Marketing
Ulicama moga kvarta, psećesjetno
Prvi je pas ... upravo nabacio smješak na moje lice.
Prvi mi je dakle pas otvorio nove perspektive vlastitog kvarta. Kako to već ide sa psima, koje se šeta u gradskim kvartovima. Popamtiš, gdje je u zemlju ugaženo slomljeno staklo, gdje netko prazni pepeljaru, koja je bandera najzapišanija, gdje je sadnica ograđena tanašnom žicom, koju primijetiš tek leteći preko nje. Kvart time poprima skroz nove dimenzije.
Upoznaš i brdo ljudi, uglavnom kratkim dijalogom o psećoj kakici, ili samo dovikivanjem - „Dečko ili cura?“
U vrijeme prvog psa, moj je kvart, tako barem sad vjerujem, bio zelen, zaista. U svoj toj novozagrebačkoj betonomaniji, vjerujem da sam tada mislio, bilo je dosta zelenila, parkića, travnjaka, drveća. Bundek je bio neuređena divljaona za agilne pse, na parkingu Velesajma još sam ponekad psa odvlačio od auta, u kojem bi se drug direktor zapuhano zibao na drugarici sekretarici, otprilike.
Uhvatio sam taman tada Boga za bradu, od prve upisao dobar faks, od 4.800.000 dinara po danu nošenja namještaja ostalo bi mi nakon gableca svih 800.00. Spremajući kolokvij o ledeburitu i austenitu i Matematiku Neku-po-redu, suvereno sam mladoj dami pojašnjavao grozomorni Pitagorin poučak. Posljedično, proseksao sam se i učvrstio vjeru u solidnu budućnost. I time je kvart, uz prvog psa, u mom sjećanju postao još zeleniji, još čistiji, još više moj. ...
U bezpsetnim godinama, povremeno dolazeći na vikende u svoj grad, u svoj kvart, padao bi mi na pamet prvi pas, i kako smo šetali istim stazama, kojima je i moj pokojni stari šetao svog psa, vjerojatno... Ponekad bih se u znatiželji uhvatio za pomisao, hoću li se ikad više zaista vratiti u svoj kvart svog grada, hoću li opet tuda šetati nekog svog psa, hoću li ponovno ući u kartografiju lomljenog stakla, ptičjih crkotina i najzapišanijih bandera.
Možda sam time tražio zrnca pijeska sjećanja, protekla među prstima vremena otada...
Bog je izgubio bradu, svakako, a mladostudentska slika svijeta sa svog je visokog čavla uz tresak spala na pod realnosti...
Mlada dama iz Pitagorinog poučka vadila bi „naočale za daleko“ i uglavnom kroz dim cigarete nad tanjurom ćevapa pričala o poodrasloj djeci, dok u nekom nenajavljenom trenu nije, slučajno, neslijedivo, neobjašnjivo i sama postala tek mojim umišljajem postojanja...
Ptice mog kvarta bude se s pekarima. Ptice, pekari i drugi pas bude se istovremeno. Spoznaja me nasmiješila.
U mom kvartu mog grada i dalje sam povremeno, tranzitno, vikendno, obožićno. I sad, s malim psom, drugim, u gotovo turističkoj šetnji mojim starim kvartom ponovno pamtim omiljene bandere, crkotine u grmlju, hrpe čikova, slomljeno staklo. Jer je drugi pas mali, pamtim i visinu trave, gdje trave ima. Prvom psu mogao si obrisati rosomokre šape i biti slobodan; malom psu rosa smoči cijelu prirodnu bundicu...
Svakako, moj kvart i nije tako zelen. Više je blatnjav, izgažen, ofucan. Čikovitiji. Krhotinastiji. Vlažnobetonskosiviji.
U jednom danu, šećući malog psa svojim kvartom svog grada, naletim na tri svađe i jedno naguravanje. Dvaput se uhvatim u polemici sa debilima, koji ili mi zagrade auto, ili zagrade slobodan parking, ili zagrade oboje. Koševa za smeće nekad jedva da je bilo. Sad su mahom izvrnuti. Vanjske stolice fancy kafića nefancy su nabacane na hrpu uz fasadu fancy shoppinga.
Zrnca pijeska sjećanja... Brišem ruke, nesvjesno.
Mali pas gleda, iščekujući.
Post je objavljen 05.03.2014. u 11:45 sati.