Izvor: Facebook


Ivor Kruljac (21), student novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, autor nekoliko objavljenih radova i novinskih članaka, eseja, komentara na različitim portalima, kratkih priča i slam poezije, srdačno je pristao (moramo napomenuti kako je to bilo jučer, na njegov rođendan) na intervju za naš blog, kako bi našim čitateljima približio pogled na autorska prava u stvarnom, studentskom i novinarskom svijetu. Vedar i optimistično iskren, Ivor je, baš kao u stvarnom životu, čak i preko interneta ili pak u svojim radovima uvijek direktan, korektan, kolegijalan i nadasve pun poštovanja koje je, usuđujemo se reći, nekako iščeznulo u svijetu u kojemu trenutno živimo. Upravo smo iz tog razloga Ivora smatrali idealnim kandidatom za kratak razgovor, pritom i sami naučivši nešto novo o njemu i njegovom radu.



Izvor: Facebook


Jesi li se ikada prije susreo s pojmom autorskog prava i što bi to za tebe značilo?

Jesam, mnogo puta. Za mene to uglavnom znači zaštita neke ideje koja može biti profitabilna ili jednostavno ne želiš da ti je netko preotme i predstavi kao svoje.

Jesi li se kao pisac/pjesnik/novinar često susretao s preotimanjem ideja i podvaljivanjem?

U novinarstvu je to vrlo česta praksa, iako se s njom barem do sada još uvijek nisam susreo. Najčešće kada jedan medij dođe do neke ekskluzivne informacije pa drugi mediji to prenose ne navodeći koji medij je konkretno tu informaciju otkrio. Osobno uvijek navodim takve stvari, i zbog poštovanja, ali bogme i ako se pokaže da je taj ekskluzivitet bio lažan, pa da opet osiguram sebi neku odstupnicu. Bilo je dakako i slučajeva kopiranja dijelova kolumni, ali to su stvarno rijetki ekscesi. Kao pjesnik (kako je u svojem osvrtu na moju zbirku primijetio sisački književnik Siniša Matasović), ustvari se stilom, pa nekim dijelom i u biranju i pristupanju temama, dosta razlikujem od ostalih pjesnika, pa me je stoga s jedne strane teško pokrasti, ali s druge, baš i nema nekakve velike težnje da se to radi. Doduše, pjesnici po mom osobnom iskustvu, kakvi god da jesu, ipak cijene vlastito viđenje svijeta prije svega, pa tu zbilja ne mogu reći da takve težnje uopće postoje. Isto vrijedi i za prozno pisanje. Katkad ljudi slučajno ili namjerno imaju istu temu, ali s različitim pristupom.

Kao autoru, koji je tvoj osoban stav o plagijatima?

Jednostavno: ako ne možeš smisliti neku ideju za pisanje, onda jednostavno nemoj pisati, pričekaj inspiraciju.

Smatraš li da su tvoji kolege novinari i/ili autori dovoljno upoznati s pojmom autorskog prava i posljedica koje ono nosi ako se ista zakonski prekrše? Tj. smatraš li da je znanje o plagijatima i poštivanju autorskih prava dovoljno rašireno među studentskom populacijom?

Akademska zajednica zasigurno jest. Odnosno, teško da su studenti baš vrhunski upoznati sa zakonom i procedurama, ali svjesni su kazna i posljedica. U novinarstvu se baš ne događaju tužbe zbog plagijata (stvarno mi nijedna sada ne pada na pamet, iako moguće da ih je bilo), već je to više stvar časti i ugleda. Jednom prilikom je Dežulovićeva kolumna bila pokradena, pa Dežulović nije tužio čovjeka koji ga je plagirao, ali ga je zato fino izribao u svojoj kolumni.

A što je s općom populacijom, koje ne uče akademskoj čestitosti?

Zasigurno nije, ali sumnjam da njih to pretjerano muči. Ne samo zbog nedostatka interesa za tu temu, već i zbog toga što se ne bave stvarima u kojima uopće postoji mogućnost plagiranja ili krađe intelektualnog vlasništva.

Budući da se ovaj blog bavi prije svega autorskim pravima u digitalnom svijetu, zanima nas na koji je način digitalizacija iliti internetsko objavljivanje tvojih radova na različitim portalima i internetskim stranicama pomogla u tvojoj karijeri?

Tu moram zamoliti za pojašnjenje: definiraj "pomogla karijeri".

Kao već objavljeni autor na nekoliko različitih portala i/ili stranica, možeš se smatrati autorom sa karijerom u usponu.

Moj rad definitivno dopire do javnosti koja na nju različito reagira i to smatram uspjehom. Međutim, nisam siguran da unatoč tomu baš mogu govoriti o karijeri iz razloga jer osobno pod karijerom podrazumijevam uspjeh koji garantira životnu egzistenciju (čitaj: materijalnu korist, plaću). Toga naprosto nema od moga rada. U književnosti sumnjam da će ikada biti, a za novinarstvo ćemo vidjeti.

Dakle, želiš reći da te internetsko objavljivanje tvojih radova u svakom slučaju poguralo prema naprijed?

Uspio sam doći do javnosti, i to je veliki korak naprijed. No, koliko će to konkretno utjecati na karijeru (ovime što podrazumijevam pod karijeru) ostaje za vidjeti. Iako sam u prethodnom pitanju već iznio neka predviđanja.

Koje bi, prema tvom mišljenju, bile najveće zamke internetskog objavljivanja radova?

Hipotetski, moguće je da je moja poezija postala hit u Indiji jer je njezin prijevod na hindski jezik iznenađujuće milozvučan. Samo ja to nisam znao, a prevoditelj me "slučajno" zaboravio spomenuti kao autora, pa je naslovio sebe.

Stvarno zanimljiva hipotetska pretpostavka. I za kraj, što bi poručio svima koji se žele baviti objavljivanjem svojih radova, bilo na internetu, bilo u tiskanim izdanjima?

Jednostavno probajte, nemate što izgubiti. Portali i prilike za objavu svakako postoje.


Velika hvala Ivoru na sudjelovanju i poticajnim riječima!


Neke od Ivorovih zanimljivih radova možete pregledati ovdje:

Tržište bez užitka

Cjepivo

Bombardirani umovi

Osakaćena sreća

Nebuloze (zbirka pjesama)

Muzej realnosti: Patnja i nada u maloj interaktivnoj izložbi


Opraštamo se s vama uz prikladne riječi koje krase zid Ivorovog Facebook profila...



Izvor: Facebook


Intervju vodila: Monika Jerković

Objavili: Maks David Zakošek i Monika Jerković

Sva prava pridržana su od strane studenata Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Četvrti dio - sažetak načina na koji bi kulturne institucije trebale pripremati projekte digitalizacije u kontekstu autorskih prava, ali i radnje koje bi trebale biti učinjene nakon same digitalizacije, odnosno prije davanja na korištenje građe na digitalnom tržištu

U svijetu vjerojatno postoji nebrojeno mnogo članaka, knjiga i vodiča koji se bave pripremom projekata digitalizacije, no razmjerno manji broj publikacija bavi se pripremom projekata digitalizacije u kontekstu autorskih prava. Nije ni čudno, s obzirom na to da je područje autorskih prava još uvijek prilično neistraženo, zakoni su komplicirani i nejasni te tako institucije većinom digitaliziraju ono što se „sigurno može slobodno digitalizirati“, a ostatak gradiva čeka istek trajanja autorskih prava ili ljudske resurse dovoljno upućene u pitanje autorskih prava, a uz to i dovoljno financijskih sredstava. U slijedećim će recima biti riječi o pripremi projekta digitalizacije u kontekstu autorskih prava koja bi uz savjete prikupljene iz različitih drugih priprema trebala pomoći kulturnim institucijama koje digitaliziraju.

Digitalizacija u kulturnim institucijama često može predstavljati rizik od kršenja autorskih prava, a ponekad je rizik toliko velik da institucija odustane od digitaliziranja sporne građe, od cijelog projekta digitalizacije, ali i od daljnjih projekata digitalizacije. Tomu je tako jer pitanje autorskih prava zaista može biti zastrašujuće, no svaka institucija može finalizirati željene projekte, pod uvjetom da ima dovoljno dobro educirane ljudske resurse na projektu, te ukoliko ima odgovarajuću financijsku podlogu i dovoljno vremena za istraživanje i dobivanje dozvola. Jasno, valja obratiti pozornost na to da knjižnice i arhivi imaju određena ograničenja autorskih prava te bi to u nekim slučajevima moglo uvelike olakšati pripremu same digitalizacije, no, kao što je ranije objašnjeno, ta im činjenica neće pomoći pri davanju te građe na korištenje korisnicima.

