastira koji se za nju brine, prati je i čuva. Ovce se na moraju boriti. Brižno ih se čuva i hrani, pa čak i voli. Pastir poznaje svaku svoju ovcu. On u naručju nosi mlado janje, odrasle ovce vodi, brine se o bolesnim i čuva umorne. Blago onome tko je ovca i ima dobroga pastira!
Isus kaže:“Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce moje!“
(Ivan 10,14-15)
|
- 13:01
-
Ukupno Komentara
(9)
IMAMO SVOJE IME
Znamo li tko smo? Da li je dovoljno da nam se ime nalazi u putovnici, na vratima, na poštanskom sandučiću? Naše je ima naš identitet. Ali tko smo mi?
Prije se u Kini nitko nije usudio izgovoriti ime djeteta. Vjerovali su da bi izgovorom imena djete obuzeli zli dusi, pa su se bojali. Taj je strah i danas prisutan kod nekih urođeničkih plemena. Ne izgovaraju ime djeteta jer misle da će demoni ovladati tom djecom. Jedno pleme koje se oslobodilo ovoga poganskog straha, svoju je slobodu doživjelo vjerom u Isusa, koji nas zove našim imenom.
Naše je ime jedinstveno. Ono je naše ne samo vlastito ime nego i nešto što samo nama pripada. Ali s time nije povezana samo jedincatost, tajnovitost nego i tama, grijeh, sudbina. Zbog toga naše ime treba domovinu, dom, gdje će ga se čuvati, gdje će biti zapisano. Naše će ime biti povezano s imenom koje je nad svakim imenom. Naše je ime zapisano u Božjoj knjizi života. On nas naziva našim imenom kojem je po Kristu pridodan jedan novi identitet, identitet kršćanina. Kod krštenja nam se ne daje ime, nego našim imenom se krstimo u Njegovo ime. „Krstim te u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga!“ Tim su činom sva druga imena, ljudi i sile izgubili utjecaj na nas, a mi smo obećani Isusu kao njegovo vlasništvo. Na to naravno moramo odgovoriti i izživjeti u vjeri. Tada će naše ime, naš život i naš identitet biti čuvano u životu Isusovu. Iznad našeg imena svijetliti će Njegovo ime.
Bog nas zove: “Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: "Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Izaija, 43,1)
Ovih je dana, dragi moji blogeri, jedan naš mladi prijatelj zapao u tešku situaciju. Dosta nas je koji smo mu izricali podršku, tješili ga, hrabrili za budućnost. I ja sam ovaj post napisao za njega. Robovi nisu imali svoga imena. Samo slobodni imaju tu privilegiju. Bog nas je stvorio, dao nam neumrlu dušu, zdrav razum i slobodnu volju. Dao nam je ime slobodnjaka. Ali da nije bilo posljednjeg dokaza Njegove neizmejrne ljubavi prema nama, da na križ i u smrt nije poslao svoga jedinogođenoga Sina, ništa nam naš zdrav razum i slobodna volja nebi koristili. Uz sve što nam je dao, on nas je i otkupio, i zato smo mi njegovi.
A našem dragom prijatelju evo želim da iz ovih riječi proroka Izaije crpi snagu da prebrodi sve poteškoće, da stekne pouzdanje, ta sigurnost da nije sam. „Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.“ (Izaija, 43 2-3)
Mi smo s našim mladim prijateljem, ali „Ako je Bog s nama, tko nam što može!“
|
- 17:32
-
Ukupno Komentara
(10)
DA LI ME ITKO RAZUMIJE?
