Objesi si Muncha...
|
Prošli je post bio konfuzan. Ovo, ukoliko se protrešena boca osrednjeg šampanjca može – u onom bešumnom trenu iščekivanja, hoće li čep sam izletiti – nazvati konfuznom. (U suprotnom, odmah mi je lakše.) Ma koliko položene u divno jesensko šarenilo, negdje na granici grimiznog i zlatnog lišća, jutarnje magle i srebrnobijelog snijega, autoceste su uglavnom monotone, i tu negdje leži uzrok mojim pomalo tmurnim kontemplacijama. Ide to i u pravcu bijesa, frustracije i upitnika na indiferentnost činjenici, da unatoč masi svojih navodnih kvaliteta, diplomi, jezicima, iskustvu i socijalnim vještinama, eto ne možeš pod istim državnim krovom imati i brak i posao. Ma koliko Koso R i sva ona digitalna bagra bezočno lagala suprotno, kolona na Macelju petkom popodne je poduga. Ma znam; neće Koso R javno reći da prosjek puka ima opciju, raskrečiti se u kletvu gastarbajtera ili jednostavno prihvatiti, da smo se i bez četnika, Tita, vanjskog neprijatelja ittruć vratili u neki predčikaško – prvomajski kapitalizam bez ikakve perspektive boljitka. (BTW, od čega zapravo ekonomski žive Ciganović, Modni mačak i ta naša elita?) Velim, jesenski sam grintav. Natuknuo sam u prošlom postu – pitam se. Pitam se recimo, kakvi smo mi to ljudi. OK, znam, olako kukamo, hebe nas vlastita superiornost itd. Ali, iz kojeg razloga u društvu ne smiješ reći da nečem dobrom vidiš i slabu stranu; čisto radi konstatacije, objektivnosti ili tražeći savjet? Recimo, za svoj auto veliš da je super ali ima grozno velik radijus okretanja. Klasična reakcija – ketije, a kebi da nemaš auto? Mhm. Ili, imaš izmišljen posao; e samo da je parsto kilometara bliže onome, što sad, malo preko polovice svog života smatraš domom i mentalnim utočištem. Ritrn volej ne čeka: Odivrit, kesitak razmažen, zaboravil si ke'e bilo kad nisi delal?! I dobro. Učeći na greškama, uvidiš da mi volimo imati sve ćeće, i da dapače uvijek moramo tvrditi da nam sve jest baš idealno i kako smo htjeli, jer inače će nas valjda strela Božja posred analitičke objektivnosti neskromne strefit (ili ćemo postat' opasni onima, koji nam bofl uvaljuju; medijski; politički)... I tu se malo ušutiš, javno. Kak je? Ma, suuuper, rista, brija, sve pet; ee...! (U duhu nas kao takvih, dopustiv je i oberzicer sa dominantnim povratnim pitanjem prema sugovorniku – Al', ke, ti mi nekak ... nisi pravi...?!) I onda dođeš doma. I mic po mic, riječ po riječ, veliš svojoj Boljoj Polovici da si sam sebi malo čudan; da kako se to ne možeš opustiti, radovati; kako to da si postao ekspert za vlastitu dlačnouzročnost svih posljedičnih ku'''coslabosti. Čisto - veliš. Baš jer je i tebi samom čudno, i baš se osjećaš potrebu iskomunicirati. Takorekuć, a propo tog šampanjca gore, nježno pridržiš čep i otpuštaš tlak da se sve ne raspe uokolo, nekontrolirano. No, Bolja Polovica te dočeka. Ima i ona naporan dan, ima i ona brige; trudi se biti oslonac, i što sad ti tu cviliš i gnjaviš, a super ti je. 'Susebože! (Nekad puno kasnije reći će ti da i ona puca zbog svega toga, i da sve to zapravo je tako, a ti ćeš malo zbunjeno gledati i osjetiti potrebu vratiti vrijeme i pružiti joj oslonac...) U okotreptu, taman u posljednjem trenu, vlastitom šakom tresneš po vlastitom bocočepu i preventivno ga držiš stisnutog poput vlastitih očiju par sekundi; samo da ništa ne izleti. I tu se malo ušutiš. Doma. I skužiš da si bedak, i da vrijedi gore izrečeno. Da super; da sve pet. Tvrditi do opoziva! (Ranije si skužio i da nemaš načina doći do psihologa, a već uviđaš i da nema smisla navečer puniti kantu za smeće u hotelskoj sobi limenkama donešene tješipive.) Nema van. Nema potezat kočnice. Prelijepi fino crvene lampice svog savršenog auta, otpoji signalno zvonce svog savršenog života. Prežbukaj puknut zid, stani ispred njega i zviždući. Ketije. Velim; svakakvih nas ima. A sad se idem pakirat'.  |
