Onur, Hürem i ja
|
Nikad nisam „mogao“ te Turke. Šetaš berlinskim Kreuzbergom ili pokušavaš naći parking u Neuköllnu – posvuda mrgudne umotanuše od po stotinjak kila (bez brka); nekakvi čudnopogledni, bucmasti, ulančeni vlasnici voćarni. Po autocestama od Avde (odavde) prema jugu Eurootoka, turske aute prepoznaš po besmislenim spojlerima ili/i zlatnim ili srebrnim arapskim slovima na zatamnjenom stražnjem staklu; „on“ za volanom (po mogućnosti, pretječe s desne strane), kvazidizajnerska bradica britvom dotjerana; „ona“ umotana; vidi gore; iza njih na sjedištima, d'ece deset. Uz autocestu, „one“ grupimice čuče po travnjacima, uglavnom točno pokraj klupa, ili uniseksno sjede na šargopirgastim dekama, uglavnom točno pokraj objekta odmorišta. Grozno. Naravno, slučajnog turskog suputnika iz aviona, nekad davno, skoro sam zaboravio, a anegdotu o pozivu da njega i obitelj posjetimo u Berlinu; topla peciva nakon noćenja; zanimljivu priču noć prije – rijetko se sjetim iskopati iz sjećanja. Bilo je vrijeme JAT-a, DDR-a; danas smo si dužni, nemati veze sa vlastitom prošlošću. Barem ne olako. (Lobotomijom do pedigrea...) Naravno (2), i prvi boravak u impozantnom Istanbulu pamtim više po tenziji između dviju osobno bliskih mladih žena. Tu energiju među njima ni Tesla ne bi bio u stanju pozitivno iskoristiti... Toga se sjetim, umjesto da boravak u divnom hotelčiću u samom centru pulsirajuće metropole dozovem u sjećanje kao kratak predah od otkrivanja fascinantnog svijeta, uz izuzetno pažljivog i posvećenog turskog domaćina... E, ali i onda. Se desi. Da reklamni letak za putovanje zapadnom Turskom NE bacim (kako ga Prvozakonita ne bi izvukla iz kante za smeće, uz obligatno „A što je ovo?!“), nego ga preventivno dodam Boljoj Polovici. Koja proglasi da smo odlučili ići na taj put. I dok sam u pola godine do datuma putovanja triput trepnuo – navodno je to povezano sa individualnom granicom bola – obreli smo se u Turskoj. Digresija: Taj neki mutni, balkanski Onur Air, aviokompanija; neki tamo orijentalni No-Name, jedan u nizu. Tko bi mu vjerovao, ali hajde… 34 zrakoplova. Croatia Airlines ima 13. Dobri Onur leti na 80 destinacija. Lijepa Naša CA opslužuje njih 26. Plus puta osoblje itd. I tako, hajde, Onur Air; nek' im bude … Bumo dali pinkicu tim bokcima, ne?! Valjda nebuju šparali na nama, da opadnemo... U godinama od prethodnog obilaska Istanbula u društvu spomenutih dviju mladih žena, puno sam čitao. Utoliko, jedan motiv puta – osim mira u kući, vidjeti pod “kanta za smeće” i “mi smo odlučili” – bio je i plan, u ponovljenom eksperimentu, u kontroliranom okruženju, opet upariti njih dvije, i profitirati od titrave arje kompetitivne ženstvenosti; maksimalno iskoristiti potencijale, naboje i situacije. U ime Tesle i znanosti! Usput, mantrao sam, vidjet ću opet Istanbul; na rasporedu puta spominje se neka selendra, Bursa; dosta starog kamenja a-la-Baumarkt. Plan predviđa i proboj do sredozemne obale; južni geni su ćaćini geni; to ne može biti loše, mislio sam. Negdje usput, pisalo je u planu puta, gosti mogu razgledati antički Pergamon. Čuj to, pomislio sam; pa Pergamon sam uživo gledao u muzeju u – Berlinu… Whatever… Istanbul, dakle. Između jedanaest i trinaest milijuna stanovnika. Nisu sigurni. Zamišljam tu rečenicu, sa marginom od dva milijuna stanovnika, u Hrvatskoj. Il’ je pomor, il’ Viagra. Izborne liste ne spominju. (Na koncu storije o Istanbulu, moja druga projektna elektroda pobrkala je brojeve mobitela; eksperiment propao… Ženski šarm nedoku’čivi... )   Naravno, jer žene svijetom vladaju, priklanjam se ženskinju u busu i svrsishodno prenosim stav, kako je dva dana puno prekratko za šoping po bazarima, i kako je Topkapi palača posve bez veze, jerbo da u telenoveli “Sulejman Veličanstveni” djeluje puno ljepše. Orwell lupa glavom o daske lijesa. Ili je ipak do frekvencije žarulja i aromata omekšivača…   Bursa. Čuj, Bursa. Kao u Nikoletina Bursać... Sa panoramskog brežuljka, besprizoran grad, kockoidnih novogradnji i standardnih minaraketa. No međutim, u gradu-za-kojeg-nikad-čuo živi više ljudi, nego što je za Istanbul upitno. Tri milijuna. Te je, uz ostalo, poznat kao povijesni židovski trgovački centar i krajnja točka Puta svile. Dakle, ne Šibenik. Ne Zagreb. Bursa! A u Bursi, Koza Han. Ništa protiv žena; to je samo ime bazara.     