Jednoga dana dođe mi uplakana djevojčica i reče:“Nitko me ne razumije!“ Ja joj na to odgovorim:“Pa ti imaš roditelje koji se o tebi brinu.“ „Da, ali ni oni me ne mogu razumjeti!“ Onda je ja upitam:“Imaš li prijateljice ili prijatelje s kojima možeš podijeliti misli koje te zaokupljaju?“ „Ma imam, svi su oni dobri, ali ono što me u mojoj nutrini tišti ne mogu ni oni razumjeti!“ Onda je upitam:“Razumiješ li ti sebe samu?“ Djevojčica odjednom prestane plakati i nakon nekoliko časaka mi reče:“Pa ni ja se sama potpuno ne razumijem!“
Da, mi sami nemožemo razumjeti sebe same. To je nešto što je nama ljudima svojstveno. Mi smo kao neko obećanje kojega se ne drži. U posljednjim stvarima se sami ne možemo razumjeti. Na vrhuncu sreće, u dubini boli, u zadnjim pitanjima istine, u usamljenosti smrti, u odgovornosti pred Bogom mi naš život ne možemo podijeliti s drugima. Uvijek ostaje jedan dio usamljenosti. To nam pripada od Adama i Abela, od Kaina i Babilona. I to spada u teret otuđenog čovjeka.
Jedincatost čovjekova uvijek je i njegova usamljenost. Ali Bog u svojoj ljubavi s nama dijeli naš život s potpunim razumijevanjem. Njegovo poznavanje nas postaje suživot, suradost, supatnja, suumiranje i konačno za-nas-uskrsnuće. Netko me dakle ipak razumije!
„Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio!“ (Ivan 13,1)
|
- 19:12
-
Ukupno Komentara
(10)
LJUBAV NE SPADA U PAKET NEGO MEĐU LJUDE
Na današnji se blagdan Duhova na misi čita ovo Evanđelje:
„I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: "Mir vama!" To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im."
Ivan 20. 19-23
Dragi moji, na ovo me je kratko razmišljanje o današnjem blagdanu Duhova, motivirao lijepi komentar našega prijatelja, blogera Novogradiščanina, koji, komentirajući moj jučerašnji post „Vjera i smrt“ na kraju kaže:“Volio bih još u svom životu vidjeti ljepota koje je On stvorio i naići na tragove Njegove dobrote .“
Dva čovjeka koja se jednostavno vole, ne mogu tu svoju ljubav uloviti i spakirati je u paket i tako sačuvati. Međutim oni tu svoju ljubav mogu itekako intenzivno doživjeti i osjetiti – u konkretnom držanju i ponašanju onoga drugoga prema meni. Mogli bismo reći da je jako slično i s Duhom Svetim, snagom duha Božjega, koji nije za čuvanje nego za doživljavanje.
Zbog toga se nalaže pitanje: po čemu se prepoznaje djelovanje duha, kako ga se osjeća? Sveto pismo navodi nekoliko tipičnih „plodova“, dakle djelovanja Duha Svetoga, na primjer: pravednost, mir, dobrota i ljubav. Ove „plodove“ ne možemo lako ubrati i skupljati; ali njih možemo doživjeti u odnosu među ljudima i kao određenu kvalitetu međuljudskih odnosa: pravedno, mirno, dobrodušno, blago…
Način ophođenja s ljudima i živući susret ljudi postaju kao mjesto ili prostor na kojem se djelovanje Duha Božjega može iskusiti – nenametljivo ali uvjerljivo. Snaga Duha Božjega prodire u naše zajedništvo ukoliko smo za to zajedništvo otvorili naše srce i osjetila.
Zbog toga su Duhovi, zbog darova Duha Božjega koja su nam darovana, i danas velika svetkovina. U odnosu na druge svetkovine crkvene godine u prvome planu danas nije sjećanje, nego potpuno aktualna sadašnjost i djelovanje Duha Božjega danas! Ključ za slavljenje današnje svetkovine jednostavni je poziv „Dođi Duše presveti…!“ Jer tko svoj glas pridruži velikoj zamolbi milijuna drugih, već je počeo otvarati vlastito srce djelovanju Duha Božjega…
KOJI SU TO „PLODOVI“ ILI DAROVA DUHA SVETOGA?
Ima ih sedam:
MUDROST: "mudar" je čovjek sposoban razlikovati važno od nevažnoga u životu; sposoban je uživjeti se u drugoga i iznutra "vidjeti" i "čuti" ono najdublje u njemu; "mudar" je čovjek sposoban u Božjem svjetlu "gledati" i "prosuđivati" cjelokupnu stvarnost.
