Marketing
Time is Money
Navodno je Edison rekao „Vrijeme je novac“. Ova nam je izreka vjerujem svima dobro poznata. Ona je temeljni princip modernog svijeta a posebno kapitalizma u kojem sve mora ići brzo-brzo, uvijek brže. Posljedica je efekt, da na kraju možda imamo puno novaca, veliki profit ali sve manje vremena.Međutim ova izreka baš i nije korektna, jer ima ljudi koji imaju bezgranično vremena ali nemaju novaca. A na drugoj pak strani ima ljudi koji imaju puno novaca a skoro ništa vremena. Dakle što je Edison sigurno mislio jeste: Vrijeme i novac su konvertibilne monete, a suma vremena i novca je konstanta.
Međutim nas ovdje novac uopće ne zanima. Ne radi toga što je nevažan, nego radi toga što će mo o vremenu reći nešto ali iz druge perspektive. Vrijeme nije novac! Vrijeme je puno više od novca. To ljudi shvate najkasnije onda kada je isteklo sve vrijme koje se međutim nikakvim novcem ovoga svijeta nemože nazad kupiti.
Vrijeme pripada Bogu. On vrijeme drži u svojim rukama i dijeli ga nama. Kada bi se zapitali: od kuda ja zapravo imam moje vrijeme, sate, dane godine moga života? Onda je odgovor: To mi je jednostavno darovano. Bog nam daruje vrijeme našega života. I Bog će jednom upitati nas, što smo učinili s tim skupocijenim darom, da li smo ga ispravno koristili?
Ispunjeno ili izgubljeno vrijeme
Za vrijeme jednoga godišnjeg odmora na Lago di Garda u sjevernoj Italiji u mjestu Salo vidio sam na samoj obali jezera jedan stariji, omanji lokal. Iznad ulaznih vrata stajao je pomalo nesvakidašnji natpis iz kojeg je govorila duboka ozbiljnost a ujedno i gnjevni humor: “Al tempo perduto!“ „Ka izgubljenom vremenu!“
Zar nebismo na mnogim kućama, noćima, zadovoljstvima, mnogim susretima ali i mnogim životima mogli napisati: Ka izgubljenom vremenu?!
S vremenom često postupamo kao s nekom nevažnom stvari. Gubimo ga tražeći sreću i radost. Borimo se protiv njega kao protiv kakvog protivnika. I kada ono prođe onda bi ga rado imali još jednom. A kad onda na kraju iznad našega života bude stajalo: Ka izgubljenom vremenu?
Bog želi da je naš život ispunjeno vrijeme, nađeno vrijeme, smisaono vrijeme. Svaki dan bez ljubavi i prisutnosti Božje izgubljeno je vrijeme, pa makar mi dobili neznam što. Svaki dan u osobnom susretu s Isusom, skrovit u njegovom milosrđu, ispunjeni je dan. Svaki dan kojeg smo dobili od Boga, svaki dan u kojem možemo računati na Njegovu dobrotu, svaki dan koji počnemo u Njegovo ime, svaki dan kojeg na kraju vratimo u Božje ruke, ispunjeno je vrijeme. Kao nekakvo strašilo stoji iznad puno toga što započnemo samo jedna riječ: uzalud!
Zbog toga bi trebali koristiti vrijeme kako bi ga živjeli s Bogom. Pa i kad negdje zakažemo, tu je Njegova ljubav.
„Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!“ Pavlova poslanica Efežanima 5, 15-16
Ako je istina da kršćanin kao dijete Božje živi u punini vremena kako čitamo u Bibliji, onda bi se nas kršćane trebalo prepoznati po tome, da imamo puno vremena.
Tko ljubi, ima vremena
Trčimo kroz život tako da nam često nedostaje daha. Sputani smo kao u nekoj mreži žurbom i manjkom vremena. Moderno nas vrijeme goni i izaziva strah da nebismo što promašili. Prilikama smo uvijek par koraka iza. Poriv za više i uvijek novo ne dopušta nam da se smirimo. Ta trka je kao neko prokletstvo, a duša nam pri tom propada. S ljudima rotiraju pojmovi i slike, jezik (onaj kojim govorimo, ne organ) je sve „tanji“, gube se mjere i norme života.
Ali ono najluđe na toj trci jeste, da mi sjedimo mirno. Sjedimo ili u automobilima i letimo mimo mirnih slika, ili sjedimo u udobnim foteljama i gledamo slike koje nam lete ispred očiju. Dok čovjek sjedi i biva sve debljim i tromijim, ispred očiju i duše mu lete slike i događaji.
Hektičnoj trci zla može se suprotstaviti samo opuštenost i intenzitet ljubavi. Tko ljubi, ima vremena! Imati vremena nije pitanje satova i zvanja, kalendara i zadaća. Imati vremena je pitanje ljubavi i skrovitosti. Tko je zahvaćen ljubavlju prema Bogu, ljubavlju prema bratu čovjeku, ljubavlju prema nekoj zadaći, isplativoj budućnosti, imati će uvijek puno vremena.
Ako je nad nama kao neka mreža u kojoj smo sputani prostrta hektika, strah i gramzljivost, brige i trka, onda je ljubav Božje kao mreža ispod nas koja nas čuva od dubokoga pada. Životni strah i trka života love nas i što se više opiremo sve nas čvršće sputava. Ljubav nas Božja oslobađa i čuva. I što se više oslonimo na tu ljubav time će mo više osjetiti sigurnost i snagu te ljubavi.
„Izvuci me iz mreže koju mi zapeše, jer ti si moje utočište. A ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj! Moje je vrijeme u tvojim rukama!“
(Psalm 31,5.15)
Post je objavljen 15.06.2006. u 13:05 sati.