Dakle, kao prva razina pripreme nameće se prikupljanje financijskih sredstava i angažiranje kompetentnih stručnjaka za autorska prava. Financijska sredstva izrazito su bitna za pripremu projekta digitalizacije i to ne samo u kontekstu autorskih prava te ih se nikako ne bi trebalo zanemarivati. Kulturna institucija bi trebala odustati od svakog projekta digitalizacije za kojeg se unaprijed zna da nema dovoljnu financijsku podršku. Za sigurnu digitalizaciju bilo bi od izrazite važnosti imati i stručnjake za autorska prava koji bi mogli „na prvu“ identificirati probleme do kojih bi moglo doći kod određene građe. Zgodno bi bilo kada bi ti stručnjaci već bili zaposlenici institucije koja ulazi u projekt digitalizacije kako bi se smanjili financijski troškovi, no s obzirom na to da su u Hrvatskoj takvi stručnjaci još uvijek rijetkost, vjerojatno će taj posao obavljati pravnik.

Trenutno u Hrvatskoj postoji jedan tečaj na državnoj razini vezan za autorska prava, Opći tečaj intelektualnog vlasništva DL-101HR, nakon čijeg polaganja polaznik od Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo dobiva svjedodžbu u elektroničkom obliku, a samo su dva modula tečaja od njih ukupno jedanaest usko vezana za pitanje autorskih i srodnih prava.



Izvor: Državni zavod za intelektualno vlasništvo


Druga razina pripreme u kontekstu autorskih prava je identifikacija građe koja je ili bi mogla biti pod zaštitom autorskih prava. Nakon identifikacije, jasno je da će se neka građa moći digitalizirati odmah te je za tu građu proces pripreme završen. Treća razina pripreme započinje identifikacijom građe koja je zaštićena autorskim pravima, a radi se o identifikaciji autora ili nositelja autorskih prava.

Treća razina pripreme je identifikacija autora ili nositelja prava, koja, kao što je već poznato iz prethodnih postova, upravo može postati i jedna od prepreka pri stvaranju digitalnog tržišta. Identifikacija autora ili nositelja prava može biti dugotrajan i iscrpan posao. Za početak je važno identificirati izvornog nositelja prava, osvrćući se na moguće poteškoće objašnjenje u prethodnim postovima, odnosno na djelo nastalo od strane zaposlenika u
nekoj tvrtki gdje nositelj neće biti autor djela, već njegov poslodavac te na pisce iz sjene. Identifikacija izvornog nositelja prava važna je za pronalazak trenutnog nositelja, ali isto tako i za utvrđivanje trajanja autorskog prava jer autorsko pravo bez obzira na trenutnog nositelja prava, osim u iznimnim slučajevima, ne može trajati dulje od sedamdeset godina od autorove smrti.

Nakon identifikacije nositelja, važno je i stupiti s njime u kontakt kako bi se mogla dobiti dozvola za digitalizaciju i daljnje korištenje građe koju institucija želi digitalizirati. Institucija bi najprije trebala stupiti u kontakt s nositeljem prava neformalnim dopisom te kasnije iznijeti argumente u korist digitalizacije, no najbolje je kontakt završiti potpisivanjem formalnog ugovora kojim se utvrđuju sve predradnje neophodne za digitalizaciju uz detaljan dogovor o opsegu davanja dozvole.

Četvrta faza pripreme projekta digitalizacije u kontekstu autorskih prava je dobivanje dozvola. Kulturna institucija mora znati kakvu točno dozvolu treba ishoditi da bi građu digitalizirala te da bi tu istu građu mogla ponuditi korisnicima. Prilikom kontaktiranja nositelja autorskih prava trebao bi se potpisati i formalni ugovor u kojem se utvrđuju uvjeti korištenja građe, odnosno za što se sve daje dozvola. Ti su uvjeti posebno bitni jer nije isto dobiti dozvolu za digitalizaciju radi očuvanja ili dozvolu za korištenje digitalizirane građe na način da ona bude dostupna korisnicima, što će ponekad ovisiti i o uvjerljivosti pregovarača koji zastupa instituciju.

Peta i finalna faza pripreme podrazumijeva zadovoljavanje svih tehničkih uvjeta kako bi građa mogla biti digitalizirana kvalitetno i da ni na koji način digitalna inačica građe ne može naštetiti ugledu autora. Naravno, za to su prijeko potrebna već spomenuta financijska sredstva, a isto tako, neophodni su i ljudski resursi koji znaju rukovati skenerima, digitalnim fotoaparatima i sličnim uređajima neophodnima za digitalizaciju.

Priprema projekata u kontekstu autorskih prava ne bi trebala biti ništa manje organizirana ili opširna nego bilo koji drugi dio pripreme projekta, a kulturne institucije bi trebale ustrajati u traženju nositelja, a kasnije i na ishođenju dozvole za digitalizaciju i davanje građe na korištenje.

Ukratko, kulturnoj se instituciji preporuča digitalizirati onda kada je nositelj autorskih prava građe koju digitalizira, a ako nije, digitalizirati bi trebala građu koja je u domeni javnog dobra, kada se mogu pozvati ograničenja autorskog prava ili kada postoji dozvola od nositelja prava. Konačno, kulturne institucije mogu digitalizirati i kada je djelu nemoguće identificirati i pronaći nositelja autorskih prava jer se tada djelo smatra djelom siročetom. Ponekad kulturne institucije neće „ići na sigurno“ i bit će spremne digitalizirati djelo čak i ako postoji rizik od kršenja autorskih prava. Taj rizik, dakako, ne smije biti velik, odnosno, kulturne će institucije digitalizirati ono autorsko djelo kojemu je šansa da se nositelj prava požali jako mala ili nikakva.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


Objavila: Monika Jerković

Dva stoljeća riječkih novina

Izvor: Gradska knjižnica Rijeka


Digitalizacija novina i časopisa važan je segment nastojanja da se dokumenti od interesa javno objave te da im svatko ima pristup. Ovaj segment zaslužuje posebnu pozornost jer se dosta razlikuje od digitalizacije knjiga ili druge tiskane građe iz nekoliko razloga. Novine i časopisi se u pravilu objavljuju kroz dulje vrijeme, sadrže mnogo priloga koji su često autorska djela, a jednostavnoj pripremi digitalizacije i dobivanju dopuštenja od autora ili nositelja prava ne pridonosi ni činjenica da ta autorska djela često nisu ni potpisana jer su nastala od strane novinara koji su zaposlenici novinskih kuća te, kao što je objašnjeno u jednom od prethodnih postova, za takva djela nositelji autorskih prava su upravo novinske kuće kojima su pravo na korištenje djela prenijeli novinari, bilo honorarni bilo stalni. Autorska djela koje jedan časopis može sadržavati su članci, fotografije, privatna pisma (uključujući i pisma čitatelja bez obzira na uredničke preinake) i drugo. Institucija koja digitalizira mora tražiti odobrenje novinske kuće, no ako novinska kuća nije nositelj autorskih prava, institucija mora tražiti odobrenje od svakog autora ponaosob. U tom slučaju može se dogoditi da se neko djelo samo djelomično digitalizira, odnosno da se dobije dopuštenje za digitalizaciju teksta, ali ne i slike ili obrnuto. Upravo zbog toga je posao dobivanja dopuštenja za digitalizaciju časopisa iznimno kompliciran i dugotrajan, a često postane i prepreka za stvaranje digitalne inačice nekog časopisa ili novina u cijelosti ili uopće. Armin Talke, berlinski stručnjak za pravo, preporučuje da svatko tko želi digitalizirati novine i časopise dvaput razmisli. Kako navodi u svom članku, posao traženja dopuštenja svih autora veoma je dugotrajan, prilično kompliciran, a trud koji je potrebno uložiti često i ne urodi plodom. Zaista, kada bi se kulturna institucija prihvatila digitalizacije nekog časopisa koji je izlazio jednom tjedno tijekom pedeset godina, teško je i zamisliti koliko bi se autora ili nositelja autorskih prava trebalo kontaktirati. Također, znajući da ponekad identifikacija i lokacija autora ili nositelja prava nije tako jednostavan posao, jasno je da se tako veliki projekti digitalizacije časopisa rijetko rade, a jasno je i zašto. Talke se pita što bi bilo kada bi institucije za dopuštenje pitale samo novinske kuće, a ne i svakog autora ponaosob, no zaključuje kako bi opasnost od kršenja prava autora bila prevelika.

Prilikom digitalizacije novina i časopisa ne smije se zaboraviti i na prava osoba koja su u njima spomenuta. Primjerice, novine često sadrže članke o kriminalcima, a često i članke u kojima se neku osobu vrijeđa ili omalovažava. Iako inače nitko osim nekoliko ljudi u knjižnicama nema pristup tim člancima, digitalizacijom bi se omogućilo da im veći broj ljudi ima pristup. Naravno, to je iznimno dobro za povijesna istraživanja, no što bi na to rekli ti isti kriminalci iz članaka koji su, primjerice, prije dvadeset godina napravili loše djelo? Zasigurno se s time ne bi složili što potvrđuje i primjer iz Njemačke kada su određeni kriminalci pokrenuli tužbu nakon što su se njihova imena mogla pronaći na online arhivu jedne TV postaje vezano za ubojstvo koje su počinili prije dvadeset godina i za njega odslužili određenu im kaznu. Sud je odredio da tužba nije bila osnovana, no ipak su odredili kako taj članak ne smije biti indeksiran, što ga čini dosta teškim za pronalazak u online bazama, osim ako osoba koja traži ne zna točno gdje treba tražiti.

