Shelly u elementu (Batajnica air show)

Bilo bi dovoljno, postaviti slike. Koje nisu nesavršene radi fokusa, white-balancea, kompozicije. Nego uglavnom, jer ne mogu prenijeti miris kerozina, tutnjavu Eurofightera, šepatovsku karijatidnost crnog traga formacije MiG-ova 29, ježenje kože svako malo.
Bilo bi tim dovoljnije, jer – tko se još sjeća aviomitinga na Plesu, sedamdesetih... (Usput je ćaća u Mlaki kupio živog pijetla od neke babe; nema do domaće, rekao je, širokokesno koristeći femininum, kojem sam se čudio, dok je perad kakala po avionskom busu a stari hrkao snom pravednika).

Dakle, da prvo urbi-et-orbi ukažem na sporazum o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije od prije par godina (o shemama održavanja naših MiG-ova prekoputa pojma nemam). Samo da se zna, pokriven sam i znam tko sam, otkud, kome, kada i zašto. Ali i unatoč.
Osobito me odukopulirala iliti od-otologila (od-UŠ-ev-ila) sigurnosna provjera. Lik gleda ruksak, pa moju nurejevsku pojavu. „?Oružje?“, upire prstom na ruksak. „Ne.“ „Ajde, prođi“! „Hvala.“ ...

Ali ne mogu ne spomenuti, kako iz muškatnog Orašja do Zemuna pošten Hrvat i bivši pripadnik xxx/ups/xxx stigne za manje od dva sata, uračunavajući estrogenijalnu kavu na dvorištu divnoguze raspuštenice, negdje usput; varijanta tri staforda, biber-crijep, a Balašević samo što ne uđe posuditi šećer, niskotlačan jutrom.
Moram, također, naglasiti kako gradski autobus između Zemuna i Batajnice ima oko stopedeset stajaćih mjesta, bez vazelina. Spominjem i razvaljivanje taktike, kojim smo u povratku bratić i ja krenuli „uzvodno“ od stanice autobusa, natrag, gdje su tri busa trebala primiti sto tisuća posjetitelja, a sve kako bismo uopće uspjeli ući. Pet, šest kilometara dalje, ulazimo u bus. Koji se pokvari. Gospođa prosvjetarskog izgleda skoro pogine od ruke vozača, pitajući, „jeste li stvarno u kvaru?“. U idućem busu, sat lova sa svim trikovima kasnije, nema mjesta za sjedenje, ali nas preko ruba limenke Becksa (0,5l) flegmatično gleda trogodišnjak, dodajući ju sestrici iste dobi. Dva sata kasnije, prešli smo busom deset kilometara (smijem se naglasku vozača; Sarajlija, bez greške). Do vlaka. U Nigdje. Za kojeg nitko ne zna, niti kamo ide ( u stvari nebitno, ako ne znaš niti gdje jesi), ali svi ulaze („Ovo k'o u Pakistanu, hahaha...“) Masa počinje izlaziti, bez obzira na odredište, kad krezubi lik podigne ruku iznad glave, a svima krenu suze na oči. Miris kaveza sa orlovima, nepogrešivo. Bratić i ja izlazimo i prelazimo na autobusnu stanicu. Za čiji stup je – nekim pomorski djelujućim čvorom, muy ubavim, dušu dao za Broda u boci, macro shot - vezan konj. Lijep. Konj.

Druga je stvar to sa fotografiranjem. I dalje znam da je laiku bez rutine nezgodno, fokusirati vojni mlažnjak u brišućem letu. Ako želiš oštrinu, moraš, uz ostalo, zumirati. Ako zumiraš (makar zguza stvarke, pravilima unatoč), lako ga izgubiš, kad ti kroz okular u nevremenu prođe preogromno, beskonačno i beskonačno klempavo muško uho ispod ruba šilterice. Ako švapsko-ziheraški ostaviš širok kut, ne da ne vidiš napadni brid, lafete, oznake, spojeve... vidiš ti samo točkicu na nebu, dok aparat skakuće između osvjetljenja podnevnog sunca i tamne točkice, par kilometara dalje. O dinamičkom rasponu sad nećemo.
Ili, taman kad si ulovio tremor kapka ruskog pilota plavookog, dok skoro gubi svijest u uskom, zadimljenotražnom okretu MiG-a 29 točno iznad tebe, fokus aparata odvrluda na kretensku tikvu trogodišnjaka na ćaćinim ramenima. Glave, obje, pljeskavicu žvaču; Eurofighter ispušta svijetleće mamce, slika savršena, ali fokus aparata skakuće sa uha na pljeskavicu, pa nikamo, pa na pljeskavicu, na uho... i napokon na avion; mutnu točkicu na dva kilometra visine iznad ostataka dima svijetlećih mamaca. Takvih slika, ujutro vidiš, imaš na desetke. MUP te komotno može propitati, zašto djecu slikaš.

(I da, sad tek – nakon par godina korištenja - primjećuješ da aparat nema opciju provjere slike preko displaya, ako slikaš na viewfinder.) Naravno, sve to radiš, jednim okom gledajući kroz okular, a drugim kao skener šacajući beskrajno plavetnilo sa jednom brišućeurlajućom točkicom (ssssswwwwuoooaashhhhgorrrooammmm..., pa ti lociraj uhom a čuj okom), pa si relativno nepouzdan sudionik u prometu kasnije, jer osim tri pivčuge i kile prašine, uz ponešto parafina i kerozina u svakom od očiju, imaš i problem gledanja sa oba oka u istu točku, nakon što si satima škiljio u duploj mono-tehnici kameleonskoj, kroz objektiv i mimo aparataj. („Imate 'što za prijavit, gospon S.?“ „Da; ne vidim dobro i žedan sam ... Al' nenaoružan.“ „Hahaha, sretan put!“ ...

Da ti je divnoguza raspuštenica jutros mazno prišapnula, kako se nada da si ponio kupaće „za noćno kupanje“, ne pada ti niti na kraj pameti...