Marketing
VJERA I SMRT
Što je vjera?
Na jednom satu vjeronauka za krizmanike, još kao praktikant, htio sam im zorno objasniti što je vjera. Uzeo sam u ruku novčanicu od 10 Maraka i podigao je. Odjednom su svi otvorili oči i čekali što će se dogoditi. „Vjerujete li da je ovo prava novčanica od 10 Maraka?“ upitao sam ich. Svi su klimali glavom, neki su glasno potvrdili. Pitao sam dalje:“Ova je novčanica za vas, dati ću je jednome od vas. Vjerujete li?“ Krizmanici su me gledali začuđeno, s nevjericom. Uvjeravao sam ih i dalje da će netko od njih dobiti ovu novčanicu. Nekoliko njih je povikalo da vjeruju u to što im govorim. Onda sam im malo predbacio, da baš nisu jako vjerovali mojim riječima. Odjednom jedan krizmanik ustane, dođe naprijed do mene i ispruži ruku. I ja mu dam novčanicu od 10 Maraka. Kada se sav radostan vratio na svoje mjesto gledao je kako se ostali ljute što oni to nisu napravili, što nisu vjerovali i što se nisu ufali doći do mene. Sada sam im mogao lako mogao objasniti što znači vjera: slučati riječ, ustati, poći i primiti ono što je obećano u riječi, ali i s time živjeti. Mnogo nas je koji vjerujem u Boga i njegovu egzistanciju smatramo istinitom, ali to je sve. Ne idemo k Njemu, ništa ne primimo, pa nemamo ni po čemu živjeti. To je mrtva vjera glave. Ali živa vjera srca ustaje i dobiva sve što nam je Bog obećao, i po tom živi.
Najljepše od ove priče s novčanicom od 10 Maraka bilo je, da su krizmanici poučeni ovim primjerom s drugačijom motivacijom prstupili krizmi.
„Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada!“ (Ivan 6,35)
Bez Boga u tamu i smrt
Prema antičkim gorostasima, Titanima, dobio je i gorostas oceana, brod „Titanik“ svoje ime. Taj su brod slavili kao trijumf ljudske tehnike i držali su da ne može potonuti. Objesni i oholi radnici u brodogradilištu su navodno na dno broda napisali parolu „No God – no Pope!“ Dakle „Ne trebamo Boga – ne trebamo papu!“ Kada je brod krenuo na svoje prvo putovanje od Engleske u Ameriku, među 1800 putnika bili su najbogatiji ljudi tatašnjega svijeta. I dok su ljudi po palubama jeli i pleseli, zadovoljavali se na barovima i veselili, ledena santa je već bila blizu broda. Nitko od posade niti od putnika nije ni pomislio na bilokakvu opasnost. Ni sam kapetan, unatoč upozorenjima preko radio stanice, nije mijenjao kurs. Vjerovao je da će ovaj brod savladati sve prepreke. U noći 14. travnja 1912. godine brod je naletio na ledenu santu i raspolovio se. Samo je manjina putnika mogla biti spašena u čamcima za spasavanje. 1517 ljudi našlo je groznu smrt u ledenoj vodi oceana, odjeveni u krzna, s teškim nakitom o vratu i rukama. Nestao je sav sjaj i sve bogatstvo. Tako siguran Titanik potonuo je i još se nalazi na dnu oceana. I dok je taj super brod polako tonuo i sasobom u dubinu nosio stotine ljudi, brodski je orkestar svirao „Bliže, o Bože moj!“
Kako često isplovljavaju brodovi našega života na pučinu. Na mnogima se lako dade pročitati uvjerenje „No God!“ Koliko se brodova života razbilo na sentama leda od nužde i bijede, boli i krivice. A često se i oholost i objesnost pretvaraju u čežnju i molitvu:”Bliže, o Bože moj!”
„Jahve se iskaza i sud održa; grešnik se spleo u djela svoja. Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek, ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.“(Psalam 9, 17.10)
Post je objavljen 03.06.2006. u 01:31 sati.