Uz navedena, povlači se i pitanje trajanja autorskih prava na novine i časopise, što također može uzrokovati probleme prilikom digitalizacije i utjecati na dostupnost istih na digitalnom tržištu. Smatra se da su novine i časopisi iz 19. stoljeća javno dobro, no, naravno, nije uvijek tako. Kulturna institucija mora odraditi iznimno dobru pripremu koja uključuje razdoblje izlaženja, graničnu godinu od koje treba tražiti nositelje te godinu smrti vlasnika novina. Ponekad takva priprema može biti iznimno dugotrajna i puna skrivenih prepreka, a nerijetko se događa da institucije odustanu od digitalizacije starih novina i časopisa, ali i onih novijeg datuma.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje



Izvor: Nacionalna sveučilišna knjižnica


Objavila: Monika Jerković

Kratak pregled lekcije o autorskim pravima

Video na temu kako zaštititi autorska prava

Video na temu kako objaviti zvuk na videu, a da pritom ne prekršimo autorska prava izvođača

"Čije je što?" - znam da video izgleda kao da je za djecu, ali dajte mu priliku

Ovo je također zanimljiv video


Objavio: Maks David Zakošek

Treći dio - iznose se razlozi zbog kojih autorska prava postaju prepreka digitalizaciji i davanju građe na korištenje

Digitalizacija je, kao što je pomnije objašnjeno u prethodnom postu, mainstream. Danas svi digitaliziraju. No, ne digitaliziraju svi zato što je proces digitalizacije jeftin, jednostavan ili kratkotrajan, već zbog toga što je razvoj tehnologije digitalizaciju učinio neizostavnim dijelom rada u kulturnoj, ili bilo kojoj drugoj, instituciji.

Europska komisija je 2010. godine usvojila dokument „Europe 2020“ u kojem je sadržana strategija razvitka Europske unije u idućem desetljeću. Uz „Europe 2020“ objavljen je i popratni dokument „A Digital Agenda for Europe“ u kojem se govori o razvoju digitalne ekonomije. Iz potonjeg se vidi da se želi omogućiti da se većina poslovnih transakcija i radnih postupaka može obaviti putem Interneta, što znači da se radi o stvaranju sredine u kojoj će sve službe i usluge biti digitalizirane, a najavljuje i stvaranje europske digitalne knjižnice u kojima bi korisnicima bila dostupna kulturna baština iz knjižnica. Na taj bi način građa kulturnih institucija bila dostupna na svojevrsnom digitalnom tržištu na kojemu korisnici iz udobnosti svoga doma, za određenu naknadu, odnosno članarinu, pretplatu ili slično, mogu pronaći, pročitati i skinuti svaki dokument koji požele, a kojega bi inače bili u mogućnosti pribaviti samo u prostorijama kulturnih institucija.

No, proces digitalizacije nije proces koji se može finalizirati u kratkom vremenu, bez pripreme i bez značajnih financijskih i ljudskih resursa, te ona nije samo fizički proces digitaliziranja djela, tj. puko skeniranje knjiga ili, između ostalog, 3D skeniranje muzejskih izložaka. Iako je finalni proizvod upravo to, skenirana knjiga ili bilo koja druga građa, koja nam je dostupna na webu neke institucije, u proces digitalizacije ulaze i već spomenute komisije koje odlučuju o tome što će se digitalizirati, ljudski resursi koje najprije treba obučiti kako bi mogli digitalizirati, nabavka opreme kao što su skeneri, digitalni fotoaparati i kamere, razni uređaji za digitalizaciju zvuka, filma ili videa, odnosno sve što je instituciji potrebno kako bi digitalizirala željeno gradivo, a naposljetku i softverski programi preko kojih bi sva digitalizirana građa mogla biti dostupna za korištenje. Ništa od navedenog nije besplatno te tako institucije koje se upuštaju u projekte digitalizacije moraju imati dovoljno sređenu financijsku situaciju kako bi uopće ulazile u takve projekte. Nije rijetko da projekti digitalizacije propadaju, što zbog financija, što zbog nekih drugih razloga, no skupina razloga zbog koje propada većina projekata ili zbog koje se većina projekata ne može finalizirati u potpunosti upravo je nedovoljno dobra priprema projekata. U tu skupinu ubrajaju se i nedostatak financijskih i ljudskih resursa, nedovoljna obrazovanost ljudskih resursa po pitanju digitalizacije, nerealna očekivanja i slično. Jedan od razloga iz te skupine upravo je i širi pojam ovog bloga, autorska prava.

Kulturne institucije koje najčešće moraju voditi računa o autorskim pravima su knjižnice, arhivi razmjerno manje jer građa koja je pohranjena u arhivima najčešće ne podliježe autorskom pravu. Ipak, razvoj novih tehnologija promijenio je način na koji autorska djela nastaju, način na koji su ta djela dostupna i način na koji ih se distribuira, a samim time je jasno da upravo digitalizacija povećava mogućnost kršenja autorskih prava. Kulturne institucije, kojima je u digitalnom dobu cilj biti dio mainstreama i pratiti plan Europske komisije, nemaju autorska prava na djela koja žele digitalizirati te upravo zbog toga moraju paziti na zakone o autorskom pravu prije digitalizacije, odnosno prije davanja na korištenje građe koju su digitalizirale.

Knjižnice i arhivi mogu bez odobrenja autora i naknade reproducirati autorsku građu u digitalni format, ako to čine za privatno korištenje, s iznimkom notne i kartografske građe koju nije moguće digitalizirati za privatno korištenje. Autor ili nositelj prava ne mora dati odobrenje za reproduciranje djela na digitalnu podlogu, ali ubire naknadu ne od strane institucije, već od udruge za kolektivno ostvarivanje prava, koja ta sredstva prikuplja od prodaje tehničkih uređaja i praznih nosača zvuka, teksta ili slike. Kad je u pitanju digitalizacija građe za nastavno osoblje, koje će biti u prilici digitalizirati školske ili sveučilišne knjižnice, ZAPSP nije predvidio ograničenje. No, većina će izdavača tolerirati spomenuto, ako se digitalizira za potrebe nastave. Umnožavanje djela u osobne svrhe je jedno od najčešćih ograničenja jer je osobni interes korisnika da reproducira tuđe autorsko djelo za svoje potrebe priznato od strane svih zakonodavstava kao valjani razlog zbog kojeg je potrebno ograničiti isključivo pravo autora na umnožavanje.

ZASPS je predvidio ograničenja autorskih prava za knjižnice i arhive, ali i za druge neprofitne institucije, kao što su obrazovne i znanstvene ustanove, za reproduciranje autorskog djela na bilo koju podlogu u najviše jednom primjerku za nadomještavanje izvornika ili za izrađivanje sigurnosne kopije, što, naravno, ne dopušta spomenutim institucijama da ta autorska djela daju na korištenje ili da korisnicima omoguće pristup istima.

Kako bi se potaknulo veće korištenje građe u obrazovne svrhe, različite nakladničke licencije, ali i odluke na državnoj razini, omogućuju ovlaštenom korisniku da u materijal za nastavu uključi i dijelove koji su zaštićeni autorskim pravom. Naravno, i kad se radi o drugoj građi, a ne samo onoj knjižničnoj, jasno je da razne licencije mogu dati razne „privilegije“ institucijama, kako bi one što bolje mogle obavljati svoju misiju.

Nezaštićena djela, među kojima su i ona kojima su istekla autorska prava, svatko može digitalizirati. Naravno, važno je prije digitalizacije ustanoviti jesu li djelu doista istekla autorska prava ili ne.

ZAPSP je 2014. godine regulirao status djela siročadi (djelo nahoče, orphan-work), odnosno djela za koja nakon opširne potrage nije pronađen autor ili nositelj prava, i dozvolio javnim arhivima, knjižnicama i muzejima, ali i drugim pravnim osobama koje obavljaju obrazovnu i znanstvenu djelatnost, a od toga ne ostvaruju izravnu ili neizravnu komercijalnu korist, da reproduciraju djela siročad koja su sadržana u njihovim zbirkama u svrhu digitalizacije, stavljanja na raspolaganje javnosti, indeksiranja, katalogiziranja, očuvanja ili obnove.


Kada autorska prava postaju prepreka?





