Auzmish natašte
|
Dok sam nekidan, lebdeći poslijeponoćnim autoputem bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva prema Zapadu, premišljao, je li legitimo ili dapače katarzično, osjećati simpatiju prema prljavkastom, srčanom, povijesnom, raznolikom, suptilnom, dinamičnom Beogradu; dok mi je u polusvijesti još odjekivao predivni, energetični nastup fenomenalne Marize u prepunom Sava – centru, zatekla me vijest o padu zrakoplova sa poljskim predsjedničkim parom. Uz hvatanje prvih slika, Shelly-Kelly-jevsko premišljanje mogućih uzroka i slijedova, od kuće nešto kasnije te večeri (ili nešto ranije tog jutra) tipkam nemušto zvučeću poruku sućuti prijateljici, Poljakinji u Libanonu. Baš par dana ranije diskutirali smo patriotizme, religijske odrednice Slavena. U polumraku kluba, oblom čvrstoćom bokova uokviruje mačkasti pogled i blago alkoholno prošapnuto „I, kako Tvoja supruga?“ „A, kako Tvoj suprug…?" uzvraćam, i šutke se zagrlimo, akvarelnost trajanja trena predugo. Face su Poljaci. Topli i srčani, sjeverni i temperamentni istovremeno. Jučer čujem, oko mjesta ukopa Kaczynskog nastala je polemika – s jedne strane, šokom gubitka inspirirana odluka o posljednjem počivalištu uz kraljeve; s druge racionalizacija – „da, tragedija; da, predsjednik, ali ne, ne netko, tko je Poljsku povijesno zadužio svojim zaslugama i tko bi trebao posljednje počivalište imati u Wawelskoj katedrali“. Divim se racionalnosti takvog mišljenja. Ipak, Poljska jest država dugog, slojevitog i vlastitim postupanjem određivanog demokratskog razvoja; igra i to neku ulogu…   Pomalo tonem u apatiju; pomalo se prorjeđuju oni famozni mjehuri zraka, koji nam pod vodom pomažu prepoznati „gore“ i „dolje“ kad izgubimo orijentaciju. Izdavačka kuća oglašava (!) da traži izvornog govornika njemačkog. Javim se. Blazirani babac nazalno procijedi – „Aaa, neee, kegood, neee, ne tražimo mi nikoga.“ Firma nudi honorarni posao „tekstera“. Mogu dnevno zaraditi 60 kuna, ali tek ako radi plaćanja prvo osnujem svoju firmu. Za 20.000. Nakon dugog pregovaranja, strana procjeniteljska kuća odustaje od naše dogovarane suradnje. Super sam ja, ali oni su mislili da bih sa Hrvatskim jezikom mogao raditi u Rumunjskoj; sad su u čudu. I ne, Hrvatska ih ne zanima niti alternativno. Opet oglas na portalu. Ja sretan kao krme kad nanjuši tartuf. Izdavačka kuća traži tehničkog prevoditelja. Zovem. Vele, uvjet je diploma iz – psihologije. Uspijem održati razgovor; prihvate životopis; šalju probni tekst. Onda se sjetim, koliko dugo sam spremao Matematiku 1, 2 i 3 na faksu, i da to mora biti nečemu. Te, inspiriran svojim profesorom Devideom, krenem računati. Izračunam. Traže duplu normu. Karticu plaćaju četvrtinu uobičajene cijene. Dakle nude posao plaćen jednu osminu od realne vrijednosti. (Zamišljam da na benzinskoj ponudim osminu iznosa računa. Ili poreznoj upravi osminu porezne obveze. Recimo.) Zove me Frau Mutter. Jedinstvena su majke bića. Razmišlja o meni, veli. I da zašto ne objavim svoju priču. Za lovu. Koju priču, majko; nit' sam otac raspjevane šesnaestogodišnjakinje koju-Hrvatska-pronalazi, nit' sam pedofil u uniformi… A, Boga mi, ni Farmer nisam neki. Ili, veli, da sebi za gušt krenem prevodit' nešto. Ali da svakako budem ponosan na sebe. Veli meni mama moja. Ne znam, da li da slušalicu nakon razgovora tresnem o zid ili pomilujem. (Trenutno radim biznis plan. Kontempliram o pokretnom krematoriju, ili o masažnom salonu i eskort – usluzi za vrtne patuljke.)  A i taj smijeh sa Ryanairom. Htjeli oni uvest' stajaća mjesta u avionima, jerbo da bi im se isplatilo. Dodatno htjeli ukinuti tri od četiri toaleta, jerbo da bi tako stalo još više stajaćih putnika. A i da je lakše evakuirati avion, kad toaleti ne sužavaju izlaz.Vele u Ryanairu, ne kuže frku, jerbo da su im letovi u trajanju slični vožnji londonskim metroom, a i tamo em stojiš em nemaš vece. Ipak, tu su ih regulatorne agencije „odkantale“. Ryanair ipak ostaje pri naumu naplate korištenja toaleta. Na vratima će instalirati škrabice; ubaciš euro ili funtu, pa smiješ piškiti u Ryanairu.  P.S. Josipović i BeiHerc Obzirom da sam autohtona pasmina Hrvata iz Hrvatske, a ne putovnicom kupljeni građanin BiH niti ErHa političar sa vrećom putovnica za potencijalne birače ekskulpirane plaćanja poreza, Josipovićeva me izjava raduje. Eto sad. Dok se premijerka & regionalna liderica daje na teme od registra branitelja domovine (o čemu se zapravo treba govoriti, sa naglaskom na obje riječi) preko ženske guze do izlaska iz krize (??), živeći u BiH znam i kako sam primljen ovdje, i koliko puta sam - preventivno uglavnom - nastojao biti "dobri Hrvat", svjestan da je rat zlo kolateralno, i da je svatko, tko živi van svoej države ujedno i njezin mali ambasador, 24 sata dnevno; ponekad godinama. Da se ne farbamo, znam dosta ljudi iz barem tri postrojbe HV-a, koji su u ratu bili "po Bosni". To pak kažem samo, jer Ameriku često komentiramo retoričkim "pa ne ratuju doma; pravo im budi". A i agresiju "JNA" i njihove ratne zločince - posve opravdano - stavljamo u kontekst borbe van svog teritorija. Da se razumijemo, ne mislim da je Hrvatska bila paušalni agresor u BiH. Ali o mračnoj strani devedesetih, o mistifikaciji cilja i sredstava, isto znam ponešto. Ma koliko laičko mi znanje bilo, moje je i ne odričem ga se. Je li forma Josipovićeve poante mogla biti bolje koordinirana (sa kojim to autoritetom, zapravo, te radi čega?), može biti polemično. I ne, nije mi namjera u isti red staviti novog hrvatskog predsjednika sa pokojnim Willyjem Brandtom i njegovim klečanjem na spomeniku žrtvama Drugog rata, baš u gore spomenutoj Poljskoj. Ali da, apsolutno mislim da vanjska politika - a time i demokratsko profiliranje odgovorne i ozbiljne države koja se (osim guzom) želi uspoređivati sa civilizacijama Euro - otoka - zapravo funkcionira na iskoracima. Na iskoracima poput ovog. A upravo tome može samo doprinijeti sprega učinkovite pravne države i moralnost nacionalne savjesti (komplementarno individualnoj odgovornosti). Osobno, Josipoviću na gesti skidam kapu. Uz namig. |
