Izgubljen u prijevodu
Takav sam, baš ovih dana - izgubljen u prijevodu. Što je meni kao menga ženama. Uglavnom redovito, svako tol'ko. Ali, ovaj post neće biti o mom smješku nenadane spoznaje, kad sam se pred šalterom za autobusne karte uz seoulski aerodrom Suncheon pokušavao sporazumjeti sa prodavačicom, iz čijih su usta frcali samo čudni znakovi bez shvatljivih piktograma. Tada sam odjednom shvatio naslov onog predivnog filmića – „Izgubljeni u prijevodu“. No, post nije o mom smješku, niti je o mojoj guzofiliji, a propo najseksi uvodne scene sa preslatkom guzom mlađahne Scarlet J. Post čak nije niti o mojoj Milani, sa kojom mi je taj film ostao pomalo poput šifre situacijskog sporazumijevanja. / , ma gdje bila... / ... Kako me krenulo, bojim se da do konca posta neću sadržaj povezati sa naslovom… Još malo pa će godina dana, kako listam blogove. I ako ih gledam, kao što pred nekim kafićem preko odraza na staklu gledam prolaznike, mi Hrvati smo mi & meni uglavnom prilično mračni. Iz nacionalhistorijske bložanske mizantropije u molu tek ponegdje proviri pokoje sotto-voce brdo i poneki a-capella guz. Ali, tmurno, uglavnom. I taman se to u meni tako kuha ovih dana, kad naletim na ime Davida Ickea. Bivši nogometaš, puklo ga negdje u Južnoj Americi i postane teoretičar – urota. Di ćeš bolje veze, nogomet, Hrvati, urote. Od masona do Maradone i natrag. Preko Markovog trga. Ali mi to dođe presumorno za post ovog sunčanog petka. K tome se pokoškam jučer sa svojom korejskom suputnicom Kaćom. Opet. Ovaj put ne zbog kulena, nego zbog – nogometa. Jadna cura, ni kriva ni dužna naletila na prosijedog špangonosca. Mene. Živčanog, jer sam cijeli dan u Metodi unaprijed određenih lokacija, netom poslije naučene Mađarske metode organizacije radnih mjesta, zaglavio i cijeli dan izgubio, pokušavajući shvatiti, otkud neki tamo presudni ro-jot u tablici. Kaća, siroče, nasmijana, tek je natuknula današnje navijanje. MI za NAS. Meni dosta, još od ro-jot-a. Te se ospem, kako otkud da netko rođen u Bosni, tko u Bosni živi, ovdje u rodilišta i na groblja ide, ovdje porez plaća, te tko evidentno ne živi u Hrvatskoj, za sebe veli da je Hrvat, samo temeljem putovnice kojom je Tuđman kupovao topovsko meso i usput dohračnuo u bevandu nacije i vjere pa stvorio brukoidnu monadu u kojoj netko iz Žepča ili Tolise ode u svijet iz dakle Bosne pa maše hrvatskom zastavom i veli da je Hrvat a ljudi bijelosvjetski blijedo gledaju i ništa im jasno, osim što se povuku u lakše im probavljivu tlapnju o jugobraći i jugosestrama te da mi je puna skromna stvarka da se jedan narod prodaje pod drugi, koji nije. Te kako ne manje cijenim što će Behasanci navijat za NAS. Za Hrvatsku. I prije nego moja sirota, sad već manje nasmiješena Kaća, išta zausti o jeziku, povijesti i inom anti-argumentovlju, sebi u bradu te bircu u tajac progrintam kako će za mene svi ljudi iz te u Beiherc biti samo i jedino Beihercovci, jedino različitih kulturnih i vjerskih krugova identiteta. Te se istovremeno sjetim, u kom grmu leži zec sa tajnom moje varijable ro-jot. Posljedični smješak, kao namjerno, uputim Kaći. Da ne bi kaj zamerila. ...proklete podjele... prostora, medija, oblika...! Dakle evo, to je poanta danas. Koje smo MI face, kad dobri Posavci i Hercegovci navijaju za nas. Te polaze od jedinstva korpusa mizantropsko – molskog te svehrvatskog, vidi gore. Čudan je nogomet, a tek lopta okrugla… Nekidan, čitam, mi Hrvati sretni k'o bebe da smo još jednom pobijedili Švabe. I nakon šezdeset tri godine, mi sretni. Iako tada uglavnom niti rođeni, a u međuvremenu markice švapske jako ljubili. Sad ne dosta, nego mi Hrvati idemo na Turke. Koji, sami vele, eto ipak dođoše do Beča. Čime mi kao viekovno predziđe kršćanstva imamo gadan posao večeras, ako nam nije frazu progutat'. Valja Beč spasit. Od Turaka. Dok se to sve tako krčka, čitam, u Mostaru i diljem Beiherc policija na nogama. Jer da će moji lijepi i dobroćudni Beihercovci navijat. Uz ćakije (sic!) i boksere. Mostarac Meho i Mostarac Fudo - za Turke. A Bosanci. Te se ljute, ako ih zoveš Turcima inače. Mostarac Krešo i Mostarac Miro navijat će pak za Hrvatsku. A Hercovci. Te se ljute, kad im to kažeš. Dakle, u Mostaru „i drugim gradovima sa bošnjačkim i hrvatskim življem“, kako veli MUP, /utoliko dakle i u mom pitoresknom, trnoružičastom Orašju/ očekuju se nakon tekme Turska – Hrvatska obračuni navijača. Koji nisu iz Hrvatske, niti su Turci. A Bosno moja, i Herc… Tako bih volio da ova večer u Beiherc prođe bez prosutih zubiju i krvi na pločnicima i teve ekranima… Tako bih volio! Jer bi manje u pravu bio onaj gore zloguki David Icke sa teorijama ciljanog kaosa u funkciji globalnog poretka. Pa bi se ja – odgledavši tekmu i pronašavši svoj ro - lakše vratio praznoglavom promatranju duge i slici Scarlet J. „Izgubljeni u prijevodu“ Uz pokoju glazbenu asocijaciju. „Jesus and Mary Chain“. /Al' oni su mi od davno prije. / |