Jasno je da je cilj ograničenja u korist knjižnica, arhiva i drugih institucija zaštita rijetke ili oštećene građe, odnosno privatna upotreba građe, no što kada je cilj digitalizacije kulturne institucije poboljšanje dostupnosti građe, što će najvjerojatnije zauvijek ostati misija takvih ustanova? U sljedećim recima opisani su neki razlozi zbog kojih autorska prava postaju prepreka stvaranju digitalnog tržišta kakvog je zamislio dokument „Europe 2020“.

a) Nemogućnost slobodnog odabira građe

Knjižnice, arhivi, muzeji, ali i bilo koje druge institucije, često ulaze u projekte digitalizacije kako bi digitalizirale jedan dio svoje građe. Tome je tako jer bi naprosto bilo nevjerojatno očekivati da jedna institucija u samo jednom projektu digitalizacije može digitalizirati cijelu svoju građu i odjednom je biti u mogućnosti ponuditi korisnicima, što iz financijskih razloga, što zbog vremenskog ograničenja, što zbog činjenice da je takav projekt vrlo vjerojatno već
zbog svog opsega osuđen na propast. Iz navedenih razloga, institucije se odlučuju digitalizirati jedan dio građe po jednom projektu digitalizacije jer su tako u mogućnosti korisnicima ponuditi jednu cjelinu, jedan fond, jednu zbirku koju su odlučili digitalizirati prije neke druge cjeline jer je, na primjer, iznimno tražena i za njenom digitalizacijom postoje korisnički zahtjevi.

Do problema dolazi ako je jedan ili više dokumenata, knjiga ili drugih dijelova građe određene institucije zaštićen autorskim pravima. Takav dio građe je, naravno, moguće digitalizirati, no nije ga moguće dati na korištenje. Takvi se slučajevi otkriju i prije početka procesa digitalizacije te onemogućuju instituciji slobodan odabir gradiva te naposljetku ta činjenica da ne mogu digitalizirati čitavu zbirku ili fond dovodi do nepotpune ponude korisnicima na digitalnom tržištu.

Jedan je od novijih primjera i nedavni projekt digitalizacije Knjižnica grada Zagreba iz 2007. godine. Naime, KGZ je 2007. godine prijavio projekt digitalizacije u kojem su naumili digitalizirati knjižničnu građu koja je vrijedna i rijetka, očuvana i cjelovita, neovisno o vrsti, formatu i mediju, a koja se odnosi na Zagreb, koja je u Zagrebu objavljena i koja je na bilo koji način vezana uz zavičajnike. KGZ u tom projektu nije mogao slobodno odabrati građu jer je neka građa bila zaštićena pravima autora iz područja književnosti, znanosti i umjetnosti, pravima nakladnika, pravima umjetnika izvođača te pravima proizvođača fonograma. Pri stručnom odabiru gradiva za digitalizaciju prednost je imala slobodna građa, te građa koja je postala javno dobro, što je uvelike umanjilo cjelovitost građe koju je KGZ naumio digitalizirati i ponuditi korisnicima. Primjer KGZ-a nije izoliran. Posljedice autorskih prava kao prepreka digitalizaciji i davanju građe na korištenje vidljivi su i kada se pogleda sadržaj dosad digitalizirane građe na „Europeani“ i građe drugih europskih knjižnica jer je najvećim dijelom digitalizirana upravo slobodna građa, te građa koja više nije zaštićena autorskim pravima (radi se najčešće o građi nastaloj prije dvadesetog stoljeća). Građa dvadesetog stoljeća koja je većim dijelom još uvijek zaštićena mogla bi ostati „crnom rupom“ europskog kulturnog naslijeđa. Sličnu sudbinu predvidio je i „Mobile Collections Project“ iz 2013. godine u sklopu kojeg se istraživao kompleks pravnih pitanja koja se tiču zaštite autorskih prava na razini Europske Unije te Ujedinjenog Kraljevstva. „Mobile Collections Project“ istraživao je probleme vezane za autorska prava s kojima su se susretale razne institucije pri pripremi i tijekom ranijih faza projekata digitalizacije. Istraživači, između ostalog, u svojim publikacijama navode kako je pitanje hoće li određena građa uopće ikada moći biti digitalizirana te zaključuju kako bi to moglo dovesti čak i do netočnosti povijesnih dokaza u budućnosti.

b) Nemogućnost identifikacije ili pronalaska autora, odnosno nositelja prava

Iz prethodnih je riječi jasno da se autorom nekog djela smatra osoba koja je to autorsko djelo stvorila, a samim time se pretpostavlja da ga je na sebi svojstven način označila kako bi se upravo prema tom imenu, znaku, pseudonimu ili kodu moglo jasno vidjeti tko je to djelo stvorio. Bila označena ili ne, odnosno koliko god bilo jasno iz „korica knjige“ tko je autor, za svu građu koja se želi digitalizirati potrebno je prije postupka digitalizacije utvrditi autora,
odnosno nositelja autorskih prava koji treba dopustiti digitalizaciju, što je ponekad vrlo iscrpan i lavovski posao, a nerijetko nemogućnost identifikacije autora ili nositelja prava, odnosno nositelja autorskih prava, predstavlja prepreku stvaranju digitalnog tržišta.



Identificiranje autora ili nositelja prava trebalo bi započeti identifikacijom izvornog nositelja prava, a to ne mora biti sam autor, iako je općenito mišljenje i pravilo takvo. Čak i kada nije riječ o prenošenju ili nasljeđivanju autorskog prava, nositelj prava je mogao biti netko drugi. Na primjer, nositelj autorskog prava nije sam autor kada se radi o piscu iz sjene (engl. ghostwriter), osobi koja ideju neke druge osobe, najčešće celebrityja, pretače na papir. Upravo je pisac iz sjene nositelj autorskih prava, bez obzira na ime koje piše na naslovnici, što uvelike otežava posao kulturnih institucija pri dobivanju dopuštenja za digitalizaciju. Nadalje, dosta je velika poteškoća i pitanje autorskih prava za audio snimke. Audio snimke specifične su u pogledu identifikacije autora jer postoji više mogućih autora za svaku snimku, a nositelj autorskih prava će u većini slučajeva biti osoba koja je najviše doprinijela stvaranju snimke. Na primjer, autor audio snimke može biti osoba koja je omogućila da snimka bude snimljena, osoba koja je odgovorna za snimanje ili pak osoba čiji je nastup snimljen na snimci. Općenito gledajući, za pretpostaviti je da je osoba čiji je nastup snimljen na audio snimci nositelj autorskih prava, no nije uvijek tako. Na primjer, planetarno popularna grupa The Beatles trebala bi se smatrati nositeljem autorskih prava za snimku skladbe Please, Please Me, no autorska prava na tu snimku djelomično nosi i George Martin, producent grupe The Beatles, ali i EMI, tadašnji poslodavac Georgea Martina. Identifikacija nositelja autorskih prava vrlo je važna kod djela koja nemaju samo jednog autora, tj. kod djela koja su stvorena u koautorstvu. U tom slučaju, svi koautori mogu polagati sva prava na autorsko djelo, ali isto tako, i svi oni koji su naslijedili autorsko pravo, također mogu polagati sva prava na to djelo. Identifikaciju nositelja autorskih prava uvelike otežavaju takozvana „worksmade for hire“, odnosno djela napravljena od strane zaposlenika unutar tvrtke koja može, ali i ne mora biti nositeljem autorskih prava na ta djela. Naime, kada zaposlenik stvori djelo u sklopu svojih dužnosti koje mu pripadaju kao zaposleniku, nositeljem autorskih prava se smatra poslodavac, a ne zaposlenik. No, autori umiru i autorsko pravo se nasljeđuje, poslodavci propadaju i prodaju autorska prava, a prijenos autorskog prava nigdje se ne evidentira. Tako pronalazak autora ili nositelja autorskih prava za kulturne institucije postaje detektivska igra, a ponekad i ostane misterija.

Kada i ako kulturna institucija uspije identificirati autora ili nositelja prava, tu njen posao ne prestaje. Kulturna institucija također mora pronaći autora ili nositelja te ga kontaktirati kako bi mogla dobiti dopuštenje za digitalizaciju. U nemalom broju slučajeva problem će se riješiti komunikacijom, tako što će osoba koju institucija smatra nositeljem prava uputiti istu na trenutnog ili barem sljedećeg nositelja prava, no ponekad će institucija dalje tragati raznim
bazama podataka pokušavajući locirati nositelja prava. U Hrvatskoj i svijetu postoji velik broj baza po kojima se mogu pretraživati autori i nositelji prava za neku građu, ali i velik broj udruga za kolektivno ostvarivanje prava te se na taj način olakšava posao pronalaska autora ili nositelja prava (na primjer: The WATCH File, World Cat Copyright Evidence Registry, International Federation of Reproduction Rights Organizations, Confédération Internationale des Sociétés d'Auteurs et Compositeurs, HUZIP, ZAMP, ZANA, IFFRO…), ali i velik broj drugih baza koje mogu pomoći pri identifikaciji (popisi za mrežnu registraciju autorskog prava, kazala i katalozi institucija, razna biografska pomagala), no ponekad ni sve te mogućnosti nisu dovoljne da bi se nositelj prava identificirao i locirao.

