Shelly Kelly o informacijskoj devoluciji
 Počne banalno. Apsolvent novinarstva na ugovoru o djelu, inače zaljubljenik u filozofiju i uzgoj mačaka, sjedi u redakciji novinske kuće XYZ i bulji u prazan ekran. A članak mora „ići“, jer je to sad top tema, i svi pišu i javljaju i sturaju se. Zicer mu treba. Gleda portale, sluša vijesti. Za istraživanje nije plaćen, naravno. Tim nebitnije. Na monitoru, slike široko razbacanih krhotina, neprepoznatljivih, usitnjenih. Nešto kasnije, zadovoljno se protegne na stolici i stisne „enter“. Rečenica otprilike glasi – „Ekskluziva! Doznajemo, prozor kokpita je pukao!“ Nastavi se očekivano. Moderator informativne emisije seriozne medijske kuće daje uvod u Izvanredne vijesti. „Kako upravo doznajemo iz krugova bliskih istrazi, a prenosi i XYZ /ovo značajno naglašeno/, ustanovljeno je da je prozor zrakoplova palog u gorju Atakvakačučerje pukao!“ Obraća se do tog trena anonimnom i neobjašnjivo odabranom samozvanom ekspertu, inače kvartovski poznatom aviomodelaru i nerdu sa hrpom časpoisa o avijaciji: „Gospodine Gataliću, kako vi kao ekspert komentirate ovo strašno otkriće, koje sigurno ukazuje na uzrok nesreće?“ E, tu bi se kvartovski nerd sa plaćenom minutažom na teveu još i mogao izvući i reći nešto u smislu, kako i staklo kredenca pukne kad komšija Fudo sa trećeg sprata fula stepenicu nakon treće pive i kredenc kojeg nosi padne pola metra. No, ne. Izraza lica poput Marka-koji-kara, ekspert ne kaže niti kako je bez laboratorijske istrage posve nebulozno hvatati se za pukli prozor, jer je posve logično da takav prozor nije konstruiran izdržati udar tolike mase pri tolikoj brzini. Ne, ne kaže on to. Ne upozori niti protiv ishitrenih zaključaka. Nego krene divan, tantrički dijalog sa voditeljem o babi, kolačima, psima, karavanama, grahu i kostima i je li moguće da je pilot preživjeo dekapitaciju prozorom, koje su točno zvukove mogli čuti putnici u sedmom redu te zašto stjuardesa nije priskočila u pomoć, te što ako je ovo ipak jedna od nesreća pripisivih meteoritima, uz posljedičnih pedeset minuta gatanja tim threadom. Gnijezdeći se u demode sakou, koje nosi još od pretprošlog vjenčanja, na koncu ekspert zaključuje, kako "i pacemakere hakiraju, zar ne". Tri kvarta dalje, tužitelj o udesu izjavi kako zasad ne može isključiti terorizam. Tri minute kasnije, triedeset medija javlja o terorozmu kao uzroku; studiji puni eksperata, stranke i ministri računaju podebljanja vojnih kontingenata u borbi protiv terorizma. Neki ipak odbacuju ovaj obrat i hvataju se za eksperta, koji je na televiziji izjavio da je avionika zrakoplova bila hakirana preko pejsmejkera. U istom trenu, u redakciji XYZ, nimfomanična urednica poremećene štitnjače više slinavo nego srdačno cmokne u obraz apsolventa novinarstva na ugovoru o djelu i pojasni, kako od njega očekuje da održi erekciju dobrog rada (ovo na engleskom bolje zvuči). Poletni se mladac raspiše o pronalasku crne kutije – jer ona mora biti tu negdje. Uskoro, o pronalasku narančaste kutije javljaju svi; prozor zaboravljen, eksperti se sturaju. … i krenu se hvatati teorije, pocupkuju, potcikuju, ekskluziva senzaciju ganja; kvote i naklade ruše jedna drugu. Feministički časopis milo guguče o još jednom dokazu spolne neravnopravnosti. Neki forumi dime usijanjem, nije li nesreća dokaz nepostojanja Boga i kako žrtve na misi mogu biti tako glupe. Gotovo nitko i gotovo nigdje ne spominje nužnu dugotrajnost istrage i potvrde rezultata; logiku analize svih kanala obiju crnih kutija, algoritam pronalaženja „sva četiri ugla“ zrakoplova, patologijske procedure. Suhoparno, na kvadrat nerdovski, krajnje nescenično, nemedijalno, kvotnopogubno … Par dana kasnije, svi su vidjeli eksperte u televizorima, svojim su ušima čuli, svojim srednjacima navlaženim prelistali; sve znaju, svi znaju. (Da nitko nije spomenuo sablasni zvuk limova na vjetru, vonj kerozina, sprženog kamena i mesa u raspadu, prođe neopaženo.) Zabrinuti za dublje ogrebotine imagea branše, direktori zrakoplovnih kompanija uvode pravilo o četiri oka u kokpitu. Zna li golobradi stjuart, koji mijenja predpenzijskog kapetana zrakoplova u pilotskoj kabini, dok ovaj proklinje prostatu u toaletu, zašto je kopilot baš sad za baš toliko okrenuo baš taj gumb, podignuo baš tu ručicu za baš tri klika, treba li pumpa za unakrsno prepumpavanje goriva u toj fazi leta biti baš uključena ili baš isključena, očito je nebitno. Nebitno, kao činjenica da se odjednom u kokpitu nalazi osoba, koja ne zna i nije ovlaštena upravljati tim tipom zrakoplova. Osoba, koja prolazi još manje medicinskih i psiholoških testova od pilota. Za koju se još manje zna ili može pretpostaviti, koje probleme ima, koje tablete pije, i na koncu, koja je nakon relativno lakog i kratkog školovanja napokon u prilici, ovlašteno ući u kokpit, zveknuti pilota po potiljku i ni-pet-ni-šest prebaciti svaki prekidač, kojeg ugleda, sopćući nešto poput „Pevec je velik!“ Apsolvent novinarstva na ugovoru o djelu, inače zaljubljenik u filozofiju i uzgoj mačaka, onaj sa početka priče, nakon kratke i strelovite karijere u kući XYZ postaje medijski savjetnik Europske Komisije, ujedno se proslavi kao gastro – novinar i krene pisati autobiografiju, povremeno gostujući u programima kao ekspert za zrakoplovnu sigurnost. … i svi sretni … (?)  Oznake: 4U9525, kvaliteta informiranja, mediji |