RAZUM: "razuman" čovjek "otvoren" je i kritičan u razumijevanju sebe, svijeta i ljudi; sposoban je "čuti" i razumjeti Božju riječ koja nam se na različite načine objavljuje (osobito Riječ koja nam je objavljena u Isusu Kristu).
SAVJET: čovjek koji ima "dar savjeta" sposoban je savjetom pomoći drugome u donošenju njegova osobnog mišljenja i osobne odluke, osobito u važnim trenucima njegova života (za to je sposoban onaj koji drugoga zna "iznutra" slušati te mu se ne nameće svojim "savjetima" nego mu ostavlja mogućnost za slobodan izbor); imati "dar savjeta" znači također biti sposoban primati savjet od drugoga i, osobito, tražiti "savjet" u slušanju Božje riječi.
JAKOST: "jak" čovjek sposoban je hrabro živjeti ljudsku i kršćansku istinu; dosljedan je i sposoban izdržati i onda kad je teško vjerovati i nadati se; svoje povjerenje i svoju ljubav prema Bogu i ljudima temelji na Božjoj vjernosti i ljubavi.
ZNANJE: čovjek s "darom znanja" traži i radosno prihvaća istinu; prepoznaje i "zna" ljude, svijet i Boga u njihovoj najdubljoj stvarnosti; "priznaje" drugoga i raduje se kad nasluti bogatstvo njegove osobe.
POBOŽNOST: istinski "pobožan čovjek" živi u najintimnijoj povezanosti s Bogom. Bog je za njega Otac kome se smije bez straha i s ljubavlju obraćati.
STRAH BOŽJI: "dar straha Božjega" ("strahopoštovanja") čini nas sposobnima da shvaćamo i doživljavamo Boga kao najdublju i najveću Tajnu, kao "Prisutnog" i kao "Nedostupnog" (Bog nam je "bliži od nas samih" ali nam je i neizrecivo "dalek" jer je neizrecivo "drugačiji" i "veći" od nas); biti ispunjen "strahom Božjim" znači također biti ispunjen "strahom od grijeha", tj. ne biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je "dar straha Božjega" i novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo; ljubav je pažljiva.
“Volio bih još u svom životu vidjeti ljepota koje je On stvorio i naići na tragove Njegove dobrote “, rekao je naš prijatelj Novogradiščanin. Neću ja nuditi nikakve odgovore. Prepuštam vama, dragi moji, da evo pod prizmom ovih sedam darova „analizirate“ ovaj citat. Vjerujem da će te u svakom od ovih darova jasno uočiti „tragove Njegove dobrote“.
Ne mogu se nikako oteti dojmu naših prošlih blogerskih dana. Nekoliko nas je bilo potišteno, razočarano, u strahu. I mnogi su od nas pohrlili riječima utjehe, savjetom i iskazivanjem solidarnosti uhvatiti pod ruku pogođene nam prijetelje, koji su u tome doživjeli olakšanje, ohrabrenje, radost. Nije li to upravo to djelovanje snage Duha Božjega? Ja vjerujem da jeste! Spomenuti ću na kraju definiciju pakla moga profesora dogmatike, koji je rekao:“Pakao je stanju u kojem ne možeš ljubiti i biti ljubljen!“
Naka vam je lijep današnji blagdan Duhova! Sve vas, drage/dragi moje/moji puno bratski voli i iskreno pozdravlja vaš
Baća Iva
|
- 02:07
-
Ukupno Komentara
(12)
VJERA I SMRT
Što je vjera?