Djelo kojemu nije pronađen autor ili nositelj autorskih prava naziva se djelom siročetom, a upravo su takva djela činila veliku prepreku stvaranju digitalnog tržišta i kao takva su se zaobilazila u projektima digitalizacije. Isto se događalo i na našim prostorima dok ZAPSP nadopunom iz 2014. godine nije regulirao status djela siročeta i dozvolio knjižnicama, arhivima, muzejima, ali i drugim institucijama koje obavljaju slične djelatnosti da digitaliziraju, reproduciraju i daju na korištenje djela siročad do onog trenutka kada im se identificira autor, jedan od autora ili nositelj prava, a tada se na ta djela odnose iste zakonske odredbe kao i za djela kojima se od početka zna autor. Institucije mogu reproducirati takva djela u svrhu digitalizacije, stavljanja na raspolaganje javnosti, indeksiranja, katalogiziranja, očuvanja ili obnove.

Dakle, djela kojima ni nakon primjereno sveobuhvatne pretrage nije pronađen autor ili nositelj prava dobivaju status djela siročeta i na njih se odnose ograničenja autorskih prava. Sva ostala djela kulturna institucija će morati zaobići u projektima digitalizacije te će tako autorsko pravo iz još jednog razloga postati prepreka stvaranju digitalnog tržišta.

c) Javno dobro koje to ipak nije

Autorsko djelo, odnosno građa, postaje javnim dobrom kada više nije predmetom zaštite autorskih prava iz različitih razloga, odnosno kada su autorska prava za to djelo ili građu istekla. Kulturne institucije slobodno mogu digitalizirati takva djela bez odobrenja autora ili nositelja prava. No, poznato je da autorska djela ne moraju biti stvaralaštvo samo jednog autora ili da jedno djelo može biti skup više autorskih djela te u tom slučaju kulturna institucija mora tražiti odobrenje svih autora ili svih nositelja autorskih prava kako bi se nesmetano mogla upustiti u projekt digitalizacije. Kulturna institucija vrlo lako može u pripremi projekta digitalizacije pretpostaviti da su nekom djelu istekla autorska prava, a da to nije slučaj.



Na primjer, KGZ je u svom već spomenutom projektu digitalizacije naumila digitalizirati i prvo izdanje „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“ autorice Ivane Brlić-Mažuranić. Naravno, autorska prava istekla su 70 godina nakon autoričine smrti te je djelo kao takvo postalo javnim dobrom. No, prvo izdanje tog djela sadrži i ilustracije, autorsko djelo također zaštićeno autorskim pravima ilustratorice Naste Rojc. Kako je Nasta Rojc umrla 1964. godine, autorska prava na ilustracije još uvijek traju te je za njih bilo potrebno pribaviti dozvolu nositelja autorskih prava. Također, KGZ je u sklopu svog projekta naumila digitalizirati i prvo izdanje „Priča iz davnine“ iste autorice, no prava ilustratora Petra Orlića nisu istekla. Iako je nakon opširne potrage u dva gore navedena primjera ipak dobivena dozvola nasljednika autorskih prava ilustratora, neka druga djela nisu te sudbine te ih nerijetko zbog nemogućnosti dobivanja dozvole nije moguće digitalizirati.



Trajanje autorskih prava se, dakle, ne bi trebalo pretpostavljati i ne bi se trebalo unaprijed zaključiti da su nekom djelu autorska prava istekla samo zato što je prošlo 70 godina od autorove smrti jer možda postoji više autora u samom djelu, kao što je vidljivo iz gore navedenih primjera, no i zato jer to ponekad jednostavno nije točno. Primjerice, iako je Mark Twain umro još 1910. godine, njegovo autorsko pravo ga je nadživjelo i za više od maksimalnih 70 godina. Naime, učesnici projekta „The Mark Twain Papers & Project“ knjižnice Bancroft na kalifornijskom sveučilištu Berkeley godinama su sakupljali kopije Twainove korespondencije koje su i objavljivali u sveučilišnim izdanjima te su 2001. godine, uz dopuštenje organizacije Mark Twain Foundation koja u vlasništvu ima autorska prava na spise Marka Twaina, na prodaju ponudili ediciju mikrofilmova sa svom neobjavljenom korespondencijom. Iako nema dokaza da je netko kupio ediciju mikrofilmova, projekt je samim stavljanjem na tržište produžio trajanja autorskih prava na korespondenciju do 2048. godine, odnosno 140 godina nakon autorove smrti. Kao što proizlazi iz napisanog, jasno je da kulturne institucije ni u kom slučaju ne bi trebale pretpostavljati da je neko djelo javno dobro prije nego što detaljno provjere traju li još uvijek autorska prava tog djela u bilo kakvom obliku.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje

(Dio teksta preuzet je iz članka Digitalizacija i knjižnice Aleksandre Horvat)

Članak Aleksandre Horvat u cijelosti možete pregledati ovdje

Objavila: Monika Jerković

Drugi dio - kratak pregled pojma digitalizacije te kratka rasprava o građi koju kulturne institucije digitaliziraju i razlozima zašto je digitaliziraju


Početkom 21. stoljeća računalna je komunikacija postala svakodnevicom – danas gotovo svatko u svom domu, školi, na fakultetu ili radnom mjestu ima pristup računalu povezanom na Internet. Internet je svijet oko nas učinio manjim, a informacije dostupnijima. Ljudi se gotovo sa sjetom sjećaju vremena kada su čitaonice knjižnica bile pune, kada se za izvod iz matičnih knjiga moralo ići u arhiv ili kada se čekalo da netko „siđe s interneta“ da bi se moglo telefonirati. Promjenama novog doba i rastućim zahtjevima korisnika morale su se odazvati i kulturne institucije, odnosno knjižnice, arhivi i muzeji. Kako bi svoju građu učinile dostupnom i na digitalnom tržištu, tržištu kojem se može pristupiti iz udobnosti svoga doma, odnosno prostoru u kojem se nalazi digitalna građa koja je dostupna korisnicima na osobnim računalima za određenu naknadu, odnosno članarinu, pretplatu ili bez nje, kulturne institucije digitaliziraju.

„Digitalizacija je, u najširem smislu, prevođenje analognog signala u digitalni oblik. U užem smislu, to je pretvorba teksta, slike, zvuka, pokretnih slika (filmova i videa) ili trodimenzionalnog oblika nekog objekta u digitalni oblik, u pravilu binaran kod zapisan kao računalna datoteka sa ili bez sažimanja podataka, koji se može obrađivati, pohranjivati ili prenositi računalima ili računalnim sustavima.“

Leksikografski zavod Miroslava Krleže: Digitalizacija

Digitalizacija je, dakle, smjer u kojem se kreću kulturne institucije kako bi svoju građu učinile dostupnom u obliku računalnih datoteka. U digitalnom dobu, digitalizacija je mainstream, a ne underground, odnosno, kao što kaže Aleksandra Uzelac, pročelnica odjela za kulturu i komunikaciju Instituta za međunarodne odnose, analogni mediji i dalje postoje, ali digitalizaciji ništa ne promiče.


Zašto kulturne institucije digitaliziraju?





Digitalizacija se provodi radi zaštite izvornika, veće dostupnosti i mogućnosti korištenja građe te radi stvaranja nove ponude korisnicima i upotpunjavanja fonda neke institucije. Digitalizacija koja se provodi radi zaštite izvornika iznimno je bitna za kulturne institucije s obzirom da one nerijetko korisnicima na korištenje daju stare i već oštećene, često i vrlo vrijedne primjerke svoje građe. Korisnicima se tada može ponuditi građa u elektroničkom obliku, čime se uvelike smanjuje opasnost od oštećenja izvornika. Isto tako, velika je prednost i to što elektronička verzija može poslužiti kao sigurnosna kopija u slučaju oštećenja ili uništenja originala. Digitalizacija radi veće dostupnosti i korištenja građe jasna je sama po sebi – elektronička inačica građe može istovremeno biti dostupna velikom broju korisnika, dok original može biti dostupan na korištenje samo jednom korisniku. Jedan od najvažnijih razloga za digitalizaciju je stvaranje nove ponude i pružanje novih usluga korisnicima. Na taj način koristi imaju i „obični“ korisnici jer mogu npr. pretraživati cijeli tekst, ali i druge kulturne institucije koje mogu spajati razne zbirke i fondove čak i ako se jedan dio tog fonda ili zbirke nalazi na drugom kraju svijeta. Posljednji, no nikako ne i najmanje važan razlog digitalizacije je i upotpunjavanje fonda neke institucije, bilo da je razlog oštećen ili uništen original ili pak izrada zbirki za koju institucija procijeni da joj je potrebna.


Što digitalizirati?

U idealnom svijetu, kulturne institucije bi digitalizirale sve zbirke i fondove, svaki muzejski izložak, svaku knjigu, no zbog troškova koje digitalizacija nosi te zbog vremena koje iziskuje, prije procesa digitalizacije potrebno je odabrati koja će se građa najprije digitalizirati.

