19.08.2015., srijeda

Kvartovski sevdah i ralje suvlasništva

Biti iz Zagreba Zagrepčanima je jako bitno.
Kozmopolitizmi, migracije, šetanje centra grada kroz vrijeme i prilike – pustimo to sve; jesi iz Zagreba ili nisi. Kuiš.
E, ako jesi, to je isto sumnjivo. Jer otkud su ti roditelji, bake, djedovi…
Naravno, legitimitet procjene uglavnom dolazi baš od onih purgera, koji se najžešće funje na spomen stočne pijace na Zrinjevcu, na blato Savske ulice, na činjenicu arhitektonskog razvoja grada pod stranim silama i židovskim kapitalom. Kegod.
Tri Haberleove zgrade? Prvi zavareni most na jugoistoku Europe? Ne, nula bodova…
Trg Bana Jelačića? Je, o Božiću.
Ali, kuiš, ti to ne kužiš…
Biti iz Zagreba Zagrepčanima je jako bitno.

I onda tako bitan u bitnom legnem spavati, ja, u svojem gradu. Zagrebu.
Serija kratkih klikova semaforskog uređaja za slabovidne prijeđe u drugi ritam taman na granici mog prvog sna; opet iz početka…
Taman kad me prene dim hiljade cigareta odjednom, koji dopire iz stana ispod i kroz prozore i ventilacije, iz auta na semaforu krene treštati derventska Mara sa pripadnim Lolama. U spuštenoj staroj Hondi iza, uhati, kosoglavni, kratko ošišani mladac u protestu poglasni neku ražnjatović - rozga.
Zvukovi se stapaju, tonem u san… u svom gradu…

Novi oblak dima hiljadu cigareta prožima stan oko pola pet ujutro, taman kad začkome ptičundre u parku Brodarskog instituta i vozači dostavnih kamiona krenu bacati kutije i gajbe za novi dan razdraganog konzumerstva na rate.
Kao romantički protuudar, zrak miriše poput pekarnice.
Čija debela cijev ventilacije završava kraj moje terase.
Malo kasnije, otvarajući vrata stana, prenem štakora.
Uljudno prođem dalje.
Stubište smrdi vlažno.
U prolazu kraj vrata prizemlja, primijetim da sam prestao primjećivati, da brava vrata nedostaje već barem pet godina.
Iz pravca podruma, zvuk vode. Posve istrunula podrumska vrata su otvorena, podrum pliva, opet, kao i svake godine par puta.
Želeći baciti smeće, otvaram redom pet kanti za smeće. Sve su pune smećem iz pekarne. Odlažem vrećicu na polupanu školjku wc-a, kraj kante.
Dolazim do auta. Blokiran sam, jer mudraci parkiraju nasred parkinga, kako ne bi plaćali parkiranje.
Trubim; ništa.
Izlazim iz upaljenog auta, ne bih li shvatio, što čekam, ili barem, kako inače rješavam situaciju. (Hvataju me godine...)

Predstavnik sustanara prolazi iza mene, procijedi hraćak za odbačenim čikom.
Dečec je iz kvarta, penzić, tu smo trideset i nekaj let, ono, znamo se.
Jebiga, stari, veli na moje pitanje; nemamo love na računu, kuiš… Nije se trebal krov delat… A, kaj, malo si došel?
A što si poduzeo protiv neplatiša pričuve, pitam.
Je, kak?! Pa nemrem J. tužit', jebate… Pa ona je od prvog dana tu, kuiš?! Ona je naša!
Nevoljko pojasni, kako J. duguje par desetaka tisuća kuna. Da; i P. duguju, isto toliko otprilike. Ali, kuiš, dodaje predstavnik sustanara, pa nemremo se tužakat, nismo cigani, kuiš… Mi smo iz Zagreba, ne?!
Moj neemotivni zaust o luksuzu života u širem centru grada prekida namrgođeni lik na otkinutoj zlatnoj lančini.
Kaj trubiš, seljačino, kaj me nisi potražil po bircevima, no?!