Na jednom satu vjeronauka za krizmanike, još kao praktikant, htio sam im zorno objasniti što je vjera. Uzeo sam u ruku novčanicu od 10 Maraka i podigao je. Odjednom su svi otvorili oči i čekali što će se dogoditi. „Vjerujete li da je ovo prava novčanica od 10 Maraka?“ upitao sam ich. Svi su klimali glavom, neki su glasno potvrdili. Pitao sam dalje:“Ova je novčanica za vas, dati ću je jednome od vas. Vjerujete li?“ Krizmanici su me gledali začuđeno, s nevjericom. Uvjeravao sam ih i dalje da će netko od njih dobiti ovu novčanicu. Nekoliko njih je povikalo da vjeruju u to što im govorim. Onda sam im malo predbacio, da baš nisu jako vjerovali mojim riječima. Odjednom jedan krizmanik ustane, dođe naprijed do mene i ispruži ruku. I ja mu dam novčanicu od 10 Maraka. Kada se sav radostan vratio na svoje mjesto gledao je kako se ostali ljute što oni to nisu napravili, što nisu vjerovali i što se nisu ufali doći do mene. Sada sam im mogao lako mogao objasniti što znači vjera: slučati riječ, ustati, poći i primiti ono što je obećano u riječi, ali i s time živjeti. Mnogo nas je koji vjerujem u Boga i njegovu egzistanciju smatramo istinitom, ali to je sve. Ne idemo k Njemu, ništa ne primimo, pa nemamo ni po čemu živjeti. To je mrtva vjera glave. Ali živa vjera srca ustaje i dobiva sve što nam je Bog obećao, i po tom živi.
Najljepše od ove priče s novčanicom od 10 Maraka bilo je, da su krizmanici poučeni ovim primjerom s drugačijom motivacijom prstupili krizmi.
„Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada!“ (Ivan 6,35)
Bez Boga u tamu i smrt
Prema antičkim gorostasima, Titanima, dobio je i gorostas oceana, brod „Titanik“ svoje ime. Taj su brod slavili kao trijumf ljudske tehnike i držali su da ne može potonuti. Objesni i oholi radnici u brodogradilištu su navodno na dno broda napisali parolu „No God – no Pope!“ Dakle „Ne trebamo Boga – ne trebamo papu!“ Kada je brod krenuo na svoje prvo putovanje od Engleske u Ameriku, među 1800 putnika bili su najbogatiji ljudi tatašnjega svijeta. I dok su ljudi po palubama jeli i pleseli, zadovoljavali se na barovima i veselili, ledena santa je već bila blizu broda. Nitko od posade niti od putnika nije ni pomislio na bilokakvu opasnost. Ni sam kapetan, unatoč upozorenjima preko radio stanice, nije mijenjao kurs. Vjerovao je da će ovaj brod savladati sve prepreke. U noći 14. travnja 1912. godine brod je naletio na ledenu santu i raspolovio se. Samo je manjina putnika mogla biti spašena u čamcima za spasavanje. 1517 ljudi našlo je groznu smrt u ledenoj vodi oceana, odjeveni u krzna, s teškim nakitom o vratu i rukama. Nestao je sav sjaj i sve bogatstvo. Tako siguran Titanik potonuo je i još se nalazi na dnu oceana. I dok je taj super brod polako tonuo i sasobom u dubinu nosio stotine ljudi, brodski je orkestar svirao „Bliže, o Bože moj!“
Kako često isplovljavaju brodovi našega života na pučinu. Na mnogima se lako dade pročitati uvjerenje „No God!“ Koliko se brodova života razbilo na sentama leda od nužde i bijede, boli i krivice. A često se i oholost i objesnost pretvaraju u čežnju i molitvu:”Bliže, o Bože moj!”
„Jahve se iskaza i sud održa; grešnik se spleo u djela svoja. Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek, ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.“(Psalam 9, 17.10)
|
- 01:31
-
Ukupno Komentara
(6)
RAZMIŠLJANJE U HLADNOJ, KIŠNOJ LIPANJSKOJ NOĆI
Svjetionik
Svjetionik bez svjetla nije samo beskoristan nego i opasan. Brodovima na pučini na nudi orijentaciju. Na putu je i samo šteti.
I kršćanin, iz kojega ne svijetli Isusova ljubav, stoji na putu i smeta.
Ali svjetionik koji svijetli šalje brodovima spas i orijentaciju. Ali dok on svoje svjetlo šalje na daleku pučinu, oko njega je veliki mrak.