Odabir građe ovisi o vrsti institucije, njenom programu te ciljevima koji se žele postići, odnosno odabir građe za digitalizaciju direktno ovisi o razlozima zbog kojih se digitalizira. Na primjer, ako Knjižnica grada Zagreba želi digitalizirati kako bi očuvala i spriječila daljnje uništavanje starih knjiga, naravno da neće odabrati knjige koje su nastale 2010. godine ili slično. Pravilan odabir gradiva za digitalizaciju uvelike može smanjiti mogućnost propadanja projekta digitalizacije neke institucije.

Općenito govoreći, najbolje je odabrati građu koja je jednostavna za digitalizaciju jer se pretpostavlja da će s građom koju se jednostavno digitalizira biti manje problema prilikom obrade, što uvelike može smanjiti troškove samog projekta. Također, znajući da je digitalno tržište fokusirano na korisnike, vrlo je važno odabrati najprije najpopularnija djela.

Odabir gradiva za digitalizaciju ne može obavljati jedna osoba jer se odabir gradiva ne temelji na vlastitim interesima nekog pojedinca ili pak na slučajnom odabiru. Kako bi se odabralo „pravo“ gradivo, preporuča se sastavljanje povjerenstva za odabir čiji su članovi stručnjaci iz raznih područja – knjižničari, muzeolozi ili arhivisti, stručnjaci koji predviđaju kako će publika prihvatiti digitalizirano gradivo, stručnjaci za konzervaciju i očuvanje, pravnici, stručnjaci iz područja koja su tematski vezana za gradivo koje se želi digitalizirati te, naposljetku, i stručnjaci za digitalizaciju. Čitav tim stručnjaka posvećen je tome da projekt digitalizacije bude ostvaren te da digitalizirana građa ima dobar odjek kod korisnika, što upućuje na to koliko je važno prije početka same digitalizacije odlučiti što digitalizirati. Važno je spomenuti i korak koji prethodi odabiru gradiva, a to je uspostava kriterija za odabir. Kriteriji će biti različiti za arhivsko, muzejsko i knjižnično gradivo. Sam odabir gradiva započinje predlaganjem gradiva, tj. članovi povjerenstva za odabir preko seta pitanja daju mišljenje o određenom gradivu te na taj način odlučuju treba li ga predložiti za digitaliziranje ili ne. Nakon toga nastaju dvije liste po svakom članu: lista gradiva koje se predlaže i lista gradiva koje se ne predlaže. Povjerenstvo za odabir treba procijeniti koje bi gradivo trebalo digitalizirati na način da uspoređuje nastale liste te utvrđuje postoji li gradivo za koje svi članovi smatraju da bi se trebalo digitalizirati, ali isto tako i postoji li gradivo koje se nalazi na obje liste. Ako postoji, o tom gradivu povjerenstvo diskutira i donosi zajedničku odluku. Nakon što je gradivo odabrano, treba odrediti kojim će se redoslijedom digitalizirati. Kako bi se odredio pravilan redoslijed postoje tri smjernice koje se moraju sagledati kao cjelina kako bi se odredio pravilan redoslijed. Te smjernice su vrijednost, rizik i predviđeno korištenje gradiva. Svako odabrano gradivo trebalo bi imati informatičku, administrativnu, artefaktnu ili stvarnu, pridruženu, dokaznu ili novčanu vrijednost, a ona može varirati od niske do visoke. Gradivo visoke vrijednosti trebalo bi se digitalizirati prvo. Rizik također varira od visokog do niskog. Gradivo visokog rizika je gradivo koje je, primjerice, sačinjeno od materijala koji je u procesu raspadanja ili pak ono koje predstavlja opasnost za ljude koji njime rukuju, a gradivo niskog rizika je ono koje je ispravno pohranjeno i ne prijeti mu brzo uništenje. Najprije će se, naravno, digitalizirati građa s visokim rizikom. Predviđeno korištenje građe vezano je uz ciljanu publiku ili, točnije, uz potražnju. Jasno je da je predviđanje korištenja slično predviđanju vremenskih prilika jer se događa da neka građa odjednom postane vrlo zanimljiva ili da korisnici odjednom za nju izgube interes. Pri odlučivanju o redoslijedu, potrebno je kombinirati dobivene rezultate i sagledavajući sva tri aspekta, odlučiti kojem je gradivu najpotrebnija digitalizacija.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


Objavila: Monika Jerković

„Ljudska kreativnost i potreba za stalnim usavršavanjem postojećih tehničkih rješenja, sa ciljem zadovoljenja potreba, osnova su razvoja novih tehnologija. Ove tehnologije imaju poseban značaj u autorskom segmentu, s obzirom da su stvarateljima autorskih djela danas na raspolaganju novi načini, odnosno mogućnosti izrade autorskih djela te distribucije istih, a korisnicima veće mogućnosti pristupa i odabira ovih djela prema osobnom ukusu i potrebama.“

Vukmir, M. Utjecaj razvoja tehnologija na autorsko pravo i pravna priroda predmeta zaštite intelektualnog vlasništva. Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo 2 (2001). str. 14.



Kao što je mr. sc. Mladen Vukmir, zagrebački odvjetnik i autor gore navedenog citata, davne 2001. godine „predvidio“, nove tehnologije su razlog rastućih poteškoća pri poštivanju autorskih prava, odnosno nove tehnologije koje omogućuju nove mogućnosti izrade autorskih djela, njihove distribucije i korištenja na digitalnom tržištu, čine pitanje autorskog prava jednim od najvažnijih pitanja u digitalnom dobu. Promjene poput izuma Edisonovog fonografa, gramofona, radija, televizije, novi načini umnožavanja teksta (fotokopiranje, mikrofilmiranje), računalni programi, a naposljetku i Internet, potaknule su priznavanje srodnih prava, a i kasnije se u zakonske propise uvode nova prava kao izravna posljedica razvoja tehnologije. Najnovija, a isto tako i jedna od najvažnijih i najvrjednijih promjena koju je donijela digitalna era, jest upravo digitalizacija koja omogućuje lakšu dostupnost, distribuciju i korištenje građe na digitalnom tržištu.

Digitalizacija predstavlja umnožavanje ili reproduciranje djela na koje autor ili nositelj prava ima isključivo pravo, dakle nikome nije dopušteno umnožavati djelo bez odobrenja autora i plaćanja naknade. Treba napomenuti kako, čak i ako se radi o djelima koja su izvorno nastala u elektroničkom, digitalnom obliku (engl. borndigitally), takva djela također mogu biti predmetom autorskih prava (pod pretpostavkom, naravno, da se radi o autorskim djelima).

Digitalni medij ne naziva se bez razloga novim medijem u literaturi. Njegove su karakteristike sljedeće: digitalni kod (omogućava algoritmičku manipulaciju prikaza predmeta), modularnost (činjenica da jedan digitalni medij može činiti i drugi, veći, složeniji digitalni medij), varijabilnost, odnosno postojanje mnogobrojnih verzija istog medija, automatizacija koja proizlazi iz postojanja digitalnog koda i modularnosti, a znači pojednostavljenje korištenja, distribucije, mijenjanja, odnosno automatizaciju mnogih operacija nad novim medijem, te transkodiranje, odnosno prenošenje u druge fizičke formate.

Iz gore navedenog nije teško zaključiti zašto se postojeći zakoni, ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim zemljama, moraju mijenjati kako bi išli ukorak s promjenama i omogućili zaštitu prava autora, te kako bi svima koji digitaliziraju pružili bolje razumijevanje autorskih prava nad autorskim djelima te time smanjili mogućnost namjernih ili slučajnih kršenja autorskih prava. Naravno, takve promjene koje diktiraju promjene u zakonima nije moguće niti bi se
trebalo zaustaviti, dapače, kao što kaže Vukmir, one koriste i autorima, a ne samo korisnicima.

Prije novih informacijskih tehnologija i Interneta, autorska su prava imala jasniji doseg, a u digitalnoj eri, kada nije potrebno da korisnik ima fizičku kopiju, već ima pristup određenom resursu na svoj zahtjev, te mu pristupati istodobno kada i drugi korisnici, situacija se uvelike promijenila. Iz temelja se, stoga, promijenila ravnoteža između autora i korisnika, a prilagodbom autorskih prava novim tehnološkim dostignućima mijenja se i arhitektura Interneta, što će nepovratno utjecati na načine proizvodnje, distribuciju i potrošnju kulturnih dobara, ali i na građanska prava, posebice na slobodu govora, stvaralačku slobodu i mogućnost izbora građanina.

