Marketing
DA LI ME ITKO RAZUMIJE?
Jednoga dana dođe mi uplakana djevojčica i reče:“Nitko me ne razumije!“ Ja joj na to odgovorim:“Pa ti imaš roditelje koji se o tebi brinu.“ „Da, ali ni oni me ne mogu razumjeti!“ Onda je ja upitam:“Imaš li prijateljice ili prijatelje s kojima možeš podijeliti misli koje te zaokupljaju?“ „Ma imam, svi su oni dobri, ali ono što me u mojoj nutrini tišti ne mogu ni oni razumjeti!“ Onda je upitam:“Razumiješ li ti sebe samu?“ Djevojčica odjednom prestane plakati i nakon nekoliko časaka mi reče:“Pa ni ja se sama potpuno ne razumijem!“
Da, mi sami nemožemo razumjeti sebe same. To je nešto što je nama ljudima svojstveno. Mi smo kao neko obećanje kojega se ne drži. U posljednjim stvarima se sami ne možemo razumjeti. Na vrhuncu sreće, u dubini boli, u zadnjim pitanjima istine, u usamljenosti smrti, u odgovornosti pred Bogom mi naš život ne možemo podijeliti s drugima. Uvijek ostaje jedan dio usamljenosti. To nam pripada od Adama i Abela, od Kaina i Babilona. I to spada u teret otuđenog čovjeka.
Jedincatost čovjekova uvijek je i njegova usamljenost. Ali Bog u svojoj ljubavi s nama dijeli naš život s potpunim razumijevanjem. Njegovo poznavanje nas postaje suživot, suradost, supatnja, suumiranje i konačno za-nas-uskrsnuće. Netko me dakle ipak razumije!
„Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio!“ (Ivan 13,1)
Post je objavljen 06.06.2006. u 19:12 sati.