Mnogi ljudi, koji su drugima bili svjetlo, često se u nutrini svoje duše bore stamom. Kierkegaard, kojeg smo upoznali neki dan, cijeloga se svoga života borio s depresijom. Veliki Božji ljudi koji su mnogima bili blagoslov, često su bili osporavani i u svojoj nutrini opterećeni. Svjetlo vjere die u daleki svijet i pomaže mnogim ljudima. A pod nogama mu je često puta tama. Činjenica, nad kojom se moramo zamisliti. Ali isto tako činjenica koja može tješiti.
Isus kaže o Pavlu:“Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti."
(Djela apostolska 9, 15 -16)
Ljubavno pismo
Jedna princeza dobije jednoga dana od svoga zaručnika za rođendan veliku, tešku pošiljku. Sva znatiželjna i uzbuđena otvori je i u njoj nađe tešku željeznu kuglu. Duboko razočarana i uvrijeđena baci ona tu tešku kuglu na kameni pod. Ali čim je kugla pala na pod otvori se njena željezna čahura i iz nje se počne kotrljati srebrena kugla. Princeza uzme u ruku srebrenu kuglu i počne je okretati sa svih strana. Odjednom se otvori srebrena kugla i iz nje zasja zlatni mala kutija. Princeza je brižno poče okretati i ugleda jedno malo dugme, pritisne ga, a mala se kutija otvori. U njoj se zablista skupocjeni prsten s prekrasnim dijamantom, a kraj njega malo pisamce s riječima:”Iz ljubavi prema tebi!”
Tako je i nama s Biblijom. Ova nam se knjižurina na prvi pogled učini stranom i teškom, čudnovatom. Ali tko je uzme u ruku, otvori, tko je počne okretati sa svih strana i onda čitati, ona mu se sve više otvara. Pred očima nam se otvaraju jedna ljepota za drugom, jedna riječ dublja od druge. I sve tako dok ne dođemo do srži – koja liči dijamantu – gdje nam zablista:”Iz ljubavi oprema tebi!”
Biblija je ljubavno pismo Boga nama ljudima. Što ga više čitamo i po njemu živimo osjećati će mo se sve sigurnijim i mirnijim.
„Od kada sam naučio čitati Bibliju svakim mi je danom prekrasna. Čitam je svaki dan. I znam da bez nje više nebih mogao živjeti!“
(Dietrich Bonhoeffer)
|
- 01:34
-
Ukupno Komentara
(15)
VRIJEME JE ZA ŽIVOT
Poslovnim ljudima curi iz ruku kao pijesak. Fizičkim radnicima, poljodjelcima, onima koji rade noću ono je kao mlinski kamen o vratu. Mladi ljudi ne mogu dočekati da prođe. Stari bi ga najradije zadržali. Drugi ga priželjkuju i dočekuj kao prijatelja. Opet drugi Ga proklinju i progone kao neprijatelja. VRIJEME!
Ništa nas ne vara tako kao vrijeme! Vrijeme je novac, tvrdi se. Jedna djevojčica dolazi u trgovinu dječjim igračkama i natovari puna kolica. Kada je došla na blagaju izvadi jedan debeli smotuljak papira veličine novčanica. Kada je vidjela kako je blagajnica čudno gleda, djevojčica reče:“Papir je novac!“ Naravno da je papir pod određenim okolnostima novac; kad ga izda narodna banka kao službenu, posebno tiskanu monetu. Isto tako je ponekad i vrijeme novac.
Možemo li uopće napraviti ovakovu usporedbu?
Vrijeme je daleko više nego novac. Ono je mogućnost za život. U jednome danu se može upropastiti čitav život, u jednome satu se nože naći posljednje ispunjenje života. Ovdje mislim na razbojnika koji je visio na križu uz Isusov. Nakon što je potpuno upropastio svoj poduži život, on doslovno u jednoj minuti dobiva jedan novi, kada je rekao Isusu:“Sjeti me se kad dođeš u krljevstvo svoje!“ Susret s Kristom, koji je ljubav, postaje mjerilom života i ispunjenja smisla. Vrijeme se ne može platiti novcem i ne može izraziti u Kunama, Eurima, Dolarima.
