Vikingov piš (Wikileaks), ili - posve nerazumljiv post, još jedan
|
Ovo s Wikileaksom ja i dalje ne kužim. Nitko ni da obrvu podigne nad objavljenim sadržajima, a svjetska diplomacija se ljulja oko etike objave i istinom narušene sigurnosti. Pazi, istinom narušene; činjeničnim stavovima, procjenama i zbivanjima narušenim poretkom. Ne istinom kao takvom. Kod nas, Balenovićka je nakon zviždukanja oko INE slijedom otkaza pokrenula spor protiv Hrvatske pred Europskim sudom u Strasbourgu. I izgubila. Jer, otprilike, po stavu suda, nije vjerojatnu istinu iznosila radi istine same, nego je reagirala osvetnički, iz osobne povrijeđenosti. Istina je dakle tek usputnost; poanta je, čemu je korištena ili u čijem interesu prešućivana. Narode, nije bitno jeste li snimali gole šiparice ili mrknuli lovu ili doživotno uzdržavanu a nikako umiruću babu gurnuli niz stepenice. Bitno je, uči nas svijet oko nas, hoće li se saznati. (Svije nas dalje uči da, ako se i sazna, imamo pravo biti konsternirani i tražiti satisfakciju. Dobra fora. Probat ću sa presretačem na autoputu... ) Evo hajde, kod nas je bolje ipak. Tako, koso R nekidan tustim ručicama plješće u svoj odraz u leći kamere, kako su odlučili da se lopovima i tatovima, bagri pronevjeriteljskoj i prevarantskoj, ima oduzimati sva imovina. Mislim, ja da tako sebi presudim, ne bih imao petlje za radovanje i potcikivanje. Svaka čast. No, ja ni Wikileaks ne kužim, a na izborima ću do kraja svog vijeka samo izbacit' jezik postrance i povuć' crtu preko listića, kol'ko niš' ne kužim. Ljudi, nama je mozgom zavrtilo. Jel do vode, do čudnih preleta NATOovih aviona nedavno – vraže znaj. Ali mi više ne povezujemo sliku i ton; ne mislimo kritično, gori smo od gusaka u magli. Jer pazi sad. Što bi rekle naše mile runjave feministice širokijeh pleća, da se, recimo, krenu proizvoditi mobiteli „samo za muške“. Ili da, okreni kako hoćeš, na cestama oni slikari krenu markirati traku „samo za žene“. To bi bio kraj diskusije. Odma' bi krenuli neki vojni manevri Amazonkih i Zdruga im. E ali, svi mi muški prihvaćamo da nas se općeprihvaćenim uzusom sili na vršenje nužde baš u muškim šekretima. Tup! Ti na, posred čela, marš tamo, u ono zašpricano, uneređeno... Bošsačuvaj odeš u ženski, fin, čist, mirisan; sukladan pretenzijama vlastitim. I da kaj sad tu?? Da kaj?? Pa čekajmo malo. Kad se rit sljubi sa poklopcem toaletnim, i našim milim bezrepim sugrađankama i nama reponjicama uvjeti su isti. Onih dvadeset i pet-do-sedam deka sa iste visine pada u vodu ispod. (Istina, nisam sa frendicama popričao, dešava li se i njima, ali znam da zdušno mrzim dizajnere vece školjki, koje prispijeće moje pošiljke uredno kvitiraju povratnim mlazom vode, koji poškropi moj rođeni visuljak i drito ga u okce pogodi.) Ali, eto, degutantno je, pustimo i taj aspekt dizajnerske tiranije, kao i činjenicu da su najestetičnije školjke upravo one, u koje vodu morate pustiti triput. Da one stvari odu. A dizajn se studira. Pazi! I to je tematski link. Jer, nismo li mi muži osuđeni na šekret – aparthejd tuđom podvalom; čistim seksizmom dizajna, dapače?? Svaki prištavi brucoš strojarstva potvrdit će, da relativno širok i nestalan mlaz fluida, koji pod relativno velikim kutem i sa relativno velike visine udara u tvrdu podlogu – o stijenku toaleta dakle – ne može ne unerediti okoliš. Zato, baš zato, prozori imaju klupice; krovovi oluke; kamionski kotači gumene zavjesice. A mi muži kaj sve zašpricamo poradi fizike i dizajna – da pajceki, da fuj. A daj budi prozor bez klupice, daj budi krov bez oluka. O kamionu bez gumenih zavjesica da ne govorim. Mi smo izručeni. Žrtvovani smo. I pušimo foru. Ali ja sam mislio, mislio i smislio. Interdisciplinarnost je jako potcijenjen potencijal tehnološkog razvoja. Recimo sad vani po svijetu imaš onu sušilicu za ruke, di ih samo pustiš da vise u nekoj kutiji sa prorezom, i za par sekundi su suhe. Ništa ne dotičeš, ne potežeš, ne bacaš oko kante. Mila majka fora. Pa zakaj samo tu škrabicu ne prešarafit pol metra niže i ne preštekat polovlje, pa da ta sprava vleče zrak nutra. I onda napaćeni kamiondžija punog mjehura samo pimpilimpića zavjesi unutra, pusti mlaz olakšanja bez brige i straha; bez traume nišanjenja neuspješnog; ništa ne dotiče, i jaaaaka struja zraka prema nutrini te škatule odradi posao; niš ne šprica; sve miriše, nju ejđ u indirektno osvijetljenoj pozadini (prostorije)... Ili, ajmo dalje. Koliko ste puta vidjeli Mladena Stubljara kako gestikulira po nekoj štali sa kravicama, pa u pozadini neka bakica stavlja one sisalice od muzilice kravicama na vime... I to vam je uuuuvijek, ali uuuvijek, bilo nekak... ko da tu nekaj ima... Pa ima. Evo opet - javni šekret. Za muške. Zum zum, kajjaznam, pustiš šest mužih nutra, prispoji im se ili si sami tu muzilicu na pimpija, cap, cap, slurp, pomuz, i eto. Ni kapljica da ode okolo. /K tome, svi sretni, manje udesa zbog živčanosti; redovitiji seksualni život i sve to./ A ne ovo. K'o u tor nas tjera. Jer da, kao, muži ne pogađaju, pa fuj, pa eto; mi, oni. Dobri, zli. Tako ratovi počinju, ljudi moji... (O frendici kaj piški stojećki i kako joj onda čižmice zgledaju, drugi put.) Veza između Wikileaksa, Balenovićke, koso R i seksističke segregacije institutom krivo dizajniranih šekreta i javnih toaleta? Mi pristajemo na to.  |
