Pokušat ću nadletjeti vlastito vrijeme.
Nadletjeti vlastito vrijeme unatrag u ime perspektive unaprijed nije nimalo lako.
Meteoradar ponekad nevremenom prikaže vlastiti strah, a penjati se tada dalje u oblake u ime sigurne visine oprečno je spuštanju naslijepo u traženju piste ...
I kad sletim, to je, ako sletim, Malom princu pomalo egzaltirano i posve predvidivo gadit će se posvete na koricama, XXVII izdanje, 145.000 – 218.000, ali – on je rutiner u tim stvarima s istinom. Nismo od jučer, nas dvojica.
On će odmahnuti rukom i bez riječi otići, i djelovat će, kao da se zaista neće vraćati.
Ja ću možda u nevjerici promrmljati nešto o spoznaji iluzije, nježno i pažljivo njegovane u svakom vlastoručno nanešenom sloju, ne manje varljivom. Ili ću, kontrolnim pogledom prelazeći napadne ivice krila i propelera, tek propitati pomisao o butelji u kontekstu jutarnje glavobolje i popratne četverocifrene odluke o nikad više.
Ali ujutro... Pokušat ću nadletjeti vlastito vrijeme... u ime perspektive... svakako.