Vrijeme je velika Božja posudba čovjeku. Ono je kao posuda koju možemo napuniti radošću, ljubavlju i životom, ali isto tako posuda koja se, padne li nam iz ruku, razbija u tisuću komada. Bog nam je dao vrijeme da u njemu živimo s Njim po Njegovoj volji. Tako vrijeme postaje ispunjenim i darovanim, vremenom spasenja koje uvire u vječnost. Bog nam je dao ovaj dan, vrijeme za Njega i za život.
„Jedan dan može biti biser, a jedno stoljeće ništa!“ (G.Keller)
|
- 16:33
-
Ukupno Komentara
(2)
GDJE JE BOG?
Jedan se čovjek ruga dječaku koji upravo izlazi iz crkve. „Dat ću ti deset kuna ako mi kažeš, gdje je Bog!“, izaziva on dječaka. Dječak odgovori:“A ja ću vama dati sto kuna ako mi kažete gdje Bog nije!“
Na prapitanje o Bogu ima dva odgovora, dijametralno različita. Jedni tvrde:“Bog nije nigdje. Nismo ga vidjeli. Gdje je Bog bio u Aušvicu, u Blajburgu, u Jasenovcu? Gdje je bio Bog kad je umrlo naše dijete, kad se objesio stric, kad je moj otac ubio majku pa onda sebe? Nigdje ga nema!“
Drugi pak tvrde:“ Bog je svagdje! Vidimo ga u svakoj stvari. Doživljavamo ga u svem stvorenom, čujemo ga u Bibliji, srećemo ga u prijatelju, bratu čovjeku. I upravo u nevolji je on tu. Iskusili smo ga u Aušvicu, Bleiburgu, Jesenovcu. Nigdje Bog nije bio tako blizu kao u tom paklu jada, očaja i boli.“
Bog nije nigdje, Bog je svagdje. Ova dva sasma suprotna uvjerenja stoje jedno prema drugome nedokazana i jedno s drugim ne spojiva.
Možda ima još jedan bolji odgovor na ovo prapitanje o Božjoj egzistenciji. Bog je tamo gdje ga pustimo da uđe. Bog je gospodar svijeta. Ali spoznati ga i doživjeti ga možemo samo, ako mu otvorimo naš život. Gdjegod mi naše srce, naš dom, naš život otvorimo Njemu, On će ući sa svom svojom životnom snagom.
Gdje nije Bog? Ako Bog nije nigdje, onda sigurno nije u srcima onih koji u Njega ne vjeruju, koji svoj život pred Bogom zatvaraju.
Isus kaže:“ Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom." (Knjiga otkrivenja 3,20)
Nema ništa ljepšega nago sjediti na suncu. Sunce sav život na zemlji uronja u nekakav čarobni sjaj:“Nema ništa ljepšega pod suncem nego biti pod suncem“, rekla je Ingeborg Bachmann. A u Knjizi propovjednika se kaže:“Ljupka je svjetlost i ugodno je očima vidjeti sunce.“ (Propovjednik 11,7)
Što je ljeto bez sunca? Prolazi. Ali manjkaju mu dvije važne stvari: sjaj i plod. Sunčevo svjetlo obasjava dane, grije ljude, zemlju, vodu i sve plodove na poljima, drveću i vinogradima vodi k sazrijevanju.
Što je život bez Božje ljubavi? Prolazi. Ali manjkaju mu dvije važne stvari: sjaj i plod. S Bogom su nam dani ljepši, smisaoniji i plodniji. A kad u jesen našega života nebi bilo nikakva ploda da bi ga Bog mogao ubrati, bilo bi to žalosno. Kako bi strašno bilo dan naš život otpadne sa stabla života kao uveli list i odleti u vječnost. Ljeto bez sunca i jesen bez žetve su tužni. Život u ljubavi Božjoj sazrio u zreli plod za Boga, nešto je krasno. Izvor svjetla je uvijek i izvor života. A oba ova izvorana nalazimo samo kod Boga.
|
- 00:46
-
Ukupno Komentara
(4)
|
|
|
