Ona se ženi. Ili ne. Jelo Ž. skreće s teme. A i šire.
|
Mili puče, a pukla i mila, „Pogledaj mu prste i doznaj, je li materijal za ženidbu.“ Naslov sa portala. Za ženidbu, razumijem što čitam, dakle, prste njemu, mužjaku, MU, pogledaj ti, ženo. Ili ovi, koji se tako osjećaju. Zar nije ženi muško materijal za udaju? Ili je savjet ponuđen lezbijkama, lezbijcima? Ili ipak ne razumijem, što čitam. A jedan redak; zamisli me sa Šenoinim višetonskim opusom... Između tog retka raspoznajem i tihu jezu u sebi. Jer, otkako je moj pokojni ćaća instalaterima iz hitnih intervencijuna mjerkao ruke, sumnjajući da su OZNA ili nešto, ponekad se hvatam, kako uz polusmijeh gledam ruke kojekakvim majstorima, ne bih li prepoznao uhode. Dakle – NE da ih ženim. Nego po navici. Dakle, prsti. Šatoraši će vjerojatno prokleti portal, sa kojeg sam preuzeo citat, jer ima i onih bez prstiju. Sudeći po citatu, nema mjere, nema braka. A da se je za ženidbu materijal, nekako sugerira da se je, ne znam, šljunak, cjepanice, sjemenski kukuruz, čelične ploče, brokat. Sintetika, da prostiš. Ujedno, sad kužim i jedan od faktorbenika tolikih razvoda. Jer, ako je to već tako, da naše bezrepe sugrađanke pogledom materijalovih prstiju (??ručnih, nožnih??) procjenjuju ženidbovitost, valja imati na umu i sujetne među kokama. Koje, istina, bacaju smješke preko pola „Konzuma“, suvereno jure u „drugoj“ kroz grad, ali, iako zoološki ćorave – ne nose naočale. Naravno da će tako i takve u magli vidjeti i materijal za ženidbu. Bukvana u magli, recimo. A kad se bukvanu približiš, kad maglu kreneš vraćati u Švicarcima … - napisala Ana Žube … Ipak, iako mi je ovo sa rukama špijuna sumnjivo, moram priznati da je ćaća imao još zanimljivih savjeta. Recimo, dok sam bio u dobi, u kojoj sam žensku anatomiju poznavao jedino preko dječje lutke, koju bih krišom sa rodicom skidao, ćaća bi znao reći – sine, gledaj joj vratne žile. Ako iskoče dok govori, bježi od nje. Drugaricu M., matematika, nisam mislio ženiti, ali točno sam vidio kako joj žile na vratu iskoče dok lupa drvenim trokutom o stol i viče na cijeli razred; ta me slika rizika nesretnog braka dugo proganjala. O nevoljenju matematike da ne govorim. Matematika je oblak prašine od krede, pucanje bubnjića i drvenih trokuta u razredu i najava kontrolnog. Trostruki integral je triput sve to. Ćaća je bio u pravu. A govorio je ćaća i da obavezno – o-ba-vez-no! – treba gledati u stopala ženidbenog materijala. Jer ako su čankarasta, čukrasta, kvrgava – Ne okreći se, sine. Činjenica je, da sam se toga sjećao, kao i trećeg savjeta – „upoznaj njezine pretke, familiju!“ – kad sam pri prvom posjetu ženinima ljubazno zamolio da se svi poredaju pred zid i skinu čarape, glasno govoreći (da im odmah vidim i vratne žile). Otada me izbjegavaju. I eto, mile moje i mili; ovo je trebao biti post o zajedničkom životu sa bivšom suprugom. Kad ono… Jelo Žužinek – krv petoljetke! Oznake: ženidnebi materijal |