Bilo kako bilo, mora se priznati da se zakoni o autorskom pravu mijenjaju, no nikako jednakom brzinom i intenzitetom kao što se razvija tehnologija. To kaskanje za tehnologijom ostavlja dovoljno velik prazni prostor u kojem dolazi do situacija kada zakoni o autorskim pravima nemaju odgovor na pitanja korisnika, odnosno mogućih kršitelja autorskih prava. Dakako, kršenju autorskih prava ne mora uvijek razlog biti manjkavost ili zastarjelost zakona, već to mogu biti nejasnoće u zakonima ili nedovoljno razumijevanje istih.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


Objavila: Monika Jerković

Ulaskom u novo digitalno doba digitalizacija je postala mainstream, a kulturne institucije digitaliziraju svoju građu radi zaštite izvornika, veće dostupnosti i mogućnosti korištenja građe te radi stvaranja nove ponude korisnicima. Zahtjevi korisnika rastu, a kulturne institucije moraju mijenjati dosadašnji način pristupa i omogućiti im ono što im je kod digitalizirane građe najprivlačnije – slobodan pristup putem osobnog računala, bilo kada i bilo gdje. Prije svakog projekta digitalizacije, svaka bi kulturna institucija trebala provesti strukturiranu pripremu projekta kako bi prije samog početka projekta bilo jasno što će i zašto digitalizirati. Na tom putu prema digitalizaciji i davanju na korištenje digitalizirane građe kulturne institucije mogu naići na različite prepreke, a jedna od njih mogu biti i autorska prava.



Prvi dio - pojam autorskih prava kroz kratak pregled Zakona o autorskim pravima i srodnim pravima



Autorsko pravo je u pravnom poretku bilo koje države određeno kao najveća privatnopravna vlast u pogledu djela nekog autora, a odnosi se na apstraktno ovlaštenje autora da koristi svoje djelo i spriječi druge da to čine bez njegovog dopuštenja. Apstraktnim se može činiti i sam „nastanak ili početak djelovanja“ autorskog prava za neko djelo jer ono nastaje izvorno, samim stvaranjem djela i bez ikakvog formalnog akta koji bi označio stjecanje autorskog
prava. Dakle, pravo da dopusti ili ne dopusti korištenje svog (autorskog) djela pisac dobiva samim pisanjem romana, slikar slikanjem autoportreta, a arhitekt, na primjer, projektiranjem hotela.

Autorsko pravo je u Hrvatskoj zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske koji se oslanja i na Opću deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine, koja autorima jamči zaštitu moralnih i materijalnih interesa na njihova djela, odnosno autorsko pravo je svrstano u osnovna ljudska prava te je po važnosti izjednačeno s pravom na slobodu izražavanja. U nas je autorsko pravo regulirano Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. ZAPSP je na snagu stupio 30. listopada 2003. godine, a za razliku od svog prethodnika, Zakona o autorskom pravu iz 1991. godine, zajedno s izmjenama i dopunama (zadnja izmjena ZAPSP bila je 2014. godine), ide ukorak s razvojem tehnologije i prilagođen je zahtjevima modernog, digitalnog društva.

ZAPSP uređuje:
1. autorsko pravo,
2. srodna prava,
3. ostvarivanje (individualno i kolektivno) autorskog prava i srodnih prava,
4. zaštitu autorskog prava i srodnih prava u slučaju povrede te
5. područje primjene Zakona.

Autorsko pravo je definirano kao pravo autora nad njihovim djelima iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja, a srodna prava su prava umjetnika izvođača na njihovim izvedbama, prava proizvođača fonografa na njihovim fonogramima, prava filmskih producenata (proizvođača videograma) na njihovim videogramima, prava organizacija za radiodifuziju na njihovim emitiranjima, prava nakladnika na njihovim izdanjima te prava proizvođača baza podataka na njihovim bazama podataka.

Autorsko pravo autora u pogledu njegovog autorskog djela traje za života autora i 70 godina nakon njegove smrti, bez obzira kada je objavljeno, a u slučaju koautorstva, rok se računa od smrti koautora koji je najdulje živio. Za anonimno autorsko djelo, autorska prava vrijede 70 godina od zakonite objave djela, no ako se tijekom tog razdoblja otkrije identitet autora, autorsko pravo će trajati od 70 godina od smrti autora. Ako je djelo objavljeno pod pseudonimom, a iz pseudonima se ne može iščitati pravo ime autora, autorska prava traju 70 godina od zakonite objave tog djela. Ako je pak autorsko djelo objavljeno u dijelovima, rok se računa za svaki dio (izdanje, nastavak, svezak) posebno. Ako je djelo neobjavljeno, autorsko pravo prestaje protekom 70 godina otkako je djelo nastalo. Kada isteknu ovi rokovi, autorsko se djelo tada smatra javnim dobrom te se može slobodno koristiti uz obvezu priznavanja autorstva, poštivanja autorskog djela te časti i ugleda autora.

Intelektualne tvorevine na koje se odnosi autorsko pravo u užem smislu nazivaju se autorskim djelima. ZAPSP navodi da je autorsko djelo „originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualan karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu (…)“, a takva su djela osobito jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni programi), glazbena djela, dramska i
dramsko glazbena djela, koreografska i pantomimska djela, djela likovne umjetnosti, djela arhitekture, djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog dizajna, audiovizualna djela, kartografska djela te prikazi znanstvene i tehničke prirode (crteži, planovi skice, tablice i sl.).

Autorsko se pravo odnosi na autorsko djelo u cijelosti, uključujući i samo naslov nekog djela. U pravilu se jedan naslov ne bi smio koristiti za više djela iste vrste što se, naravno, ne odnosi na generičke naslove, npr. Eseji, Soneti, Pjesme. Iako se autorsko pravo odnosi na djelo u cijelosti, djelo ne mora biti dovršeno da bi bilo zaštićeno ZAPSP-om. U slučaju prijevoda, prilagodbi, glazbenih obrada i drugih oblika prerada autorskog djela, takva su djela
zaštićena kao samostalna autorska djela, kao i prijevodi službenih tekstova iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, osim ako su učinjeni radi službenog informiranja javnosti. Ako se radi o enciklopedijama, zbornicima, bazama podataka, zbirkama, hrestomatijama ili slično, svaka sastavnica takvog djela zaštićena je kao vlastita intelektualna tvorevina autora te se na nju kao takvu odnose autorska prava. Nije naodmet napomenuti da predmetom autorskih prava mogu biti isključivo originalna autorska djela, s tim da ideja ne mora biti nova, ali mora biti izražena u novom, originalnom obliku. Stoga se podrazumijeva da fabule, arhetipovi i zapleti u književnim djelima, na primjer, nisu zaštićeni autorskim pravima. Primjerice, ako je Franz Kafka u svom vrlo poznatom djelu "Preobrazba" upotrijebio arhetip trojice bradatih muškaraca, ne znači da neki drugi autor u svom autorskom djelu ne može učiniti to isto. Dapače, u književnosti se arhetipovi, fabule i zapleti dosta često ponavljaju, kao što se ponavljaju i teme u pjesmama ili teme u slikarstvu. To što je jedan autor iskoristio neku temu, motiv ili fabulu ne znači da ih ne može koristiti i neki drugi autor.

S druge strane, predmetom autorskog prava ne mogu biti ideje, postupci, metode rada ili matematički koncepti, već isključivo izražaji; službeni tekstovi, izvješća, zapisnici i sudske odluke, ako su objavljene radi službenog informiranja javnosti; vijesti (dnevne ili druge) koje imaju karakter običnih medijskih informacija te narodne književne i umjetničke tvorevine u izvornom obliku, premda se za priopćavanje javnosti potonjih plaća naknada kao za priopćavanje javnosti zaštićenih autorskih djela.

Ne treba pretpostavljati da autorsko djelo treba imati posebnu književnu, umjetničku ili znanstvenu vrijednost kako bi moglo biti predmetom autorskih
prava. Ono je zaštićeno kao takvo, bez obzira na vrijednost ili namjenu.

Do 2003. godine, kada je na snagu stupio ZAPSP, pojam srodnih prava bio je sadržan unutar pojma autorskih prava. Srodnim se pravima smatraju ona prava koja pripadaju osobama koje nisu autori djela, ali pomažu da se to djelo izvede, objavi, ekranizira ili sl.

Do 2003. godine, u nas su od srodnih prava bili priznati pravo umjetnika izvođača, pravo proizvođača fonograma te pravo organizacija za radiodifuziju i ona sadržajno nisu u bitnome mijenjana. Ova prava određuju prava umjetnika izvođača koji imaju pravo biti priznati i označeni kao izvođači te imaju pravo na naknadu za svako zvučno ili zvučno i vizualno snimanje svoje izvedbe za privatno ili drugo korištenje, a traju 50 godina od izvedbe. Također, prava imaju i proizvođači fonograma, filmski producenti i organizacije za radiodifuziju čija prava traju 50 godina od prvog fiksiranja fonograma, videograma ili prvog emitiranja te nakladnici i proizvođači baze podataka čija prava traju 25, odnosno 15 godina od prvog zakonitog izdavanja djela, odnosno završetka izrade baze podataka.

Jasno je da se po potrebi moraju povezivati zakoni o autorskim i srodnim pravima kako bi interpretacija ZAPSP-a bila točna.


Tko je autor?