Dolazak Anđelke Merkel u Tursku koincidirao je sa mojim, pa se nismo iskoordinirali. Svakako, ona je došla Turcima pojasniti, što sve moraju učiniti, kako bi ih Unija primila. Vozeći se odličnim busevima po još odličnijim cestama zapadne Turske, ja sam se istovremeno smješkao prpošnosti Turaka, koji i nisu nešto zagriženi, ući u tu i takvu Europsku Uniju (tko je kome smjestio – druga priča…) Je li moja zemljakinja Anđelka Merkel imala radnu vizu za Tursku, ne znam… Znam samo da me moja njemačka familija uvijek opisuje kao “očitog Južnjaka”, ali me u Turskoj svaki ulični prodavač oslovljavao na Njemačkom. Kao Nijemca. Čak i na inzistiranje da nisam, da ne, da Hrvatska – odmah rukom, ne, ne, „Du bist Deutscher! Komm, mein Freund...“ Ne znam, kako je Anđelka prošla. Epizoda sa manufakturama zlata i kožne odjeće kratka je. Svaki (!) posjetitelj dobije vlastitog prodavača, koji u separeu nudi čaj, kavu, vino. Niotkud bubne cijenu ponuđene robe; cjenkanjem se ona spusti do najvjerojatnije debelo pretjerane stvarne cijene, ali roba je prodana a kupac ponosan na svoje orijentalne pregovaračke sposobnosti. Kvaka je naravno - !dragi muški! – misliti, kako će naše mile žene biti zadovoljene kupljenim prstenom a-la-Hürem (kako bi posprdno rekao prodavač), pa će ih savjest spriječiti od kasnije kupnje u manufakturi kože i ćilima. Kvaka: NEĆE je spriječiti. (U ušima muškim, još zvoji nedavno "Ne kupuj te lance za snijeg; preskupi su!") Naravno, pri spoznaji da je vaša ženica upravo pazarila suvišan kožni kaput po cijeni kvadrata stana, u očaju parirate i kupujete si jaknu iste cijene. /Kasnije ćete kraj carinika proći kao pokraj ... turskog groblja ... / Epizoda sa manufakturom ćilima slično je kratka. Garavi osobni prodavač vam na odličnom njemačkom oda tajnu lingvistike – dok spava, upaljen mu je televizor sa njemačkim satelitskim programom. Prethodno ste čuli, kako turska vlada nezaposlenim seljankama daje mjesečnu plaću i državnu mirovinu da tkaju tepihe za turiste, što zatvara financijsku konstrukciju i ujedno promovira zemlju, kao i ukidanje poreza u turizmu u zimsko sezoni. Turista u Turskoj godišnje – trideset milijuna. Iako, od turizma Turska godišnje zaradi manje, nego Nizozemska od tulipana, koje su Holandezi prvobitno dobili – od Turaka. Tulipan, simbol Turske. (Posve nevezano za tulipane, tepihe i turizam, u Turskoj država čipira pse lutalice, koji žive po ulicama, izuzetno neagresivni, inteligentni i socijalni.)   Između prihodnih proporcija i pasa lutalica, trebala je ići opaska, kako će osviješten i oprezan Hrvat, svjestan svoje stvarnosti, ušićariti povoljan aranžman poput ovog, da bi otprilike istu svotu /za dvoje, naravno/ ostavio na bespotrebno zlato, bespotrebnu kožu i bespotrebne tepihe. Naravno, sa cijenom od oko 4 eura, piva je skupa. Red muških za pivu na benzinskoj duži je od reda pred – u pravilu divno čistim – toaletima. Omjer ostaje misterij, kao i stanje ernamha javnih šekreta, u odnosu na anatolijske. /Anatolija – nešto poput globalno rastegnutog Dicma./ Kamenje kao kamenje. Od berlinskog Muzeja Pergamona do Pergamona u Pergamonu. Berlinski hram Pergamona tamo je dospio u doba, kad turske vlasti nisu imale problem, da se beskorisno kamenje vozi preko granice. Danas na granici možete nadrljati, ako se kamenčić u vašem džepu sastavom poklapa sa materijalom nekog arheološkog nalazišta. Inače, granice i aerodromi funkcioniraju odlično, ali nisam siguran, je li to do novije turske povijesti, uloge službi i vojske. Činjenica jest, da lokalni vodič nije htio odgovoriti na pitanja o Kurdima, Armencima, EU, Cipru i ulozi turske dijaspore, niti je odgovor dopustio “našoj” pomrgudnoj vodilici. Ova je pak ukazala na turske propise, po kojima žene u državnoj službi ne smiju biti pokrivene, a vjerska obilježja u javnim institucijama nisu dopuštena.    Efes jest i marka korektnog piva, ali i impozantan antički grad. Nešto kao naš Solin, brendiran u salonit. Pamukkale su nešto poput umanjenih Plitvičkih jezera sa barijerama od slane sedre. Trbušni plesači – zaista postoje. (Oprez, pojave se na večeri sa besplatnim alkoholom!)     Antalya, glavni grad istoimene provincije, nešto je veća od Zagreba i ima oko milijun stanovnika. Otprilike, nikad čuo - grad. Kegod! Lokalni aerodrom – u svojoj klasi, europski aerodrome godine 2011. – ima godišnji promet od nekih dvadeset i pet milijuna putnika. Budući zagrebački Pleso, željno iščekivani, značajni regionalni centar avioprometa, imat će navodno čak pet milijuna godišnje. Iz Antalye dakle, sretno smo stigli u Zagreb…. Sedam dana, pet gradova, dvije tisuće kilometara, i fazni pomak u glavi. Stila pisanja radi, na zlatni prsten a – la – Hürem više ne spominjem. A otkud dolaze brkatomrgudne turske umotanuše, koje vidim po Berlinu – ja pojma nemam. Svakako... - aferim, Türkiye!     |
