Kao stope u snijegu... - Bandić u Orašju
|
Jutro je osvanulo ominozno. Nakon par kratkih mjeseci, moje je poglavlje odblokirano, i u svoj ću topnički dnevnik večeras uz kuhano vino i smješak unijeti i bilješku, kako je danas moja Prvozakonita pristala na ozbiljnu investiciju. Kupila mi je pravu lopatu za snijeg, onu limenu, za odrasle. Susjedi su malo tužni, jer su obožavali gledati kako došljak androgenog izgleda sa majušnom lopatičicom svake zime satima ukrug lopatucka, ali - ne mogu se svi radovati. Dok jednima ne smrkne, drugima ne svane. Malo mi je čudno bilo tek, što su mi jutros svi mahali dok sam autom išao u šoping. Lopate. Mislio sam da je to jer me vole, i baš sam se osjećao kao predsjebnički kandidat. Odmahivao sam, ali odmjereno, ne svakome i ne usiljeno. Tek paljenje tuceta kontrolnih lampica iza volana dalo mi je naslutiti... da mi se ne vrti kotač. Na autu. Ljubazni telefonski asistent rekao mi je da je prvi servis 80 kilometara od mene, te da bolje ne vozim dalje. Ljubazni šofer iz kvarta ponudio mi je prevesti auto u servis. Za 150 eura. No, barem sam ujmio lopatu. Nemreš imat' sve odjednom. Inače, danas se u pitoresknom te muškatnom Orašju ukazao i naš zagrebački gradonačelnik malijeh stopala, Milan Bandić. ...   Jest, kasnio je sat vremena; morti je to i njemu nekaj s ketačem bilo; jest, lokalni su penzići kao na besplatne naranče navalili na lopte sa likom Milana B. (ne znam, za koga rade njegovi kampanjeri, kad tako daju šutat lik kandidata...). Jest, Bandić odiše snagom i horda dvadesetak zbunjenih posvuduša i polit-prominencije Adezeja Beiha procipelarila je centrom ćaršije (mehko š, moliću), posve zbunjena nastavkom scene... Mislim da se ovo zvalo "Uz Bandića do zdravlja", ili tako nekako... Nakon kratke i teške šetnje po zametenim uličicama, izborni je kandidat zastao pred odredištem, ter kušao pokoju lokalnu deliciju i puls naroda...   Onda je krenuo zboriti o zlima, ali niti sportski mod mog udžepng fotoaparatića nije uspio kvalitetno ovjekovječiti bodi lengviđ kandidata, dok je energično odmahivao glavom... Ne, ne i ne!  Naravno, u decentnoj pozadini korektan tijek kampanje pratile su zgođušne promatračice OESS-a...  I dok si rekao dvije rakije, njega više nije bilo. A ja, koji sam došao iz Zagreba u Orašje prije toliko godina, opet sam ostao, i u čudu i nevjerici (ne sjetivši se svog blokiranog kotača) promatrao sitne stope gradskih cipelica, koje je snijeg brzo prekrivao.... Uskoro, više nitko neće znati da je on bio tu, i prošao...  |