Autorom se smatra osoba koja je pri stvaranju ili objavi djela na uobičajen način (imenom, pseudonimom, umjetničkim znakom ili kodom) označila autorsko djelo. Kada se govori o autoru, odnosno stvaratelju autorskog djela, literatura razlikuje samostalnog autora jednog autorskog djela, više samostalnih autora sastavljenog autorskog djela te koautore jednog autorskog djela.

Autor djela je upravo osoba koja je autorsko djelo stvorila, a u slučaju da dva ili više autora sastavi autorsko djelo, svaki od njih zadržava autorsko pravo, a njihovi se odnosi uređuju ugovorom. U slučaju koautorstva, jedan autor ne može samostalno koristiti doprinose koje mu omogućava zajedničko autorsko djelo, tj. koautorima pripada zajedničko autorsko pravo na način da svakom autoru pripada dio autorskog prava koji je računski određen razmjerno prema cijelom autorskom pravu. Važno je napomenuti kako je za objavljivanje, korištenje i izmjenu autorskog djela potreban pristanak svih koautora, a jedan koautor ne smije poduzimati radnje koje bi neopravdano mogle štetiti ostalim koautorima. Važno je napomenuti da je autorsko pravo nasljedivo. Autorska prava nasljednika, međutim, ne traju dulje od 70 godina od autorove smrti. Neke od ovlasti autorskih prava autor može prepustiti nekom drugom, no isto se mora ozakoniti ugovorom.

Autorsko pravo sadrži prava autora koja se dijele na moralna, imovinska i druga prava (pravo na naknadu te pravo slijeđenja), a njime se pokušavaju zaštititi osobne neopipljive veze autora s njegovim djelom te njegovi imovinski i ostali interesi u pogledu stvorenog autorskog djela, stoga se autoru za svako korištenje autorskog djela namjenjuje naknada, osim ako nije drugačije dogovoreno ili određeno zakonom.

Što se tiče moralnih prava autora, ZAPSP navodi kako su to: pravo prve objave (ili autorovo pravo da sam odredi hoće li, kada, kako i gdje djelo biti prvi put objavljeno), pravo na priznavanje autorstva (ili pravo da autor bude priznat i označen kao autor svog djela), pravo na poštivanje autorskog djela i časti ili ugleda autora (ili pravo da se sam autor suprotstavi deformiranju, sakaćenju ili bilo kakvoj drugoj izmjeni svoga djela, no i pravo da se usprotivi bilo kakvom korištenju djela koje bi mu moglo ugroziti čast ili ugled) te pravo pokajanja koje ima i autor, ali i njegovi nasljednici (ili pravo da autor opozove pravo na korištenje djela, ako bi daljnje korištenje značilo ugrožavanje časti ili ugleda). Moralna prava autora pripadaju isključivo njemu, ne i nositeljima prava, ako postoje.

S druge strane, imovinska prava autora obuhvaćaju pravo reproduciranja, distribucije i iznajmljivanja, priopćavanja javnosti, javnog izvođenja, javnog prikazivanja, prenošenja ili emitiranja te pravo prerade, odnosno autor ima isključivo pravo izrađivanja kopija svog autorskog djela, isključivo pravo stavljanja tog djela u promet, pravo javnog izvođenja i prikazivanja.

Ostala prava autora mogu se podijeliti na prava na naknadu, pravo slijeđenja te pravo pristupa, odnosno, pravo zabrane javnog izlaganja autorskog djela. Prava na naknadu za reproduciranje djela za privatno ili drugo vlastito korištenje zapravo nije potrebno pobliže objašnjavati, jer se, naravno, radi o naknadi koju plaća fizička ili pravna osoba za korištenje djela, osim ako nije za korištenje u privatne svrhe, točnije za korištenje koje nije usmjereno tržištu. Nadalje, pravo slijeđenja odnosi se na preprodaju (osobito likovnih djela), a nalaže kako autor ima pravo na jedan dio prodajne cijene. Jedno od
zanimljivijih prava je upravo pravo pristupa autorskom djelu, točnije pravo autora da od posjednika izvornika ili primjerka autorskog djela može zatražiti pristup djelu, ako je to neizbježno za izradu primjerka ili prerade djela. Posljednje od ostalih prava je pravo zabrane javnog izlaganja koje se odnosi na još neobjavljena djela te nalaže da autor ima pravo zabraniti vlasniku djela da ga javno izlaže, ako je u posjed tog djela došao otuđenjem. U suštini, imovinska i druga prava autora omogućuju autoru da bude „nagrađen“ za stvaranje autorskog djela te „potaknut“ da stvara nova.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


U idućim postovima očekuje vas nastavak ovog diplomskog rada:

Drugi dio - kratak pregled pojma digitalizacije te kratka rasprava o građi koju kulturne institucije digitaliziraju i razlozima zašto je digitaliziraju


Treći dio - iznose se razlozi zbog kojih autorska prava postaju prepreka digitalizaciji i davanju građe na korištenje

Četvrti dio - sažetak načina na koji bi kulturne institucije trebale pripremati projekte digitalizacije u kontekstu autorskih prava, ali i radnje koje bi trebale biti učinjene nakon same digitalizacije, odnosno prije davanja na korištenje građe na digitalnom tržištu


Objavila: Monika Jerković

U medijima, posebno u njihovim elektronskim izdanjima, gotovo se ustalila praksa da uz fotografiju, koju su skinuli sa Facebooka, kao izvor potpisuju Facebook, a ne autora. Što je u tom slučaju ispravno?

Uslovi poslovanja Facebooka određuju da mu za sve što objavite na njegovoj mreži, dodijelite licencu. Nije riječ o isključivoj licenci jer je, pored Facebooka, nosioc autorskih prava i autor. To znači da Facebook može raspolagati objavljenim sadržajima u obimu neisključive licence. Autorsko pravo pravi razliku između materijalnih i moralnih prava autora. Autor fotografije ne mora obavezno biti i vlasnik profila na Facebooku, na kojem je objavljena njegova fotografija. Ako se vlasnik profila i autor fotografije dogovore, nema nikakvih problema. Ispravno bi bilo da se autoru priznaju moralna prava. Ako fotograf ne dopusti objavu može zahtijevati uklanjanje fotografije s vašeg profila.

S autorskopravnog stajališta da i pored toga što vi Facebooku dodijelite autorska prava na fotografiju koja ste prethodno dobili od fotografa, medij bi morao dobiti posebnu dozvolu za objavu fotografije jer se radi o njenoj upotrebi u komercijalne svrhe. Pravilno akreditiranje moralnih autorskih prava autora je neophodno, ali je važno dobiti i dozvolu nositelja materijalnih prava za njenu upotrebu.



Slično područje su objave na blogovima gdje su objavljene različite fotografije ili videosnimci. Već se događalo da određeni medij iskoristi blogerske sadržaje, a da nije naveo izvor ili pitao za dozvolu. Još uvijek prevladava mišljenje da je sve što je na internetu dopušteno uzeti. Nažalost, nije tako. Čak i ako kritiziramo autorska prava da bi moralo biti dozvoljeno mnogo više upotrebe autorskih djela, posebno u obrazovne, nekomercijalne i privatne svrhe, još uvijek je previše zabrana. Mediji, koji prodaju svoje sadržaje, morali bi pod hitno urediti svoja autorska prava, odnosno više se zanimati o autorstvu nekog rada i od autora, ili nositelja prava, pridobiti prava za upotrebu.

(dr. sc. Maja Bogataj Jančič u intervjuu za Media Marketing)

Intervju sa dr. sc. Majom Bogataj Jančič u cijelosti pregledajte ovdje


Objavila: Monika Jerković

Autorsko pravo je samo jedno. Režim „sva prava pridržana, zabranjena upotreba svega, što izričito nije dozvoljeno,“ vrijedi svuda. Razlika je samo u tome da su digitalne tehnologije ponudile nove mogućnosti iskorištavanja autorskih djela, autorsko pravo im se pokušava prilagoditi, odnosno obuhvatiti i regulirati sve te mogućnosti.

Nove tehnologije donose nove poslovne modele, a pravo još uvijek trčkara za njima, prilagođava se, nekad bolje, nekad slabije. Po mom mišljenju, autorsko pravo se vrlo loše prilagodilo digitalnim tehnologijama. Bavi se pitanjima kako što bolje zaštititi autorska djela, kako što efikasnije zabraniti njihovu upotrebu propisivanjem visokih kazni ili kako zaustaviti prenošenje datoteka, premda bi se moralo prilagoditi drugačije, dopustiti određeno korištenje na internetu, istovremeno osiguravajući autorima i industrijama određene pobude. Kada bih znala kako to uraditi, vjerovatno bih bila najbogatiji čovjek na svijetu.

(dr. sc. Maja Bogataj Jančič u intervjuu za Media Marketing)

Intervju sa dr. sc. Majom Bogataj Jančič u cijelosti pregledajte ovdje


Objavila: Monika Jerković