Izlazim sa parkinga. Sredovječna fufa izlijeće iz sporedne ulice; naglo kočim. Auto iza mene trubi, fufa se zaustavlja i urlajući mi psuje mater.
Par minuta kasnije, ne znajući, što mislim, krajičkom oka u retrovizoru vidim Medvednicu kako se smanjuje…
Dabogda ne znao, kamo pripadaš, čudna je kletva…

Oznake: Zagreb, grad, kvart, pripadnost


- 12:34 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

05.03.2014., srijeda

Ulicama moga kvarta, psećesjetno

Prvi je pas ... upravo nabacio smješak na moje lice.
Prvi mi je dakle pas otvorio nove perspektive vlastitog kvarta. Kako to već ide sa psima, koje se šeta u gradskim kvartovima. Popamtiš, gdje je u zemlju ugaženo slomljeno staklo, gdje netko prazni pepeljaru, koja je bandera najzapišanija, gdje je sadnica ograđena tanašnom žicom, koju primijetiš tek leteći preko nje. Kvart time poprima skroz nove dimenzije.
Upoznaš i brdo ljudi, uglavnom kratkim dijalogom o psećoj kakici, ili samo dovikivanjem - „Dečko ili cura?“

U vrijeme prvog psa, moj je kvart, tako barem sad vjerujem, bio zelen, zaista. U svoj toj novozagrebačkoj betonomaniji, vjerujem da sam tada mislio, bilo je dosta zelenila, parkića, travnjaka, drveća. Bundek je bio neuređena divljaona za agilne pse, na parkingu Velesajma još sam ponekad psa odvlačio od auta, u kojem bi se drug direktor zapuhano zibao na drugarici sekretarici, otprilike.
Uhvatio sam taman tada Boga za bradu, od prve upisao dobar faks, od 4.800.000 dinara po danu nošenja namještaja ostalo bi mi nakon gableca svih 800.00. Spremajući kolokvij o ledeburitu i austenitu i Matematiku Neku-po-redu, suvereno sam mladoj dami pojašnjavao grozomorni Pitagorin poučak. Posljedično, proseksao sam se i učvrstio vjeru u solidnu budućnost. I time je kvart, uz prvog psa, u mom sjećanju postao još zeleniji, još čistiji, još više moj. ...

U bezpsetnim godinama, povremeno dolazeći na vikende u svoj grad, u svoj kvart, padao bi mi na pamet prvi pas, i kako smo šetali istim stazama, kojima je i moj pokojni stari šetao svog psa, vjerojatno... Ponekad bih se u znatiželji uhvatio za pomisao, hoću li se ikad više zaista vratiti u svoj kvart svog grada, hoću li opet tuda šetati nekog svog psa, hoću li ponovno ući u kartografiju lomljenog stakla, ptičjih crkotina i najzapišanijih bandera.
Možda sam time tražio zrnca pijeska sjećanja, protekla među prstima vremena otada...
Bog je izgubio bradu, svakako, a mladostudentska slika svijeta sa svog je visokog čavla uz tresak spala na pod realnosti...
Mlada dama iz Pitagorinog poučka vadila bi „naočale za daleko“ i uglavnom kroz dim cigarete nad tanjurom ćevapa pričala o poodrasloj djeci, dok u nekom nenajavljenom trenu nije, slučajno, neslijedivo, neobjašnjivo i sama postala tek mojim umišljajem postojanja...

Ptice mog kvarta bude se s pekarima. Ptice, pekari i drugi pas bude se istovremeno. Spoznaja me nasmiješila.
U mom kvartu mog grada i dalje sam povremeno, tranzitno, vikendno, obožićno. I sad, s malim psom, drugim, u gotovo turističkoj šetnji mojim starim kvartom ponovno pamtim omiljene bandere, crkotine u grmlju, hrpe čikova, slomljeno staklo. Jer je drugi pas mali, pamtim i visinu trave, gdje trave ima. Prvom psu mogao si obrisati rosomokre šape i biti slobodan; malom psu rosa smoči cijelu prirodnu bundicu...

Svakako, moj kvart i nije tako zelen. Više je blatnjav, izgažen, ofucan. Čikovitiji. Krhotinastiji. Vlažnobetonskosiviji.
U jednom danu, šećući malog psa svojim kvartom svog grada, naletim na tri svađe i jedno naguravanje. Dvaput se uhvatim u polemici sa debilima, koji ili mi zagrade auto, ili zagrade slobodan parking, ili zagrade oboje. Koševa za smeće nekad jedva da je bilo. Sad su mahom izvrnuti. Vanjske stolice fancy kafića nefancy su nabacane na hrpu uz fasadu fancy shoppinga.

Zrnca pijeska sjećanja... Brišem ruke, nesvjesno.
Mali pas gleda, iščekujući.


Oznake: kvart, pas


- 11:45 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic