Jazzist Esbjörn Svensson - in memoriam
|
Vele zlobni jezici, da su Austrijanci - kako im i jezik zvuči - pomalo plačljivi. Ne znam, slažem li se; zbilja je jedna Klagenfurtićka, s kojim sam radio, često plakala, a i kad ne bi, tako bi zvučalo. Niki Lauda definitivno se ne uklapa u kliše plačljivog Austrijanca... Ali zlobne jezike prepoznajem pomalo i u našem balkanskom mentalitetu. Osim naših nacionalnih teatara, trasa glavnih cesta i katastra, mrski su nam K&K-okupatori i pljačkaši svega našeg  očito ostavili i dio svog grintavo - plačljivog mentaliteta.Nisam još dopro do azijatskog poimanja smrti, ali se jesam počeo udaljavati od ovog našeg, zapadnog. Europskog. Plačljivog. Naravno, dajem si fore. Tugujem i propitujem, kad netko ode prije vremena; kad strada dijete... Ali počinjem se povlačiti ka istoku, vjerovati kako smrt nije kraj samim time, što je granica našeg poimanja... Vjerujem u neke druge sfere, u neki možda drukčije imenovan kontinuitet duše. Vjerujem u potrebu o svijesti, kako nam je svaki trenutak poklonjen - samo jednom. Kako ga treba tako gledati, tako koristiti. Ili tako - oholo i slijepo - propuštati (to su onda oni, veli mi frendica - psihologica, koji teško i dugo umiru...) Veza austrijsko-kaundkaovske plačljivosti, jazza i poimanja smrti? Mislim da je sretna smrt ona, koja te zatekne brzo; koja se tim više desi, dok radiš što voliš. Pokušavam barem tako razmišljati o par ljudi, kojih više nema, meni ili svima nama. Drag čovjek, kojeg više nema, a koji je otišao, baveći se hobijem kojeg je volio, kad nije radio što je volio, je i Esbjörn Svensson. Švedski jazzist preminuo je tokom rekreativnog zarona u rodnoj Švedskoj. Poput mog promišljanja naših zemaljskih života, vremena, smrti i ispunjenja, poput mog traženja između tanga i fada, društvenog i tehničkog, politike i erotike, Plavca i Shiraza, i sa jazzom sam tek na počecima. Tek slutim, da tu nešto ima. Tek mi se nude grubi obrisi jazza, moguć početak još jednog dugog puta isprepletenostima povijesti, nacija, kultura. Nas samih. Našeg života, zrcaljenog u toliko bezbrojnim kapljicama Univerzuma. Dakle, suprotno limitima vlastitog kaundaovski formiranog mentaliteta plačljivog poimanja smrti, mislim da je Svensson otišao sretan. Radeći što je volio, usred hobija, u kojem je uživao. Pokoj mu sretnoj duši. Nadam se. Esbjörn Svensson Trio...: |
