Jetrokaz
|
Htio sam uvesti time, kako mi neke stvari idu na jetra. I kako se trenutno u meni u nekoj posljednjoj rundi, očito na bodove, makljaju moje dvije polovice. Jedna se još svađa sa televizorom, a druga se polako ali sigurno odmeće u bezvremenost, apolitičnost. U fotografiju, pokoje novo znanje, u vino. Tu se zatvara parabola o jetri i alkoholu, i frazi iz prve rečenice. Ali zbilja. Kad vam generacije predaka poprijeko i prije reda odu od alkohola (te se niti ne zna,koliko vaše pleme inače može živjeti), dođete u dob, kad odustanete od dugogodišnjeg nauma, vratiti Bivšoj milo za drago, što vas je nekad pradavno napila do neupotrebljivosti i preko toga („A htjela sam Te zapravo samo poševiti“ … Divna stara vremena.) Međutim, i mimo racionalnog prezbrajanja i sve rjeđeg oduzimanja, osjetite da jetrica nekak' više ne rade k'o prije; da ujutro onu treću čašu vina sinoć poslije druge pive točno osjećate poprek' u tikvi. A to prije nije bilo tako. Dobro, prije ste i uzduž bolje stajali. Ali to nije poanta; poanta je u namjeri, da ste odlučili malo pričuvat' jetrica. Da se ne desi kojekakav prerano preminuli tatek-mužek ili manjak love za ugodno druženje sa doktoricom Sršen, našom padovskom jetropresađivačicom, kojoj ipak i ovime zahvaljujem u ime svih nas iz… i neke…  Jetra, dakle. Ma, mogu ja manje lokat'. Malo manje. Ali i dalje mi idu na jetra. Mi idemo na jetra. Mi svi. Mi Hrvati. Zato što su nam kojekakvi Baljuljiji sa „Uzijem“ pod „Versaćijem“ trendseteri. A neki Radman je maltene marginalac. "Farma" u svim ustima neopranim do krezubim. ?A tko zna, kad je izumljen zupčanik? Mamići sa svake naslovnice, k'o klime sa fasada. Ajmo - a tko je prof. Katalinić? E, o tome govorim. Vi'š! Kad neki mladac napravi znanstvenu senzaciju, onda smo Mi Hrvati. Kad nama istima ne funkcionira niti savjest, a kamoli pravosuđe, onda su krivi neki-tamo-oni; imputira nam se, kao. I mi onda još za desert sa polumrskim polususjedima padamo na foru „čiji je veći“. /A tu isto navodno pušimo, sori./ Ministri smiju bit neodgovorni i beskamatno nesankcionirani, ali baba ide u pržun, ako nije platila struju. Pa ju onda ima platit'. Crkva i fudbalerski transferi su neoporezivi. Ali mi uvodimo porezni broj. Valjda radi lakše naplate pedevea na humanitarne akcije. /Odlučio sam se zaredit pa prek' kaptolskog investmenta kupit mjesto fudbalera. Bez broja, naravno. Ne bu mene ni'ko je'''al...!/ Živjeli! Ups, ode jetra… Da, „živjeli“… E, jetra dakle opet. Na jetra mi isto ide, što mi tako ne možemo bez Srbof, a sve se, kao, bunimo. Jer, evo recimo, da nam sad nije bio Dodik u turističkoj posjeti (jer ak' je radna, tko mu je vizu izdao, te za kakvu točno aktivnost?), ne bi se oglasio Mesić. Kojem inače uglavnom svaka čast, kadgod je informiran. /Na tome malo poraditi, Stipe…! / Kaj bi Il Presidente rekao inače? I jel bi pola beiherc politike Dodikovom baljezgarijom u Hrvatskoj opet dobilo kantu napoja za obroktavat se oko korita javnosti u vrlo nam bliskom susjedstvu? Ovako, imamo si ih. Rad'. Mi, njih. Dva kraja jednog pajsera. Jer nas onda i drugi spominju i prozivaju. Dolaze nam delegacije, organizacije. Pa broje, prebrojavaju. Kao sa sličicama „Životinjsko carstvo“. Koliko imaš, koliko ti ih fali, di su bile i 'oće li stić'. Jesmo li ih preveć zalijepili ili nam se osipaju. Punimo stupce po medijima. Uz notornost - što je istina veća, naslov je manji. (Preporučujem tražiti istinu među oglasima za masažu ubuduće. Ionako, in međunožje res.) Dok je nama Dodika i Dodikića, osim dakle fudbalerof i Baljuljijef, imamo o čemu. Biti prisutni i medijalni. (Zlobnik, tko me tu za sufiks uhvati!) Kajmisliš, da bude vijest rast stranih investicija, zaustavljen odljev mozgova, rasvijetljen posljednji ratni zločin ili takvo što. A-a. Jok. Kaj, pa nismo dosadna Norveška. Oni nas niti ne kužijeju, nisu oni stoljećima napadani, pljačkani, državotvorni, bedemasti i predzidani. Mi jesmo. Zato se tu prašina diže & to te ja pitam. Kužijeju oni (oni: pederi, masoni, Srbi, Unprofori, Židovi, nehrvati i svi ostali), da nama samo avion treba za dobrovoljno ić u avijatičare u Abesiniju! Tako nas malo dijeli. Sila smo, pa ih je frka. No da. Evo recimo naša zlatna mladež. Ni oni nemreju bez Srbof. Jer dok posve neupitno idu na koncert Thompsona-Rainmana /ima Boga i nad Zagrebom…/, sunašca nedužnog te nesvjesnog po potrebi, ti klinci uredno u tatekovim lizing-pušing autekima puštaju – kaj? Cecu. Krunica se njiše na retrovizoru, glava se njiše na Cecu. Na Thompsona ide. I niš mu čudno. Ne boji se, da ga buju tak' neopredijeljenog zatukli, jedni il' drugi. Mi. A trebali bi (okej, okej, malo nas je, dobro… budemo sutra… odmah posle Abesinije... kužim…) Nek se mali opredijeli fino, Thompson ili Ceca. A ne, ovak'. Ja tu u Orašju imam prisilno, te htio – ne platio slušat' Thompsona /ili, a la carte, susjedu R./, a kad dođem napokon doma u Zagreb, onda mi sa svih mi semafora iz auta trešti Brena, Ceca i Dara Bubamara. Te me krvavijem okicama gledaju neki polubalavi bakalarčići sa nesigurno podignutom desnicom. (Ove druge, matorije, neću spomenut' namjerno.) Mi Hrvati... Mi idemo na jetra. Meni ili mi. Time & takvi. Te se ajmo malo u autoerotičnoj intimi naših kupaona pogledat' u ogledalo. Pa stavit hrvatski kažiprst na hrvatsko čelo, i promislit'. Kako god okrenem, ode meni jetra. Živjeli! I da. Prvozakonita prži jetrica. Samo da mi napakosti. Dajte mi avion... Idem... u Abesiniju...!    |
