Gubitak perspektive i tristo tisuća uputnica
|
- I..., ima novosti za posao? - Ne, odgovaram nevoljko. - Mhh. Možda bi trebao pratiti oglase... - Pratim ih, naravno. Oko pola aplikacija slao sam baš na oglase... - Čujem otpor u Tvom glasu. Ali, dobro, možda se ne bi trebao fokusirati samo na oglase... - Velim, svakako ih pratim, ali naravno šaljem i samoinicijativne aplikacije... - Ma ne, ne, to se tako ne radi! Posao se uopće ne traži preko oglasa. To je glupost. Tebi trebaju veze! - Da, ali ispucao sam, koga sam imao, i ništa... - Vidiš, čim počinješ sa „ali“, Ti ne želiš čuti, što Ti govorim. Ti blokiraš; možda podsvjesno. - OK. Slušam Te. Imaš li Ti neku vezu za mene? - ... ne... - Dobro... dakle, što misliš da bih trebao promijeniti u pristupu, u traženju? - E, ne znam ja to, ali trebaš znati, što želiš. Ne potiskuj; u Tebi je odgovor. - Pa znam, što želim. Naći posao, što bliži svojim kvalifikacijama, interesima i znanjima, realno plaćen, spojiv sa brakom. - Ali konkretno, koji posao Ti točno tražiš? - Ne tražim samo jednu poziciju, nazivom; mislim da nije vrijeme, tako se limitirati. Tražim posao u domeni tehike ili jezika, ili kombinaciju. Može i solidan NVO... - Ne; Ti očito ne znaš, što želiš. I uopće ne želiš čuti što Ti govorim. - Pa hajde, daj mi sad konkretno reci, što to ne čujem? Što mi govoriš? - E pa ne znam ja. Ti moraš znati, što želiš. Možda je najbolje da uopće ne tražiš; sjedi doma i ne žali se. Na koncu, Ti voliš biti žrtva... ... Prisjećanjem na ovaj dijalog, zapravo sam se borio protiv Tebe, koja s njime nemaš veze. I ne znam, koliko je do mene, da sam nam tako lako pomogao izgubiti perspektivu... /Psihić bi sad rekao nešto o osvješćivanju, i kako sam ja s time ... / Nisam očekivao, da ću netremice promatrati Tvoje ruke i Tvoje glatke, lijepe podlaktice, dok na brzinu jedeš u patetičnoj piceriji bezimenog mjesta. Zaista, nisam Ti planirao naručiti i drugu čašu vina. I vjeruj, ostao sam posve zatečen, da sam u lokalnoj galerijici slika primjećivao jedino Tvoju zrelu, oblu pozadinu pod kratkim kaputićem, dok je kustosica žuborila nešto o kurvama Pigallea i nešto o shizofreniji autora. Skrupule su me uhvatile u crkvi, priznajem, dok si škripave kože čizama, sjajnih očiju, rumena, polako šetala između klupa, a ja se pitao, bi li Bog dopustio čin ljubavi za bližnje baš sad, baš tu, a sve to prije nego sam se posramio vlastitog krvotoka i prije nego što smo se rastali, rutinski, nespektakularno, gotovo prebrzo, i prije nego sam Te posve nenamjerno sustigao u noćnoj magli u Tvom autiću, a Ti si mi dala znak žmigavcima i prije nego smo se zaustavili malo dalje od ceste, u mraku, i izišli i, dakle, odustali od perspektive i Ti me čvrsto zagrlila i moja ruka zašla u toplinu pod Tvojim leđima ... i ... Ti se okrenula, bez riječi, i... cestom je prošao šleper, trubeći, i... dočekivala si moje pokrete a ja kao da sam dlanovima na Tvojim bokovima pokušavao zaustaviti sekunde i ... borio sam se protiv Tebe, prisjećajući se tog nakaradnog dijaloga sa prijateljem, psihologom, ali on mi zaista nije mogao pomoći; niti sad; a Ti si uvijek znala što želiš i znam da nisam jedini i da nisam prvi i sad više ne mogu i zadržavam dah, pluća prepunih magle i provincije i Tvog mirisa i ... ... Pomaknuo sam se tek, kad nas je polugole, zadihane, obgrlila vlažna studen /malo podalje, na rubu maglene koprene, stao je auto, uključenih žmigavaca/ i jagodicama sam šetao Tvojim bokovima i Tvojim trbuščićem i gledao niz Tvoje vretenaste, jake noge, na Tvoje štrample spuštene do sara čizama, a Ti si se izvila i ovlaš me poljubila i rekla, e, sad zaista možemo ići, i još neko nebulozno „hvala Ti“, i dok sam još kopčao remen, Tvoj je mali smiješni autić bučno kližuće spojke već izmigoljio na cestu i nestao u besprizornoj magli. Gledajući za Tobom, nesvjesno sam dlanom prešao po obrazu, sljubljujući ljepljivi estrogen, vaniliju magle, zadihanu nevjericu, svoju glavu, srce u želucu, i sjeo u auto (nisam ga, usred lokve, bio niti ugasio). Nestajući tom bezimenom Svetom Mjestu u magli i noći, pomalo poput ukletog broda, obuzimao me bijes. Da je po vražjim psihićima, na vražju burzu rada bi se išlo sa vražjom uputnicom...  |
